REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 624/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CHRILE d.o.o., OIB 00409536656, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Boro Rajić i Tomislav Kasalo, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika BRODOMERKUR d.d., OIB 33956120458, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Tomislav Krka, odvjetnik Odvjetničkog društva Krka & Krka u Splitu i Bariša Pavičić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2786/2016-3 od 20. kolovoza 2019. kojima je potvrđena presuda, a djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-737/2013 od 21. siječnja 2016., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2786/2016-3 od 20. kolovoza 2019. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženika izjavljena protiv odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke rješenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2786/2016-3 od 20. kolovoza 2019. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 641.657,26 kuna (85.162,55 €)[1] sa zateznom kamatom od 2. listopada 2013. do isplate. Prvostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 75.221,78 kuna (9.983,64 €) s pripadajućim zateznim kamatama, dok nije dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 346.299,66 kuna (45.961,86 €) također s pripadajućim zateznim kamatama. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 79.404,75 kuna (10.538,82 €) sa zateznom kamatom od 21. siječnja 2016. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 566.435,48 kuna (75.178,9 €) sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2013. do isplate. Prvostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke u dijelu kojim nije dopuštena preinaka tužbe za iznos od 346.299,66 kuna (45.961,86 €) sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje je u točki II. izreke uvažena žalba tuženika te je djelomično preinačeno prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke i riješeno da se ne dopušta preinaka tužbe za iznos od 75.221,78 kuna (9.983,64 €) sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2013. do isplate, dok je u točki III. izreke ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 75.221,78 kuna (9.983,64 €) sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2013. do isplate. Ujedno je u točki IV. izreke preinačena odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove cijelog parničnog postupka u iznosu od 57.504,38 kuna (7.632,14 €).

3. Protiv drugostupanjske presude i odluke o parničnom trošku (točka IV. izreke drugostupanjskog rješenja) reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnosi tuženik (tuženik je podnio dvije pravovremene revizije koje su razmatrane kao cjelina), pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, s prijedlogom da se drugostupanjska odluka u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

5. Revizija nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je nedopuštena u odnosu na odluku o parničnom trošku.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Revident se pritom referira na dio razloga koje je dao sud prvog stupnja prema kojima taj sud nije prihvatio određene prigovore tuženika da "tuženik nije dostavio dokaze za svoje tvrdnje" vezane uz prigovore na nalaz i mišljenje vještaka o visini nastale štete koja je procijenjena na više od 20% od ukupno ugovorene vrijednosti radova smatrajući da dobit nije mogla biti veća od 2%. Dalje navodi da je u žalbi istakao da tu tvrdnju nije trebalo dokazivati jer je to notorna činjenica.

7.1. Revizijski sud, međutim, ocjenjuje da navedene tvrdnje tuženika ne daju osnovu za zaključak da se doista radi o notornim činjenicama jer su notorne činjenice općepoznate činjenice odnosno činjenice poznate širem krugu ljudi u sredini u kojoj se suđenje obavlja, znanje o njima mora na tom području biti općenito prošireno, mnoštvo ljudi mora moći za njih saznati i njihovo postojanje mora biti provjerljivo za svakoga bez posebne stručnosti iz pouzdanih izvora. Činjenica postotka moguće dobiti iz ugovorenih radova pravnih subjekata u sektoru građevinarstva u određenom razdoblju i na određenom području ne udovoljava takvim kriterijima. Naime, spomenuta okolnost tiče se činjenice visine štete, a ta je činjenica u postupku utvrđena vještačenjem po vještaku građevinske struke kojeg je sud angažirao upravo zato što o tome ne posjeduje potrebno stručno znanje (članak 250. ZPP) što također govori u prilog zaključku da navedena činjenica nije notorna odnosno općepoznata. Osim toga, predmetna bitna povreda nije počinjena ni u odnosu na dokaze koji su po prvi put istaknuti u žalbi jer je sud, pozivom na odgovarajuću zakonsku odredbu (članak 352. ZPP), dao razloge zbog kojih nije razmatrao dokaze po prvi put dostavljene u žabi, pa u takvim okolnostima nije onemogućio tuženika u raspravljanju. Stoga valja zaključiti da u konkretnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog izmakle koristi.

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o građenju vodoopskrbnog cjevovoda CS Štikovica-Vrbica-Lozica-Mokošica broj 20134-34/2012, i to tužitelj u svojstvu izvođača, a tuženik u svojstvu naručitelja (ustupitelja) montažersko-instalaterskih radova na izgradnji predmetnog vodoopskrbnog cjevovoda, za cijenu od 3.580.970,21 kuna (475.541,86 €). Tuženik je kao izvođač imao sklopljen Ugovor o građenju s naručiteljem Vodovod Dubrovnik d.o.o. iz Dubrovnika za izgradnju navedenog vodoopskrbnog cjevovoda od 27. rujna 2012., koji je Ugovor naručitelj raskinuo 26. veljače 2013. zato što tuženik nije organizirao i pratio zadanu dinamiku izvedbe radova na gradilištu, slijedom čega je novi izvođač uveden na gradilište 1. ožujka 2013., dok je tužitelj kao podizvođač tuženika morao napustiti gradilište (radove koje je do tada izveo, započeo je izvoditi sa zakašnjenjem od tri mjeseca zbog propusta tuženika). Ujedno je utvrđeno da tužitelj nije bio odgovoran za kašnjenja u izvođenju radova, već je kašnjenje bilo vezano uz izvođenje zemljanih radova koji su prethodili montaži cijevi zbog čega je krivnjom tuženika raskinut ugovor s investitorom Vodovod Dubrovnik d.o.o., a taj je raskid imao za posljedicu nemogućnost tužitelja da izvrši ugovorene radove i sprečavanje ostvarenja očekivane dobiti iz ugovorenog posla. Vještačenjem po vještaku procjenitelju za graditeljstvo utvrđena je visina imovinske štete po osnovi izmakle koristi tužitelja u iznosu od 641.657,26 kuna (85.162,55 €), kao i fiksnih troškova gradilišta u iznosu od 346.299,66 kuna (45.961,86 €), od kojeg je iznosa tužitelj u podnesenoj tužbi zahtijevao naknadu štete u iznosu od 566.435,48 kuna (75.178,90 €), a po zaključenju prethodnog postupka, nakon primitka nalaza i mišljenja sudskog vještaka, povisio je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 987.956,92 kuna (u tom dijelu nije dopuštena preinaka tužbe).

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev i obvezali tuženika naknaditi tužitelju imovinsku štetu zbog izmakle koristi u visini od 566.435,48 kuna (75.178,90 €) s pripadajućom zateznom kamatom od 2. listopada 2013. do isplate, a na temelju odredaba članka 1046., 1089. i 1090. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO).

11. S pravom revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, iako je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Naime, na temelju činjenica koje su u postupku utvrdili, nižestupanjski su sudovi ocijenili da tuženik odgovara tužitelju za imovinsku štetu zbog izmakle koristi na temelju odredbi članka 1089. i 1090. u vezi s člankom 1046. ZOO, dakle, na temelju pravila o izvanugovornoj odgovornosti. S druge strane, revident ukazuje da je osnovanost tužbenog zahtjeva valjalo ispitati na temelju odredbi o ugovornoj odgovornosti.

12. U vezi s pitanjem jedinstva ili dualiteta ugovorne ili deliktne odgovornosti za štetu, valja uputiti na odredbu članka 349. ZOO kojom je propisano ako odredbama ovog odsjeka (Odsjek 5. Dijela drugog Glave VIII. ZOO) nije drugačije propisano, na naknadu ove štete na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o naknadi izvanugovorne štete. To ima osnovu u činjenici što su opće odredbe o izvanugovornoj odgovornosti (članci 945. do 1110. ZOO) u isto vrijeme i opće odredbe o odgovornosti za štetu. Naime, dioba odgovornosti za štetu na ugovornu i izvanugovornu ne znači da se radi o dvije različite kategorije odgovornosti, nego o dva oblika građanskopravne odgovornosti kod kojih, osim razlika, postoje i mnoge sličnosti. Tako se, primjerice, pitanje dospjelosti obveze naknade ugovorne štete (o čemu će više biti riječi u nastavku ovog obrazloženja) ocjenjuje primjenom odredbe članka 1086. ZOO kojom je propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

13. No prije toga, treba kazati da odredbe spomenutog (petog) odsjeka uređuju pitanje prava na popravljanje štete i u općem (generalnom) pravilu sadržanom u odredbi članka 342. stavka 2. ZOO propisuju pretpostavke odgovornosti za štetu, i to: a) da dužnik nije ispunio svoju obvezu (uopće, ili ne u svemu kako ona glasi) ili da je zakasnio s njezinim ispunjenjem,

b) da je vjerovnik pretrpio štetu,

c) da postoji uzročna veza između štete i neispunjenja obveze odnosno zakašnjenja s ispunjenjem obveze i

d) da ne postoji neka od zakonom predviđenih okolnosti za oslobođenje od odgovornosti.

14. Sudovi su na temelju naprijed navedenih činjenica što su ih utvrdili pravilno zaključili da je tuženik odgovoran tužitelju za naknadu imovinske štete zbog izmakle koristi, samo što njegova odgovornost nije utemeljena na odredbama koje uređuju pitanje izvanugovorne, već ugovorne odgovornosti. Za taj oblik građanskopravne odgovornosti ostvarene su pretpostavke propisane odredbom članka 342. stavka 2. ZOO što proizlazi iz u postupku utvrđenih činjenica time da treba naglasiti da tuženik tijekom postupka nije ni isticao da postoji neka od zakonom predviđenih okolnosti za njegovo oslobođenje od odgovornosti, već je tvrdio da je tužitelj kriv za raskid ugovora što, međutim, sudovi nisu prihvatili i na razložan i uvjerljiv način obrazložili utvrđenje da je upravo tuženik kriv za raskid ugovora s naručiteljem.

15. Suprotno revizijskim navodima, ocjenu osnovnosti tužbenog zahtjev nije moguće utemeljiti na odredbi članka 619. ZOO kojom je uređeno pitanje raskida voljom naručitelja zato što tužitelj ne temelji svoj zahtjev na činjenici raskida ugovora s tuženikom, već potražuje naknadu štete koja je njemu nastala zbog toga što je naručitelj radova raskinuo svoj ugovor s tuženikom kao izvođačem (tužitelj je podizvođač), i to zbog krivnje tuženika koja je imala za posljedicu nemogućnost tužitelja da izvrši ugovorene radove i sprječavanje očekivane dobiti iz ugovorenog posla.

16. Obveza naknade imovinske štete zbog izmakle koristi, kao što je naprijed navedeno, utvrđuje se primjenom odredbe članka 1086. ZOO, u nominalnom iznosu prema cijenama u vrijeme nastanka štete jer je riječ o novčanoj imovinskoj šteti koja je nastala raskidom ugovora i uvođenjem novog izvođača na gradilište (1. ožujka 2013.). To stoga što se radi o gubitku koji se mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari čije je ostvarenje spriječenom krivnjom tuženika kao štetnika. Zato i kamata na tu štetu tužitelju pripada od dospijeća odnosno od uvođenja novog izvođača na gradilište, ali je tužitelju dosuđena od podnošenja tužbe 2. listopada 2013. do isplate jer sud odlučuje u granicama zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP). U takvim su okolnostima sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, iako iz ponešto drugačijih razloga, pravilno postupili kada su u pobijanom dijelu prihvatili tužbeni zahtjev. 17. U odnosu na revizijske navode kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja odgovoriti da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog zbog kojeg je moguće podnijeti reviziju (arg. iz članka 385. ZPP), pa utoliko ovi navodi nisu od utjecaja na ocjenu osnovanosti revizije.

18. Stoga u dijelu kojim tuženik pobija odluku o glavnoj stvari ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je reviziju tuženika (misli se na obje revizije tuženika) izjavljenu protiv presude valjalo odbiti na temelju odredbe članka 393. ZPP.

19. U vezi s pobijanjem odluke o parničnom trošku, odgovoriti je da u tom dijelu revizija nije dopuštena jer odluka o parničnom trošku nema značaj rješenja kojim se završava postupak, a u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP. U tom je pravcu zauzeto i pravno shvaćanje odjelne sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj IV Su-IV- 19/2015-15 od 16. studenoga 2015., a na tom je tragu brojna praksa revizijskog suda (primjerice, Rev-1353/11 od 17. studenog 2015. i Rev-2005/12 od 17. studenoga 2015.). Stoga je u ovom dijelu reviziju tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu radi čega je, na temelju odredbe članka 392. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 6. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil