REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-97/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, F. Kurelca b.b., protiv tuženika LOŠINJSKA PLOVIDBA – TURIZAM d.o.o. Mali Lošinj, Privlaka b.b., OIB 63465435060, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka, d.o.o., Rijeka, Nikole Tesle 9/V- VI, radi upisa pomorskog dobra, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-73/2022-14 od 7. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-73/2022-14 od 7. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci utvrdio je da je nekretnina (oznake k.č.br. 1045/4 oranica od 422 m2 upisana u z.k.ul. 814 k.o. Nerezine, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišno knjižni odjel Mali Lošinj) pomorsko dobro te je tuženik dužan trpjeti upis te nekretnine kao pomorsko dobro. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 3.000,00 kn / 398,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 7. listopada 2022. do isplate.

1.1. Pobijanu je presudu prvostupanjski sud donio primjenom odredaba čl. 3. st. 2. u vezi s čl. 5. i čl. 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04,141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19; dalje: ZPDML). U upravnom postupku pravomoćno je utvrđeno da se nekretnina nalazi unutar granica pomorskog dobra, a nije ni sporno da je ta nekretnina i po samom zakonu pomorsko dobro (plaža i morska obala). Prvostupanjski je sud stoga ocijenio irelevantnim i neosnovanim tuženikove prigovore o njegovom stjecanju prava vlasništva, odnosno o tome da je nekretnina procijenjena u temeljni kapital njegovog pravnog prednika i da je dio nekretnine otkupio na temelju kupoprodajnih ugovora.

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik isticanjem svih žalbenih razloga s prijedlogom ovome sudu da presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik tvrdi da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da je presuda proturječna i zahvaćena nedostacima uslijed kojih se ne može ispitati pa da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz u čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). Granica pomorskog dobra na tom području najprije je utvrđena Odlukom od 21. kolovoza 1991. sukladno čemu je prolazila obalnom linijom dubine 6,00 m i tek je na zahtjev tijela koje vodi postupak granica proširena izvan tog pojasa na cijeli obalni pojas. Tuženik je dostavio prijedlog granica pomorskog dobra prema kojem bi granica prolazila obalnom linijom po dubini 6,00 m kako je bilo utvrđeno ranijom Odlukom o utvrđivanju granica pomorskog dobra iz 1991. Na sjevernom dijelu kampa takav prijedlog granice je prihvaćen, ali je kod južnog dijela tijelo koje provodi postupak zatražio izmjenu na način da se granica proširi pa je u pomorsko dobro uključena cijela sporna čestica.

2.1. Tuženik i u žalbi ukazuje na to da je nekretnina nastala cijepanjem nekretnine oznake k.č. br. 1045/3 k.o. Nerezine koja je u postupku pretvorbe 1992. procijenjena u vrijednost društvenog kapitala prednika tuženika, a dijelove na kojima je u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo vlasništva fizičkih osoba, tuženik je otkupio kupoprodajnim ugovorima iz 2014. i 2017. Na osnovi tih činjenica tuženik tvrdi da je stekao pravo vlasništva i to prije nego što je nekretnina cijelom površinom uključena u sastav pomorskog dobra, odnosno dok je na snazi bio drugi akt koji je drugačije određivao granicu pomorskog dobra. Pomorsko dobro je naknadno prošireno izvan ranije utvrđenog obalnog pojasa pa smatra da su stečeni uvjeti za određivanje naknade s osnove izvlaštenja dijela nekretnine izvan ranije utvrđene granice pomorskog dobra.

2.2. Daljnjim žalbenim navodima tuženik upućuje na odredbe čl. 37.a ZPDML-a i čl. 187. ZPP-a i tvrdi da tužitelju nedostaje pravni interes i aktivna legitimacija za vođenje parnice. Tužitelj nije dokazao pravni interes za podnošenje tužbe, jer je granica pomorskog dobra već utvrđena u upravnom postupku; odlučivanje u ovoj pravnoj stvari ne spada u sudsku nadležnost, jer se u upravnom postupku odlučuje o statusu i upisu pomorskog dobra.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U ovoj pravnoj stvari raspravlja se o deklaratornom tužbenom zahtjevu koji glasi na utvrđenje da je određena nekretnina pomorsko dobro, uz nalog tuženiku trpjeti upis oznake pomorskog dobra.

6.1. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, iznoseći nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama i ukazivanjem na navodne povrede u postupanju prvostupanjskog suda pri ocjeni dokaza, što ovaj sud ne nalazi.

7. Nije sporno da je tuženik u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Njegovo je pravo vlasništva upisano u 29/60 dijela nakon postupka pretvorbe (na temelju rješenja zemljišnoknjižnog odjela od 9. prosinca 2010. Z-3609/2010, s osnove rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj od 31. prosinca 1992., Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 11. ožujka 1994. i 15. travnja 2010.), dok je preostali suvlasnički dio otkupio od ranije upisanih fizičkih osoba kao vlasnika, tijekom 2014. i 2017.

8. Nije sporno da je nekretnina u cijelosti uključena u pojas pomorskog dobra i da se nalazi unutar utvrđenih granica pomorskog dobra. Ta je okolnost vidljiva i iz rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, klasa: UP/I-342-22/18-02/4, Ur.br: 530-03-21-4 od 7. rujna 2021. U naravi, ta nekretnina predstavlja plažu i stijene uz plažu, odnosno prirodnu neizgrađenu morsku obalu.

9. Cijeneći tuženikove i u žalbi ponovljene prigovorne tvrdnje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski je sud trebao ispitati od kakvog je utjecaja na status te nekretnine (opće dobro, pomorsko dobro) činjenica što je tuženik nekretninu unio u temeljni kapital pravnog prednika prije no što je ona cijelom površinom upravnim rješenjem uključena u sastav pomorskog dobra. Pritom je trebalo ispitati i prigovore usmjerene na osporavanje tužiteljičine ovlasti pokrenuti parnicu po deklaratornoj tužbi.

10. Neosnovan je tuženikov žalbeni navod o nedostatku tužiteljičine aktivne legitimacije i njenog pravnog interesa. Sudovi su dužni pružati pravnu zaštitu unutar utvrđenih granica pomorskog dobra i to je izričito propisano Zakonom. Odredbom čl. 37.a ZPDML-a je radi učinkovitije zaštite pomorskog dobra, izrijekom dano ovlaštenje Republici Hrvatskoj da može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, između ostalog i podnositi tužbe radi utvrđenja (i upisa) pomorskog dobra. Pored toga, tužba je podnesena protiv zemljišno-knjižnog vlasnika nekretnine, a ustaljena je sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske da promjene u statusu nekretnine koje bi u konačnici imale za posljedicu gubitak prava vlasništva, nije ni moguće donositi bez kontradiktornog postupka u kojem bi sudjelovale sve zainteresirane strane, a to je upravo parnični postupak (npr. Rev-1439/2014, Revd-909/2023).

10.1. U pretežitom dijelu tuženikova žalba predstavlja obrazlaganje njegove tvrdnje o tome da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro. Provjeravanju pravnog interesa ima mjesta ako se obavlja preventivno, dakle prije meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-234/2018, ovaj sud u odluci Pž-6002/2021). Tuženik smatra da tužiteljica nema pravni interes voditi ovu parnicu zato što su granice pomorskog dobra nesporno već određene. Određivanje granica pomorskog dobra je doista izvan nadležnosti sudova i o tome se odlučuje u upravnom postupku, na način propisan ZPDML-om. Međutim, tužiteljica u ovoj parnici niti ne zahtijeva određivanje granica pomorskog dobra nego deklaratornim tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi (deklarira) da se nekretnina nalazi na području pomorskog dobra koje je već ranije određeno upravnim aktom, na što je ovlaštena upravo odredbom čl. 37.a ZPDML-a.

11. Odredbom čl. 3. ZPDML-a propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom (st. 1.). Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje (st. 2.). U smislu st. 2. tog članka, dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva (st. 3.). Odredbom čl. 5. ZPDML-a izričito je propisano i to da se građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom, smatraju pripadnošću pomorskog dobra (st. 1.); na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi (st. 2.).

12. U konkretnom slučaju nema spora oko činjenice da predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro. U naravi ta nekretnina predstavlja plažu i morsku obalu. To je utvrđeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture koje je unutar granica pomorskog dobra uvrstilo i spornu nekretninu u cijelosti. S obzirom na navedeno, budući da je u upravnom postupku (pravomoćno) utvrđeno da se sporna nekretnina nalazi unutar granica pomorskog dobra, uvažavajući pritom i da po samom zakonu morska obala predstavlja pomorsko dobro, pravilno je prvostupanjski sud odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev. Pomorsko dobro kao opće dobro izvan je pravnog prometa i na njemu se ne može steći pravo vlasništva ni druga stvarna prava.

13. Budući da je riječ o pomorskom dobru, bez utjecaja su na odluku o ovoj pravoj stvari tuženikovi prigovori o njegovom stjecanju prava vlasništva time što je nekretnina dijelom procijenjena u temeljni kapital njegovog pravnog prednika, a dijelom ju je on otkupio kupoprodajnim ugovorima.

13.1. Neosnovano se tuženik poziva na okolnost da je unošenjem nekretnina u društveni kapital on pretvorbom stekao pravo vlasništva. Naime, na osnovi odredbe čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17), samim unošenjem nekretnine u društveni kapital ne stječe se pravo vlasništva i u tom smislu rješenje o pretvorbi nema konstitutivni značaj. Za stjecanje prava vlasništva nekretnine osnovom te zakonske odredbe potrebno je da su se, izvan pretpostavke da je vrijednost nekretnine procijenjena u kapital društva i po nadležnom tijelu u kapitalu društva iskazana – kumulativno ispunile i pretpostavke da je nekretnina na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bila društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i da je mogla biti objekt stjecanja prava vlasništva. Te okolnosti u ovom slučaju nisu ispunjene, već samim time što je riječ o pomorskom dobru, morskoj obali, koja nije mogla niti može biti objekt stjecanja prava vlasništva. Status nekretnine i ovlasti koje je tuženikov pravni prednik imao, bio je poznat s trenutkom pretvorbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2592/2019).

13.2. Zato, pomorsko dobro kao opće dobro izvan je pravnog prometa, to neovisno o činjenici što bi takvo dobro eventualno i bilo procijenjeno u temeljni kapital društva. Rješenje u postupku pretvorbe društvenog poduzeća ne utječe na stjecanje prava vlasništva, jer je to akt o utvrđivanju procijenjenih nekretnina koje su uvrštene u kapital i nema značaj akta o stjecanju prava vlasništva, već je po pravnoj prirodi uvjerenje o visini kapitala. Prema tome, imajući na umu da nije ničim dovedeno u pitanje da nekretnina u naravi predstavlja dio morske obale i da je u funkcionalnoj vezi s morem, već su u trenutku nastupa funkcionalne veze s morem po samom zakonu stečene pretpostavke da ta nekretnina postane pomorsko dobro (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-13821/2012, Revt-593/2017), a njene su granice deklarirane u 1992. i 2021. Na takav zaključak ne utječe ni činjenica što u zemljišnoj knjizi ranije nije usklađen opis kulture zemljišta, zato što je pomorsko dobro definirano zakonom i izmjene u tom pogledu imaju publicitetnu funkciju. Slijedom toga neosnovano tuženik upućuje i na njegovo navodno stjecanje prava vlasništva kupoprodajnim ugovorima, pored nesporne činjenice da je riječ o pomorskom dobru na kojem nema mogućnosti stjecanja stvarnih prava.

14. I zaključno, bez utjecaja su na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari tuženikove tvrdnje da je granica pomorskog dobra koja je najprije bila utvrđena Odlukom od 21. kolovoza 1991., naknadno u upravnom postupku tijekom 2021. proširena na način da u konačnici obuhvaća cijelu nekretninu. U tom smislu tuženik tvrdi da su stečeni uvjeti za određivanje naknade za izvlaštenje, ali to nije predmet ove parnice. Pored svih nespornih okolnosti, nema osnove za donošenje drugačije odluke od one kako je to učinio prvostupanjski sud.

15. Slijedom svega navedenoga, budući da tuženik žalbom ničim nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, ona je odbijanjem neosnovane žalbe potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 7. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: 9-30863-1a1e3

Kontrolni broj: 09392-f017b-2428a

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.