Republika Hrvatska

Poslovni broj: 15 Gž-59/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Središnji ured Z., Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G., K. & K. iz Z., protiv tuženika M. K. iz Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-851/2017-28 od 30. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-851/2017-28 od 30. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Odbija se tužbeni zahtjev, te se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenom od strane javnog bilježnika A. H. iz Z., pod posl.br.Ovrv-1470/13 od 29. srpnja 2013. godine.

2. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku M. K., Z., OIB: …, da isplati tužitelju zavodu, Središnji ured Z., OIB: … iznos glavnice u iznosu od 87.948,87 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11) po stopi zakonske zatezne kamate koja odgovara visini eskontne stope HNB-a, uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od dana 30.07.2013. pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11) po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; redovnu kamatu u iznosu od 14.393,52 kn; zateznu kamatu od 17.01.2013. do 17.07.2013. u iznosu od 6.516,99 kn; naknadu u iznosu od 61,17 kn i javnobilježnički trošak u iznosu od 7.987,50 kn, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku M. K., Z., OIB: …, da naknadi tužitelju zavodu, Središnji ured Z., OIB: … trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

3. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 100,00 kn, sve u roku od 8 dana sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što odluka proturječi sama sebi i razlozima presude te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Tako da sud u pobijanoj odluci nije na jasan i nedvosmislen način obrazložio kada je točno dospjelo predmetno potraživanje te shodno tome s kojim je datumom po mišljenju suda tužitelj trebao popuniti mjenicu. U žalbi navodi da je sud paušalno bez da je uzeo u obzir odredbe Ugovora kojima je uređen međusobni odnos stranaka u postupku, nepravilno ocijenio da je predmetna tražbina tužitelja dospjela na naplatu još 2001., a najkasnije 2006., pa da je stoga tužitelj predmetni postupak pokrenuo nakon isteka zastarnog roka. Tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženikov prigovor zastare osnovan, odnosno stav suda da je u konkretnom slučaju tužitelj nezakonito popunio mjenicu kada je u istoj kao dan dospijeća naveo 12. lipnja 2012. Ističe da je mjenica predana kao sredstvo osiguranja uz Ugovor o kreditu, te je tužitelj bio ovlašten popuniti istu u skladu s odredbama Ugovora o kreditu, a što je u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Navodi da su ugovorne strane jasno ugovorile da tužitelj ima pravo učiniti dospjelim svako svoje potraživanje nastalo temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, ako korisnik kredita dva puta uzastopno ne izvrši svoju obvezu iz članka 7. Ugovora o kreditu. Kumulativno, uz nastup prethodno navedene okolnosti, neplaćanja dva uzastopna anuiteta, tužitelj je morao ispuniti i uvjet propisan čl. 20. Ugovora o kreditu, a kojim je određeno da će tužitelj nakon što korisniku kredita uputi obavijest - da je zbog njegova propusta da udovolji obvezama preuzetim Ugovorom o kreditu pao u zakašnjenje s ispunjenjem - prema istome moći učiniti dospjelom cjelokupnu tražbinu iz Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, obveza tuženika kao jamca platca učinjena je dospjelom u cijelosti tek danom dostave navedene obavijesti korisniku kredita, odnosno dostavom otkaza Ugovora o kreditu dana 31. siječnja 2012. Budući da je Ugovor otkazan 2012. i na taj način učinjen dospjelim, a prijedlog za ovrhu upućen je javnom bilježniku 2013., nije mogao proteći zastarni rok. Navodi da tužitelj nije imao mogućnosti korištenja mjenice u svrhu naplate svog potraživanja prije otkaza Ugovora o kreditu, jer bi to bilo protivno sporazumu stranaka. Tužitelj ističe da tuženik tijekom postupka nije sporio da je Ugovor o kreditu otkazan upravo 2012., pa stoga takva činjenica ima se smatrati nespornom. Osim toga, Odlukom Vlade Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 119/2006) o izmjenama uvjeta kredita za poticanje zapošljavanja i samozapošljavanja hrvatskih branitelja od 6. studenog 2006., produžen je rok otplate na 20 godina, uz poček od 5 godina, pa bi otkaz ugovora prije proteka petogodišnjeg roka počeka bio protivan Odluci Vlade Republike Hrvatske i kao takav nezakonit.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je tužitelj tek uz žalbu dostavio Odluku Vlade Republike Hrvatske iz 2006., kao novu do tada neisticanu okolnost, pogrešno smatrajući da je relevantna u ovom predmetu iako iz nje je očito da se njome reguliraju novi uvjeti otplate ranije zaključenih kreditnih ugovora i to samo pod uvjetom da te nove uvjete ugovorne stranke prihvate u formi "dodatka ugovora o kreditu". Tuženik ostaje kod svih opširnih i argumentiranih navoda o pitanju zastare istaknutih u tijeku postupka.

6. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

7. Žalba nije osnovana.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni niti proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. H. pod poslovnim brojem Ovrv-1470/2013 od 29. srpnja 2013. kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 87.948,87 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2013. pa sve do isplate, te eventualni zahtjev da se obveže tuženika da mu isplati iznos od 87.948,87 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2013. pa sve do isplate.

11. U ovom predmetu nije sporno:

- da je H. p. b. d.d. (dalje H. d.d.) sklopila kao kreditor u ime i za račun zavoda (dalje HZZZ) ugovor o dugoročnom kreditu sa uslužnim obrtom B. p. vlasništvo B. M. kao korisnika kredita, B. M., kao jamcem platcem, M. K. kao jamcem plateca i S. H. kao jamcem platcem, dana 19. svibnja 2000. kojim ugovorom je utvrđeno da korisnik kredita može disponirati zahtjevom za iskorištavanje bilo djelomično bilo cijelog iznosa kredita najkasnije tri mjeseca od dana zaključenja tog ugovora, da se danom iskorištenja kredita bilo djelomično bilo cijelog iznosa smatra dan kada je po nalogu korisnika kredita došlo do isplate novčanih sredstava na žiro račun korisnika kredita,

- da je odobren poček od jedne godine, te ugovoreno da je korisnik kredita dužan otplatiti kredit u roku od šest godina računajući i poček, a korisnik kredita se obvezao vratiti kredit u 60 jednakih mjesečnih anuiteta,

- da su H. d.d. i tužitelj dana 10. veljače 1999. sklopili ugovor o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih pothvata i obavljanja komisionih bankarskih poslova i usluga, prema kojem H. d.d. u ime i za račun HZZZ obavlja bankarske poslove i usluge utvrđene ugovorom te dodatkom tom ugovoru od 23. prosinca 1999. i 23. listopada 2001. kojim se proširuju ovlasti HBP d.d. na način da se ista obvezuje obavljati u ime i za račun HZZZ sve bankarske poslove u kojima je Zavod kreditor, a naročito one koji se odnose na realizaciju Uredbe o uvjetima odobravanja kredita i zajmova određenih pravnih osoba te odluke o uvjetima i načinu korištenja kredita za poticanje zapošljavanja,

- da je vještak I. R. G., spec. psihijatar u svom nalazu i mišljenju na temelju priležeće medicinske dokumentacije i osobnog pregleda tuženika zaključila kako ne nalazi da bi kod tuženika na dan 19. svibnja 2000., tj. u vrijeme potpisivanja predmetne mjenice bili prisutni simptomi nekog od poremećaja navedenih u nalazu na način da bi vještakinja mogla tvrditi da su utjecali nesposobnost rasuđivanja i slobodu volje tuženika,

- da je člankom 12. Ugovora o dugoročnom kreditu određeno da kreditor ima pravo učiniti dospjelim svako svoje potraživanje prema korisniku kredita nastalo temeljem tog Ugovora ako korisnik kredita ne udovolji bilo kojoj obvezi preuzetoj zaključenjem tog Ugovora, a posebno ako dva puta uzastopno ne izvrši svoju obvezu iz čl. 7. tog Ugovora, da kreditor temeljem nastupa okolnosti iz prethodnog stavka ima pravo učiniti dospjelim i sva svoj ostala potraživanja prema korisniku kredita nastala temeljem tog Ugovora i bez obzira što nisu protekli rokovi ugovoreni za njihovo ispunjenje te ih izraziti kao cjelokupno dospjelo potraživanje te za slučaj takvog postupanja, kreditor je dužan pribaviti suglasnost HZZZ-a,

- da je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da će kreditor korisnika kredita obavještavati putem pošte ili telefaksa, te da će se smatrati da je obavijest kreditor dostavio korisniku kredita onog dana kada je pismeno kreditor predao na poštu ili poslao telefaksom, a koja odredba se primjenjuje na sva obavještenja osim ako ugovorom izrijekom nije drukčije određeno,

- da je prema potvrdi o uručenju javnog bilježnika L. H. M. od 22. listopada 2012., na pisani zahtjev H. d.d. pokušala dostavu obavijesti o otkazu korištenja kredita i zahtjeva za povrat cjelokupnog dospjelog duga korisniku kredita B. p. uslužni obrt vlasništvo B. M. te jamcima platcima B. M., M. K. i S. H., preporučenom pošiljkom uz povratnicu te običnom dostavom putem dostavne knjige, te se potvrđuje da je dostava uredno preuzeta dana 6. veljače 2012. od strane jamca S. H. dok je obična dostava putem dostavne knjige uručena B. M. kao jamcu i vlasniku obrta B. p. te M. K. dana 14. kolovoza 2012.,

- da tuženik do 29. srpnja 2013., kao dana podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije namirio tražbinu tužitelja.

12. U ovom postupku je sporna aktivna legitimacija tužitelja, zatim, da li je mjenica popunjena u skladu sa Ugovorom o kreditu i da li je nastupila zastara.

13. Prvostupanjski sud obzirom na sadržaj Ugovora o kreditu i Ugovora o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih poslova i obavljanja komisionih bankarskih poslova i usluga, te sadržaj mjenice bez protesta kojom se tuženik 19. svibnja 2000. kao jamac platac glavnog dužnika B. p. uslužni obrt vlasništvo B. M. obvezao vratiti dospjeli dug, ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

14. Pošavši od utvrđenja da se u ovom predmetu radi o mjeničnom pravnom sporu koji se vodi radi isplate mjenične svote po bjanko mjenici koja u vrijeme njenog izdavanja nije sadržavala sve bitne sastojke, a sve s namjerom da se ti sastojci bjanko naknadno popune u obliku ovlasti danih u ugovoru o kreditu, sud prvog stupnja smatra da se primjenjuje Zakon o mjenici ("Narodne novine" broj 74/94, 92/10). Glede spornog pravnog pitanja je li u odnosu na tuženika kao mjeničnog dužnika nastupila zastara potraživanja sud se pozvao na odredbu čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici kojom je određeno da mjenično-pravni zahtjevi zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Polazeći od utvrđenja da niti jedan anuitet nije otplaćen, sud prvog stupnja utvrđuje da je iznos kredita odnosno obveza njegova povrata dospjela odmah u prvoj godini otplate, pa obzirom na jednogodišnji poček još 2001., pa se od tada računa rok zastare za cijelu tražbinu i slijedom toga je došlo do zastare samog prava iz kojeg izviru povremene tražbine anuiteta sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO).

15. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je potraživanje iz osnovnog posla – Ugovora o dugoročnom kreditu dospjelo najkasnije 2006., pa je tada dospjela i obveza trasanta neovisno od toga što je na mjenici kao dan dospijeća nezakonito navedeno 12. lipnja 2012. i što je mjenica protestirana 13. lipnja 2012.

16. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je obveza korisnika kredita dospjela još 2006. kada je dospio i zadnji anuitet.

17. Naime, tuženik je mjenični dužnik (trasant), a radi se o bjanko vlastitoj mjenici koja u vrijeme njezinog izdavanja nije sadržavala bitne sastojke, a sve s namjerom da se ti sastojci naknadno popune u okviru ovlaštenja danih u čl. 14. Ugovora o kreditu.

18. U navedenim okolnostima odlučno je pitanje je li valjana odredba ugovora kojim je izdavatelj mjenice ovlastio remitenta da naknadno popuni bjanko mjenicu predanu radi osiguranja plaćanja iz osnovnog posla, tako da po svojoj volji odredi dan dospjelosti. S tim u vezi odlučno je s kojim danom počinje teći zastarni rok od tri godine iz čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici, polazeći od toga da bjanko mjenica postaje vrijednosni papir - mjenica tek ako i kada se ispuni u skladu sa Zakonom i ovlaštenjima iz Ugovora.

19. U odnosu na sporno pitanje na 4. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IVg-46/07-4 održanoj 16. travnja 2017. prihvaćeno je pravno shvaćanje koje glasi: "Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bjanko mjenice po kojoj je imatelj bjanko mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bjanko mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom.".

20. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen 19. svibnja 2000. s tim da je korisnik kredita morao disponirati odobrenim kreditom najkasnije u roku od tri mjeseca, što znači, da je dan iskorištenja kredita bio najkasnije 19. kolovoza 2000., pa bi šestogodišnji rok određen za vraćanje kredita a koji uključuje i poček od jedne godine, počeo teći 30. rujna 2001. te je istekao 30. rujna 2006., a s kojim danom je dospio zadnji anuitet kredita na naplatu, pa je s tim danom dospjela obveza tuženika neovisno o tome što je u mjenici naveden kao datum dospijeća 12. lipnja 2012. Naime, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (morao biti iskorišten najkasnije do 19. kolovoza 2020.), dakle u rujnu 2020., međutim uzimajući u obzir odobreni poček od jedne godine, prvi anuitet je dospio na naplatu u rujnu 2021. Tužitelj tijekom ovog postupka nije dostavio u spis anuitetni plan otplate kredita (čl. 7. ugovora o kreditu), a kako bi se moglo utvrditi dan dospijeća anuiteta, a što je tužitelj bio dužan dokazati. S obzirom na to da tužitelj to nije dokazao, uzimajući u obzir da je ugovoreno plaćanje anuiteta mjesečno, dospijeće anuiteta je utvrđeno na zadnji dan u mjesecu.

21. Prema tome u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 13. kolovoza 2013. protekao je zakonom određen rok od tri godine iz čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici.

22. U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev, također je pravilno sud prvog stupnja prihvatio osnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, ugovor o kreditu je sklopljen 19. svibnja 2000. i odobren je poček za otplatu kredita od jedne godine od dana prvog iskorištavanja kredita (čl. 4. Ugovora), da je korisnik kredita obvezao se vratiti cjelokupni iznos kredita u roku od 6 godina računajući i poček u 60 jednakih mjesečnih anuiteta (čl. 6. i 7. Ugovora), što bi značilo da je prvi anuitet dospio na naplatu najkasnije 30. rujna 2001. Nastavno tome, prvi anuitet, ujedno je najstariji ne plaćeni anuitet, poslije kojeg nije otplaćivan kredit (nije plaćen niti jedan anuitet), dospio je na naplatu 30. rujna 2001. što bi značilo da je petogodišnji rok zastare samog prava vraćanja kredita istekao 1. listopada 2006. tj. prije podnošenja tužbe u ovom predmetu 13. kolovoza 2013.

23. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nije plaćen niti jedan anuitet, odnosno da je najstariji neplaćeni anuitet dospio na naplatu najkasnije 30. rujna 2001., dok je tužba podnesena 13. kolovoza 2013., što znači nakon proteka roka od pet godina iz čl. 372. st. 2. ZOO-a, pa je nastupila ne samo zastara povrata određenih anuiteta, već i zastara samog prava.

24. Dakle, proizlazi da je prije izjave o otkazu Ugovora o kredita (31. siječnja 2012.) ne samo istekao ugovoreni rok za njegovu otplatu, nego je nastupila zastara samog prava iz kojeg proistječu povremena potraživanja u smislu odredbe čl. 373. ZOO-a.

25. Također, prema odredbi čl. 372. ZOO-a potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), a isto tako i anuiteti kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Polazeći od činjenice da je otplata kredita ugovorena u 60 anuiteta uz poček od jedne godine, da je kredit trebalo otplatiti 30. rujna 2006., proizlazi da je zastara potraživanja za zadnji anuitet prema tuženiku počela teći 1. listopada 2006., Budući da je od dospijeća zadnjeg anuiteta, koji je dospio 30. rujna 2006., do podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesenog 13. kolovoza 2013. protekao zastarni rok od tri godine, nastupila je zastara tog anuiteta, pa tim više, zastarjeli su i ranije dospjeli anuiteti.

26. Iako je točno da je odredbom čl. 12. Ugovora određeno da kreditor ima pravo učiniti dospjelim svako svoje potraživanje prema korisniku kredita nastalo temeljem ugovora, ako korisnik kredita između ostalog dva puta uzastopno ne izvrši svoju obvezu iz čl. 7. tog Ugovora i bez obzira što nisu protekli rokovi ugovoreni za njihovo ispunjenje te ih tako dospjele izraziti kao cjelokupno dospjelo potraživanje, taj otkaz nije od značaja za odluku u ovom sporu. Naime, nakon isteka roka na koji je sklopljen Ugovor o kreditu u ovom slučaju 30. rujna 2006., a što bi bio i datum dospijeća zadnjeg anuiteta, taj ugovor se više nije mogao valjano otkazati, jer je istekao rok na koji je sklopljen.

27. Neosnovano je pozivanje tuženika na Odluku Vlade Republike Hrvatske o izmjenama uvjeta kredita za poticanje zapošljavanja i samozapošljavanja hrvatskih branitelja ("Narodne novine" broj 119/2006 od 6. studenog 2006.) jer proizlazi da korisnici kredita koji prihvate nove uvjete otplate, zaključuju s poslovnom bankom dodatak ugovora o kreditu, a koji potpisuju jamci, a ukoliko stari jamci ne žele potpisati novi dodatak ugovora, prihvatit će se promjena jamca. U konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da bi bio sklopljen dodatak ugovora o kreditu, niti dokazuje da bi takav dodatak bio potpisan od strane jamca, ovdje tuženika.

28. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 7. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan, v.r.