Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 16 Gž-2494/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić, sutkinje

tužitelja

izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari I. D., OIB:.., Z., zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB:…, R., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-462/2020-25 od 4. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 6. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-462/2020-25 od 4. svibnja 2022.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbi.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju I. D. iznos od 120.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 26. srpnja 2019. pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 17.130,00 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 4. svibnja 2022. do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu do zahtjevnog iznosa od 200.000,00 kn te preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška."

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu žalbu su izjavili i tužitelj i tuženik zbog svih žalbenih razloga te traže naknadu troška sastava žalbi.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao niti one koje se ističu u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio i materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u visini od 200.000,00 kn zbog neosnovanog boravka u pritvoru te narušenja zdravstvenog stanja tužitelja kao posljedicu njegovog boravka u pritvoru, sve u vremenskom razdoblju od 11. srpnja 2016. pa do 22. veljače 2017.

Osnovanost svog zahtjeva tužitelj temelji na tvrdnji da je protiv njega vođen kazneni postupak pred ŽDO R. broj: KMP-DO-4/16, odnosno pred Županijskim sudom u Rijeci pod posl.br. Kzd-3/2017. Rješenjem ŽDO R. broj KMP-DO-4/16 od 12. srpnja 2016. da je određeno provođenje istrage protiv tužitelja zbog kaznenog dijela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. , 2. i 3. Kaznenog zakona iz 2011. (dalje KZ/11) te kaznenog dijela razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11. Rješenjem ŽDO Rijeka posl.br. KMP-DO-4/16 od 11. studenog 2016. da je obustavljena istraga u odnosu na tužitelja za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1., 2. i 3. KZ/11. Presudom Županijskog suda u Rijeci posl.br. Kzd-3/2017-159 od 6. travnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Kžzd-13/2018-8 od 7. veljače 2019. tužitelj da je oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11.

Tužitelj ukazuje da je uhićen 11. srpnja 2016. te se nalazio u Istražnom zatvoru u Rijeci do 22. veljače 2017. kada je istražni zatvor ukinut rješenjem Županijskog suda Rijeka posl.br. Kovm-2/2016, Kv I-52/2017 od 22. veljače 2017. uz određivanje tužitelju mjera opreza koje su trajale do donošenja oslobađajuće presude. Dakle, tužitelj se zbog neutemeljenog uhićenja tijekom 227 dana nalazio u istražnom zatvoru u Zatvoru u R. i to u periodu od 11. srpnja 2016. pa do 22. veljače 2017.

U navedenom vremenskom razdoblju tužitelj da je bio neopravdano lišen slobode i to kroz duže vremensko razdoblje, budući da je kazneni postupak pravomoćno okončan oslobađajućom presudom. zbog neutemeljenog uhićenja i boravka u pritvoru tužitelju da je povrijeđeno pravo na slobodu, pravo na čast, ugled i dostojanstvo, pravo na osobni i obiteljski život te mu je narušeno psihičko zdravlje tijekom boravka u pritvoru tužitelj da je osjećao strah, nelagodu i ugroženost, da je bio izložen provokacijama od strane ostalih zatvorenika, pogotovo s obzirom na narav kaznenog dijela te da je bio zabrinut za vlastitu sigurnost. Tužitelj posebno naglašava da nije mogao biti uz svoju obitelj, a posebno teško bolesnog oca J. D., o kojem je do tada brinuo i koji je preminuo 29. studenog 2016., za vrijeme dok se tužitelj nalazio u istražnom zatvoru, kao niti uz svoju majku M. D.

Tijekom boravka tužitelja u istražnom zatvoru njegov otac da je zbog pogoršanog zdravstvenog stanja morao ići liječniku, da je više puta bio hospitaliziran te da mu je bila potrebna cjelodnevna skrb, time da mu tužitelj nije mogao pružati potrebnu pomoć i njegu, između ostalog i zbog toga što se nalazio u istražnom zatvoru.

Tužitelj naglašava da mu se zbog proživljene traume i boravka u zatvoru manifestiraju smetnje u smislu anksiozno-depresivnih simptoma, nesanica, ponovnog proživljavanja traumatskih događaja, bezvoljnosti, osjećaja straha i napetosti koje da mu u znatnoj mjeri otežavaju normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu. Tužitelj da je u medijima prikazivan kao počinitelj teških kaznenih dijela na štetu djeteta, ukazuje da su objavljene i njegove fotografije u medijima, a da ga je i okolina na taj način počela doživljavati, a što da je nastavljeno i danas, budući da su objavljeni novinski članci i dalje dostupni na Internetu. Tužitelj i njegova obitelj da su zbog toga osramoćeni, izvrgnuti neugodnim pitanjima i osuđivanju od strane okoline, a što da se je nastavilo i nakon oslobađajuće presude. Nakon izlaska u slobodu tužitelj da je izoliran od okoline u kojoj živi, otežano uspostavlja kontakte s drugim ljudima zbog proživljene traume, a i zbog promijenjenog odnosa okoline naspram njega, što da je izravna posljedica boravka u istražnom zatvoru, jer da ga okolina doživljava kao počinitelja teškog kaznenog dijela i bivšeg zatvorenika. Navedene okolnosti da su dovele do smanjenja opće životne i radne aktivnosti tužitelja zbog otežanog funkcioniranja u svakodnevnim životnim situacijama. Zbog opisane obiteljske situacije tužitelj da je tijekom boravka u istražnom zatvoru trpio intenzivan strah za život i zdravlje članova svoje obitelji, posebno zbog teškog zdravstvenog stanja njegovog sada pokojnog oca. Dugotrajni boravak tužitelja u zatvoru da je kod istoga izazvao teške duševne bolesti, time da nakon izlaska iz zatvora tužitelj ne može funkcionirati unutar okoline u kojoj živi. Tužitelj da je prije lišenja slobode bio zaposlen, a zbog izrazite medijske eksponiranosti njegova slučaja da je etiketiran kao bivši zatvorenik optužen za teško kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta zbog čega da mu je bilo nemoguće pronaći posao.

Neosnovanim lišenjem slobode tužitelju da je povrijeđeno pravo na ugled i čast, na duševno zdravlje i slobodu, pravo na osobni i obiteljski život te mu je narušeno psihičko zdravlje, što da je sve negativno utjecalo i na članove njegove obitelji od koje je bio odvojen za vrijeme boravka u pritvoru te da nije mogao brinuti o teško bolesnom ocu što da je do tada činio. Osim toga, tužitelj da je pretrpio strah teškog intenziteta tijekom boraka u pritvoru, kako strah za vlastitu sigurnost, tako i strah za sada pokojnog oca koji je preminuo za vrijeme njegovog boravka u zatvoru, s time da su se kod tužitelja razvile i psihičke smetnje, a sve kao posljedica traume zbog dugotrajnog boravka u pritvoru koje u znatnoj mjeri smanjuju njegovu mogućnost normalnog funkcioniranja u svakodnevnom životu, a što da umanjuje njegovu opću životnu i radnu sposobnost.

Obzirom da je odredbom čl. 14. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, dalje ZKP) propisano kako osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili ne neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom te kako Republika Hrvatska u smislu cit. zakonske odredbe odgovara za svu štetu (imovinsku i neimovinsku), uzrokovano boravkom u zatvoru koju je pretrpjela neosnovano uhićena osoba protiv koje je kazneni postupak obustavljen, od tužene zahtijeva naknadu štete u sveukupnom novčanim iznosu od 200.000,00 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate. Isplatu navedenog iznosa tužitelj zahtijeva od tužene na ime naknade pretrpljene neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja odnosno po osnovi pravične novčane naknade zbog pretrpljenog straha i duševnih boli zbog povrede prava osobnosti te smanjenja opće životne i radne aktivnosti tužitelja.

7. Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev, a s obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka.

8. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju za povredu prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode dosudio iznos naveden u izreci prvostupanjske presude.

9. Nije sporno između stranaka da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak koji je okončan na način da je presudom Županijskog suda u Rijeci posl.br. Kzd-37/2017- 159 od 6. travnja 2018, a koja je potvrđena presudom VSRH posl.br. Kžzd-13/2018-8 od 7. veljače 2019., tužitelj oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11.

Nije sporno između stranaka da se je tužitelj u okviru tog kaznenog postupka nalazio u pritvoru tj. istražnom zatvoru u R. u vremenom razdoblju od 11. srpnja 2016. pa do 22. veljače 2017. tj. u trajanju od 227 dana kada je istražni zatvor ukinut rješenjem Županijskog suda u Rijeci.

Sporno je između stranaka da li postoji odgovornost tužene za štetu tužitelju u smislu naprijed citirane odredbe ZKP-a s obzirom da tužena smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o neosnovanom uhićenju tužitelja tj. ukazuje da su prilikom tužiteljeva uhićenja postojale osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela pa smatra da tužitelju u konkretnom slučaju ne pripada pravo na naknadu štete neovisno o činjenici što je pravomoćno oslobođen svih optužbi.

10. Pravilno sud prvog stupnja navodi da se tužba za naknadu u smislu čl. 14. ZKP-a podnosi protiv Republike Hrvatske time da tužna odgovara za svu štetu koju je tužitelj pretrpio, kako imovinsku tako i neimovinsku štetu.

11. S obzirom da je tužitelj bio u pritvoru u razdoblju od 11. srpnja 2016. pa do 22. veljače 2017. tj. ukupno 227 dana, a da je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tužena Republika Hrvatska dužna tužitelju nadoknaditi svu štetu koju je tužitelj pretrpio, a koja je tužitelju uzrokovana njegovim pritvaranjem, u konkretnom slučaju svu neimovinsku štetu koja je tužitelju uzrokovana njegovim pretvaranjem, a koju tužitelj kako to proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe zahtijeva zbog povrede prava osobnosti na slobodu te zbog povrede prava osobnosti zbog narušenja zdravlja.

12. I ovaj sud smatra da tužena neosnovano navodi da u konkretnom slučaju ne postoji njezina odgovornost za naknadu štete, a ovo sve iz razloga jer da su prilikom tužiteljeva uhićenja postojale osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela zbog čega smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete neovisno o činjenici što je pravomoćno oslobođen svih optužbi.

13. Osnovanost lišenja slobode ocjenjuje se s obzirom na krajnji ishod postupka, bez obzira na okolnost da je u vrijeme njegova određivanja to moglo biti zakonito.

14. U konkretnom slučaju riječ je o neosnovanom pritvaranju tužitelja, pa nije odlučno da li je pritvor bio zakonit ili nezakonit kada je određen, već je odlučan sam ishod postupka time da neosnovani pritvor postoji kada je osoba pritvorena, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pak donesena oslobađajuća ili odbijajuća presuda.

U konkretnom slučaju tužitelj je bio u pritvoru te lišen slobode time da je u odnosu na tužitelja u konačnosti donesena oslobađajuća presuda slijedom čega je pravilno zaključio sud prvog stupnja da je tužena sukladno odredbi članka 14. ZKP-a dužna tužitelju nadoknaditi štetu koja mu je uzrokovana neosnovanim pritvaranjem.

15. Kako je pritvaranjem došlo do povrede prava tužitelja na zdravlje, tužitelj ima pravo i na naknadu neimovinske štete i za povredu ovog prava.

16. Provedenim psihijatrijskim vještačenjem po sudskom vještaku prof.dr.sc. Anti Bagariću utvrđeno je da je boravak tužitelja u pritvoru u razdoblju od 11. srpnja 2016. pa do 22. veljače 2017. utjecao na psihičko zdravlje tužitelja na način da je uzrokovalo pogoršanje psihičkog stanja tužitelja. Boravak tužitelja u pritvoru za njega je bio traumatizira dajući događaji koji je ostavio posljedice u psihičkoj sferi tužitelja na način da je zbog tužiteljeva boravka u pritvoru došlo do pogoršanja postojećih psihičkih poremećaja tužitelja (miješanog poremećaja ličnosti i ovisnosti o opijatima) te do pojave novog psihičkog poremećaja – kriznog stanja, a što je sve posljedično rezultiralo smanjenjem opće životne aktivnosti tužitelja u brojčanom iskazu od 5 %. Isto tako, kako je to utvrđeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem tužitelje kao posljedicu boravka u pritvoru trpio i strah jakog intenziteta koji je trajao nekoliko dana, potom strah srednjeg intenziteta oko mjesec dana se strah manjeg intenziteta oko godinu dana.

17. Odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO-a) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (čl. 19. st. 2. ZOO-a).

Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

18. Kako je boravkom tužitelja u pritvoru ograničeno pravo tužitelja na slobodu što je jedno od temeljnih prava čovjeka, samim time povrijeđeno je pravo osobnosti tužitelja na slobodu, kao i da je kod tužitelja došlo do smanjenja opće životne aktivnosti za 5 % i da je pretrpio strah, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio ukupni iznos od 120.150 kn.

19. U odnosu na žalbene navode stranaka u pogledu visine naknade štete treba istaknuti da je ukupan iznos naknade štete koji je tužitelju dosuđen odgovara težini povreda koje su u postupku utvrđene i okolnostima slučaja. Sud prvog stupnja pravilno je s obzirom na jačinu i trajanje povredom izazvanih duševnih boli i straha, a uvažavajući cilj kojemu služi ta naknada, u skladu s težnjama koje su spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, odredio visinu pravične novčane naknade u ukupnom iznosu od 120.150,00 kn. Zbog navedenoga, sudska praksa iz drugih sudskih predmeta, a vezano uz visinu naknade štete, pravno nije odlučna za ovaj postupak jer ishod ovog postupka ovisi o povredama i svim okolnostima utvrđenim u ovom predmetu.

20. Nadalje, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga kako je to propisano odredbom čl. 1103. ZOO-a, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja tužitelju kamatu dosudio od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženoj, 26. srpnja 2019., neovisno o roku od tri mjeseca za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za mirno rješenje spora iz čl. 186.a st. 5. ZPP-a.

21. Slijedom navedenoga, žalbe tužitelja i tuženika su kao neosnovane odbijene i prvostupanjska je presuda u cijelosti potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. Kako stranke nisu uspjele sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijeni su kao neosnovani i zahtjevi stranaka za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 6. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.