Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-838/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja: 1) F. D., OIB: …, i 2) K. D., OIB: …, oboje iz P., te zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženice R. H., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-297/2014 od 30. lipnja 2014., u sjednici održanoj 7. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P- 297/2014 od 30. lipnja 2014. pod toč. I izreke u dijelu u kojem je tuženica R. H. dužna priznati te trpjeti da se tužitelji F. D. i K. D. upišu u zemljišne knjige svaki za po ½ dijela na čest. 316/1 k.o. P. stare izmjere, koja odgovara dijelu čest. 2256 k.o. P. nove izmjere, površine 987 m[2] uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženice R. H..

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-297/2014 od 30. lipnja 2014. u dijelu pod toč. I izreke kojim je utvrđeno da su tužitelji F. D. i K. D. stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva svaki za po ½ dijela na čest. 316/1 k.o. P. stare izmjere, koja odgovara dijelu čest. 2256 k.o. P. nove izmjere, površine 987 m[2] i sudi tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) F. D. i 2) K. D. odbija kao neosnovan.

III Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-297/2014 od 30. lipnja 2014. pod toč. II izreke (koja se u navedenom dijelu smatra rješenjem sukladno odredbi čl. 129. st. 5. Zakona o parničnom postupku) i sudi tako da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I - Utvrđuje se da su tužitelji F. D. pok. S., OIB:… i K. D. ž. F., OIB:…, stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva svaki za ½ dijela na čest. zem. 316/1 k.o. P. stare izmjere, koja odgovara dijelu čest zem. 2256 k.o. P. pov. 987 m2 nove izmjere, što je tužena RH dužna priznati te trpjeti da tužitelji upišu u zemljišne knjige svoje pravo suvlasništva na predmetnoj parceli, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tužene.

II – Dužna je tužena tužiteljima nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 6.650 kn."

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači.

2.1. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Navodi da u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja navodi da je predmetno zemljište na V. postalo vlasništvo obrađivača temeljem čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja te da su tužitelji pravo vlasništva stekli dosjelošću. Tužitelji u ovom postupku nisu dokazali da bi predmetnu nekretninu stekli razrješenjem agrarnog odnosa niti temeljem dosjelosti, te da je ovaj drugostupanjski sud u svojoj odluci poslovni broj Gž-1750/2010 zauzeo stav da kad egzistira upis vrhovnog i koristovnog vlasništva da je ispravno uzeti da je vlasnik, odnosno suvlasnik ona osoba koja je upisana kao vrhovni vlasnik, a kako je vlasnik predmetne nekretnine bila bivša FNRJ onda je pravni slijednik iste Republike Hrvatska. Osim toga, iz provedenih dokaza ne slijedi da su tužitelji putem svojih prednika posjedovali predmetnu nekretninu od 6. travnja 1901., sukladno pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika koji je bio na snazi do 6. travnja 1941., dok se nakon toga njegove odredbe primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravilnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. Nadalje, da je prema odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano kako je za izvanrednu dosjelost potrebno 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 4. istog članka propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, jedinica lokalne samouprave i dr. steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. ovog članka, zbog čega su tužitelji trebali dokazati pošten posjed 40 godina prije 6. travnja 1941.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

5. 1. Nadalje, ova drugostupanjski sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona, to žalba tuženice zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Predmet spora je utvrđenje da su tužitelji stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva svaki za po ½ dijela čest. 316/1 k.o. P. stare izmjere, koja odgovara dijelu čest. 2256 k.o. P. nove izmjere u površini od 987 m[2] što je tuženica R. H. dužna priznati te trpjeti da se tužitelji upišu u zemljišne knjige kao suvlasnici uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženice.

7. Prvostupanjski sud usvojio je u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev temeljeći svoju odluku, između ostalog, i na utvrđenje da su tužitelji pravo vlasništva stekli dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. st. 3. u svezi čl. 160. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14-dalje ZVDSP).

8. Ukazati je da je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2980/2014- 2 od 17. listopada 2014. preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-297/2014 od 30. lipnja 2014. i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja F. i K. D. u cijelosti, kao i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-1999/2018 od 3. listopada 2023. usvojio ustavnu tužbu F. D. i K. D., ukinuo presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2980/2014-2 od 17. listopada 2014. te predmet vratio Županijskom sudu u Zadru na ponovni postupak zbog toga što je drugostupanjski sud povrijedio ustavno pravo podnositelja na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14).

9. Iz spisa predmeta proizlazi:

- da su tužitelji u tužbi, kao i tijekom postupka isticali da su predmetnu nekretninu stekli kupoprodajom 1997. po Kupoprodajom ugovoru od 28. srpnja 1997. (l.s. 26) od prodavatelja A. J. pok. Š., da su oboje kupci po tom Ugovoru iako je u istom označen samo tužitelj pod 1), kao i da je pok. prodavatelj A. J. od pamtivijeka u mirnom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine uključujući posjed svojih prednika pa da je vlasništvo stekao dosjelošću,

- da je spisu predmeta priložena pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-1426/2009 od 11. siječnja 2011. (l.s. 6-7), ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1426/2009 od 1. veljače 2011. (l.s. 8), kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja F. i K. D. glede stjecanja valjane pravne osnove na predmetnoj nekretnini tj. identičnoj nekretnini koja je predmet ovog postupka i to u odnosu na upisane koristovne vlasnike,

- da iz uvjerenja o uspoređenju Državne geodetske uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Biograd na Moru Klasa: 935-08/06-01/0003, Ur. br. 541-19-3-02/1-06-962 od 27. listopada 2006. (l.s. 13) proizlazi da se čest. 2256 k.o. P. nove izmjere odnosi na čest. 316/1 i čest. 316/2, obje k.o. P. stare izmjere,

- da iz povijesti posjedovanja za nekretnine po staroj izmjeri od 18. veljače 2009. (l.s. 24) proizlazi da je revizijom posjedovnog stanja 1955./56. čest. 316/1 upisana na ime T. J. pok. I., a čest. 316/2 na ime L. J. pok. Š., da prilikom aerofotogrametrijskog snimanja izvršenog 1971. nije bilo promjena u upisima te da je nakon toga snimanjem izvršenim 1971. na parceli 2256 upisan kao posjednik A. J. pok. Š., a potom iskazom promjena 56/2005 temeljem kupoprodaje upisan je F. D.,

- da su A. J. pok. Š. kao prodavatelj i F. D. pok. S. kao kupac 28. srpnja 1997. zaključili Kupoprodajni ugovor predmet kojeg je čest. 2256 k.o. P. u površini od 987 m[2] (l.s. 26), na kojem je izvršena ovjera potpisa prodavatelja kod javnog bilježnika u Biogradu na Moru D. K. pod ovjerom broj 2818/1997 od 1. kolovoza 1997. i

- da je na ročištu od 26. svibnja 2014. (l.s. 63 i 64) saslušana svjedokinja M. S., rođena 1. srpnja 1932. u P., koja je navela da koliko se sjeća da je to bilo od A. J. sina Š. koji je to obrađivao sa ženom dok je mogao, da ne zna da li je kome što davao, ali da zna da je to A. prodao F. D..

10. S obzirom na činjenicu da tužitelji svoju tužbu temelje na institutu dosjelosti koji predstavlja stjecanje prava vlasništva na temelju zakona tj. orginarni način stjecanja navesti je kako je kod takvog načina stjecanja odlučno to što se pravo vlasništva stječe u trenutku ispunjenja zakonskih pretpostavki, a upis u zemljišnu knjigu samo predstavlja deklaraciju već postojećeg stanja.

11. S druge strane, kod derivativnog načina stjecanja prava vlasništva (temeljem pravnog posla) pravo vlasništva sukladno odredbi čl. 119. st. 1. ZVDSP stječe se uknjižbom u zemljišnoj knjizi te se u tom slučaju tužbeni zahtjev u pravilu sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje da je stjecatelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dok se kondemnatorni dio odnosi na uknjižbu prava vlasništva.

12. Kako je u konkretnom slučaju pravna osnova stjecanja prava vlasništva tužitelja navedena u tužbi i tijekom postupka dosjelost to znači da tužitelji kao originarni stjecatelji ne mogu s uspjehom tražiti da se utvrdi da su stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva.

13. Pritom valja reći da ovaj drugostupanjski sud smatra kako Kupoprodajni ugovor iz 1997. predstavlja valjanu osnovu na temelju koje se tužitelji nalaze u posjedu prijeporne nekretnine, kao i da iz provedenih dokaza tijekom ovog postupka nedvojbeno slijedi da je prednik tužitelja A. J. pok. Š. bio kvalificirani posjednik predmetne nekretnine i to najmanje od 1955. pa nadalje te da su upravo te činjenice pravno odlučne kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

14. Nadalje, tuženica tijekom postupka nije osporila da bi tužitelji bili pošteni posjednici radi čega se ima smatrati da vrijedi presumpcija kako su isti pošteni posjednici (čl. 18. st. 3. ZVDSP).

15. Što se pak tiče istinitosti posjeda tužitelja navesti je da iz niti jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi tužitelji stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini vi, clam ili prekario što znači da su isti bili u dobroj vjeri pa da su posljedično tome osnovano smatrali kako je predmetna nekretnina njihovo vlasništvo koju su stekli od stvarnog vlasnika (čl. 18. st. 2. ZVDSP).

16. Pored toga valja imati u vidu slijedeće:

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka zauzeo pravno shvaćanje prema kojem se nepoštenje mora dokazati pri čemu puko poricanje poštenja posjeda nije dovoljno (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž- 3074/1977),

- da sama činjenica upisa u zemljišne knjige ne utječe na poštenje posjednika i da znanje posjednika za zemljišnoknjižno stanje samo za sebe nema utjecaja na kvalitetu posjeda (odluka poslovni broj Rev-2426/1990-2 od 15. veljače 1991.) te - da sukladno pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženom u odlukama Trgo (zahtjev broj 35298/2004), Jakeljić (zahtjev broj 22768/2012) i Radomilja i dr. (zahtjev broj 37685/2010) protiv Republike Hrvatske treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2776/16-2 od 29. siječnja 2019. i dr.) radi čega je neutemeljen žalbeni navod tuženice kako nije bilo moguće stjecati pravo vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu prije 8. listopada 1991.

17. Što se pak tiče preostalog dijela žalbe tuženice navesti je da ista predstavlja rekapitulaciju sadržaja prvostupanjske odluke.

18. Drugi odlučni žalbeni navod, a koji je po stavu ovog drugostupanjskog suda osnovan, odnosi se na činjenicu da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje stjecanja valjane pravne osnove za stjecanje prava suvlasništva jer su tužitelji pravo vlasništva stekli dosjelošću u trenutku ispunjenja zakonskih pretpostavki pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. listopada 2011. i kako su tužitelji pošteni samostalni posjednici, čiji posjed je i zakonit jer se temelji na Kupoprodajnom ugovoru iz 1997. te kako je njihov posjed i istinit, a njihov prednik je bio vlasnik predmetne nekretnine što je potvrdila svjedokinja M. S., a s čijim iskazom su usklađeni i podaci iz povijesti posjedovanja iz kojih proizlazi da je prijeporna nekretnina evidentirana kao posjed obitelji J. još 1955., to ovaj drugostupanjski sud nalazi da su tužitelji dokazali kako su stekli pravo vlasništva prijeporne nekretnine dosjelošću posjedovanjem iste osobno i putem svojih pravnih prednika u periodu od 40 godina do podnošenja tužbe pa je sukladno izloženom valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u toč. I i II izreke ove drugostupanjske presude.

19. Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka.

20. S obzirom da je uspjeh stranaka podjednak u ovom sporu to je u pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Zadar, 7. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović