Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 50 Gž-3151/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Matei Mariji Jandras Crnalić, odvjetnici u Zagrebu, Samoborska cesta 222, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagreba, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10740/2021- 18 od 6. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10740/2021-18 od 6. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj:016-622/2007 sklopljenog između tužitelja i tuženika koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita (točka I izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.006,68 eura/15.119,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II izreke) i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.310,27 eura/9.872,23 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke) dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka IV izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora u vezi s naknadom troškova obrade kredita kao i zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi troškova obrade kredita (u daljnjem tekstu ulazna naknada).

5. Pošavši od utvrđenja da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a posebno ne sa tužiteljem odnosno da tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se nalazi na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo, da navođenje da je ulazna naknada navedena u letcima banke kao i u Općim uvjetima, kao i eventualno načelno moguće pregovaranje oko visine naknade sa tuženikom, samo po sebi ne znači da se pregovaralo u vezi navedene naknade i njenog iznosa te da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskih ugovora sastavljenih unaprijed od strane pravne službe tuženika, da tužitelju nije bilo posebno objašnjeno od čega se sastoji ulazna naknada koju je bio dužan platiti prilikom isplate kredite niti na temelju čega je određena visina te naknade (prema čl. 5 Ugovora ista iznosi 1,25% od iznosa kredita) te da tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj sud prvog stupnja utvrdio je da se radi radi o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosno utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita i naložio tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno da mu isplati nesporni iznos od 15.119,30 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

8. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/0003), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

9. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 -dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021. ZOO.

10. Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

11. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl.4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da dio odredbe čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

13. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st.4. ZZP. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,25%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva I odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita.

16. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

17. Niti prigovor zastare na koji tuženik upire i u žalbi nije osnovan. Naime, pravilno se sud prvog stupnja u tom pogledu pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 dalje: Tarifa).

19. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 6. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš