Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž-3411/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mireli Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafura iz Virovitice, Trg bana Jelačića 17, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P- 324/2023-5 od 21. kolovoza 2023., dana 6. veljače 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-324/2023-5 od 21. kolovoza 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici.

2. Protiv navedenog rješenja se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22- dalje:ZPP). Predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, podredno preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio ovaj sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju rješenja dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju čini sud ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, s obzirom da je tuženik stavio prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda te je u obrazloženju navedenog prigovora trebao iznijeti i sve činjenice koje smatra relevantnim za donošenje odluke o tom prigovoru, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije poštivao kontradiktornost postupka kako na to upućuje odluka Suda Europske Unije u predmetu Banif Plus Bank Zrt. v Csaba Csipai and Viktória Csipai, C-472/11. Sud prvog stupnja ocjenjuje svoju nadležnost sukladno odredbama čl. 15. st. 1. i 2. ZPP na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate. U okolnostima u kojima tuženik u prigovoru i žalbi ne dokazuje okolnosti iz čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), niti na tu okolnost predlaže dokaze, bez utjecaja je tuženikovo pozivanje na sadržaj odluke Suda Europske Unije u predmetu C- 472/11.

6. Prvostupanjski sud je donio pobijano rješenje uz utvrđenja i zaključke:

- da je tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi povrata koristi koju je tuženik ostvario po osnovi stjecanja bez osnove budući se iznosi koji se potražuju bez pravnog osnova (ništetne odredbe osnovnog CHF ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF-u) nalaze u imovini tuženika slijedom čega su povrijeđena tužiteljeva potrošačka prava, a provedena konverzija toga ugovora o kreditu nije ostvarila potpuni restitucijski učinak,

- da tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovoga suda jer su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta podružnice banke i smatra da je zbog toga za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci,

- da iz ugovora o kreditu broj 24O2OO6-10311262160 /51400607-5102029368, koji su stranke sklopile 27. kolovoza 2004.(list 15 do 18 spisa) proizlazi da su stranke u toč. 14. ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta podružnice banke,

- da je predmet ovoga spora utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplata po ugovoru o kreditu od 27. kolovoza 2004., a u tom ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, dok tuženik ima status trgovca, tj. pružatelja usluge, zbog čega prilikom ocjene osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda treba primijeniti ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu,

- da prema čl. 81. st. 1. i 2. toga zakona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se i da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno čl. 87. st. 1. istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava,

- da su stranke 02. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu (70-73) a toč 11.4. navedenog Anexa usuglasile su se da ostale odredbe Osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim Aneksom ostaju i dalje na snazi, što znači da u slučaju spora ostaje na snazi čl. 14 Ugovor o kreditu od 27. kolovoza 2004.,

- da i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja navedenog Anexa u čl. 49. i čl. 55. st. 1. sadrže identične odredbe kao i citirani čl. 81. st. i 2. i 87. st. 1. ZZP/03, a ti propisi usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima,

- da iz podataka koji se nalaze u spisu proizlazi da je ugovor o kreditu od 27. kolovoza 2004. unaprijed formulirani ugovor i da se o odredbi toč. 14. ugovora nije posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora, a ta odredba suprotno načelo savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, budući da prebiva u [adresa], radi zaštite svojih prava bio izložen dodatnim troškovima i morao bi uložiti dodatno vrijeme, ako bi se ova parnica vodila pred sudom u Rijeci,

- da isti zaključak vrijedi i za aneks ugovora koji su stranke sklopile dana 02. veljače 2016. budući čl. 11.4 navedenog Anexa upućuje na odredbu čl. 14 CHF Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka spora dana 27. kolovoza 2004.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora ništetna pa se prilikom ocjene nadležnosti suda za postupanje u ovom sporu ne primjenjuju odredba čl. 70. istog zakona prema kojem se stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti suda, nago odredba čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Anexa ugovora o kreditu, koji propisuje da potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može protiv druge ugovorne strane pokrenuti postupak bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o tome, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8. Neosnovano tuženik osporava da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je prorogacijska klauzula bila nepoštena. Naime, sud prvog stupnja je ocjenjujući svoju nadležnost sukladno odredbama čl. 15. st. 1. i 2. ZPP na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate pravilno utvrdio da se o ugovornoj odredbi kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda nije pojedinačno pregovaralo, te da ista uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u postupku na štetu tužitelja kao potrošača. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

9. Odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici i nadležnosti Općinskog suda u Rijeci se temelji na pravilnoj primjeni mjerodavnih odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, u vezi čl. 19. i čl. 87. st. 1. istog zakona, u odnosu na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2004. kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke dakle u Rijeci, a koja se odredba smatra nepoštenom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, čime je isključena primjena odredbe čl. 70. ZPP. Naime, temeljem zakonske odredbe čl. 81. st. 2. ZZP smatra da se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je unaprijed pripremila banka na formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije može smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imala nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj. Nesporna je činjenica da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a prema Ugovoru o kreditu bio bi nadležan sud u Rijeci. Nesporno je isto da bi u tom slučaju tužitelj bio doveden u težu situaciju jer bi morao putovati na sud u Rijeku što iziskuje i troškove i vrijeme pa je sigurno takva odredba nepoštena i kao takva ne može biti osnov za određivanje mjesne nadležnosti.

11. Iz navedenog slijedi ništetnost prorogacijske klauzule u korist registriranog sjedišta banke jer ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja koja prebiva na području [adresa] i koji bi, radi zaštite svojih prava, morala utrošiti više vremena i dodatnih troškova ako bi se spor vodio u Rijeci, za razliku od tuženika.

12. Tuženik nije niti prigovarao da se ne radi o tipskom ugovoru o kreditu, a glede zahtjeva dobre vjere, valja nadalje reći da će taj zahtjev biti ispunjen ako prodavatelj ili pružatelj usluga razumno pretpostavi da bi, u poštenom i pravičnom poslovanju, potrošač pristao na tu odredbu o pojedinačnim pregovorima. Načelo dobre vjere zahtjeva da ugovorna odredba treba biti takva da bi se potrošač usuglasio s istom, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, što se u ovom slučaju ne može prihvatiti da bi potrošač prihvatio nadležnost sjedišta tuženika u situaciji kada je ugovor sklapao s tuženikom u poslovnici tuženika u [adresa] gdje mu je i mjesto stanovanja.

13. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Stoga, kako se prilikom odlučivanja o osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda moraju cijeniti one relevantne okolnosti koje predstavljaju činjenična pitanja za donošenje pravilne odluke u konkretnom postupku (questio facti), nisu od značaja navodi tuženika kojima se poziva na odluke o prigovorima mjesne nadležnosti u drugim predmetima.

14. Prema tumačenju Suda Europske uniju ovom slučaju, u presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

15. Slijedom navedenog za zaključiti je da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP.

16. Prema odredbi čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz Ugovora proizlazi da ga je, na strani tuženika, sklopila njegova poslovnica u [adresa]. Obzirom da se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu, treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila. Stoga nisu od značaja iscrpni žalbeni navodi tuženika kojima osporava primjenu odredbu čl. 19. l. st. 1. ZPK.

17. Budući se tužitelj legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Virovitici, kojem je i podnio tužbu u ovom predmetu, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

18. Stoga je, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

19. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 6. veljače 2024.

Sutkinja:

Mirela Mijoč Kramar