REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 17/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz G. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-515/2021-2 od 20. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-314/2020-22 od 26. ožujka 2021., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija se prihvaća i preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-515/2021-2 od 20. travnja 2022. i presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-314/2020-22 od 26. ožujka 2021. i sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB ... da tužitelju B. K. iz G. S., OIB: ..., na ime dodatka za rad na terenu isplati iznos od 54.520,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na slijedeće iznose:
- 150,00 kn od 1.1.2014.,
- 150,00 kn od 1.2.2014.,
- 600,00 kn od 1.3.2014.,
- 300,00 kn od 1.4.2014.,
- 450,00 kn od 1.5.2014.,
- 300,00 kn od 1.6.2014.,
- 150,00 kn od 1.7.2014.,
- 450,00 kn od 1.8.2014.,
- 150,00 kn od 1.9.2014.,
- 150,00 kn od 1.10.2014.,
- 450,00 kn od 1.11.2014.,
- 300,00 kn od 1.12.2014.,
- 150,00 kn od 1.1.2015.,
- 150,00 kn od 1.2.2015.,
- 300,00 kn od 1.3.2015.,
- 300,00 kn od 1.4.2015.,
- 1.200,00 kn od 1.5.2015.,
- 1.050,00 kn od 1.6.2015.,
- 1.200,00 kn od 1.7.2015.,
- 1.800,00 kn od 1.8.2015.,
- 450,00 kn od 1.9.2015.,
- 1.200,00 kn od 1.10.2015.,
- 600,00 kn od 1.11.2015.,
- 1.650,00 kn od 1.12.2015.,
- 1.800,00 kn od 1.1.2016.,
- 1.050,00 kn od 1.2.2016.,
- 1.650,00 kn od 1.3.2016.,
- 1.500,00 kn od 1.4.2016.,
- 1.800,00 kn od 1.5.2016.,
- 1.650,00 kn od 1.6.2016.,
- 1.050,00 kn od 1.7.2016.,
- 900,00 kn od 1.8.2016.,
- 450,00 kn od 1.9.2016.,
- 1.050,00 kn od 1.10.2016.,
- 1.800,00 kn od 1.11.2016.,
- 1.500,00 kn od 1.12.2016.,
- 1.950,00 kn od 1.1.2017.,
- 1.200,00 kn od 1.2.2017.,
- 900,00 kn od 1.3.2017.,
- 1.050,00 kn od 1.4.2017.,
- 1.200,00 kn od 1.5.2017.,
- 750,00 kn od 1.6.2017.,
- 900,00 kn od 1.7.2017.,
- 450,00 kn od 1.8.2017.,
- 450,00 kn od 1.9.2017.,
- 1.200,00 kn od 1.10.2017.,
- 850,00 kn od 1.11.2017.,
- 1.700,00 kn od 1.12.2017.,
- 340,00 kn od 1.2.2018.,
- 1.530,00 kn od 1.3.2018.,
- 510,00 kn od 1.4.2018.,
- 1.700,00 kn od 1.5.2018.,
- 1.360,00 kn od 1.6.2018.,
- 2.040,00 kn od 1.7.2018.,
- 1.700,00 kn od 1.8.2018.,
- 1.020,00 kn od 1.9.2018.,
- 1.870,00 kn od 1.10.2018., do isplate i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, sve u roku 8 dana.
2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB ... da tužitelju B. K. iz G. S., OIB: ..., naknadi parnični trošak u iznosu od 1.666,64 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 26. ožujka 2021. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u visini 497,70 eura u roku 8 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB ... da tužitelju B. K. iz G. S., OIB: ..., na ime dodatka za rad na terenu isplati iznos od 54.520,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na slijedeće iznose:
- 150,00 kn od 1.1.2014.,
- 150,00 kn od 1.2.2014.,
- 600,00 kn od 1.3.2014.,
- 300,00 kn od 1.4.2014.,
- 450,00 kn od 1.5.2014.,
- 300,00 kn od 1.6.2014.,
- 150,00 kn od 1.7.2014.,
- 450,00 kn od 1.8.2014.,
- 150,00 kn od 1.9.2014.,
- 150,00 kn od 1.10.2014.,
- 450,00 kn od 1.11.2014.,
- 300,00 kn od 1.12.2014.,
- 150,00 kn od 1.1.2015.,
- 150,00 kn od 1.2.2015.,
- 300,00 kn od 1.3.2015.,
- 300,00 kn od 1.4.2015.,
- 1.200,00 kn od 1.5.2015.,
- 1.050,00 kn od 1.6.2015.,
- 1.200,00 kn od 1.7.2015.,
- 1.800,00 kn od 1.8.2015.,
- 450,00 kn od 1.9.2015.,
- 1.200,00 kn od 1.10.2015.,
- 600,00 kn od 1.11.2015.,
- 1.650,00 kn od 1.12.2015.,
- 1.800,00 kn od 1.1.2016.,
- 1.050,00 kn od 1.2.2016.,
- 1.650,00 kn od 1.3.2016.,
- 1.500,00 kn od 1.4.2016.,
- 1.800,00 kn od 1.5.2016.,
- 1.650,00 kn od 1.6.2016.,
- 1.050,00 kn od 1.7.2016.,
- 900,00 kn od 1.8.2016.,
- 450,00 kn od 1.9.2016.,
- 1.050,00 kn od 1.10.2016.,
- 1.800,00 kn od 1.11.2016.,
- 1.500,00 kn od 1.12.2016.,
- 1.950,00 kn od 1.1.2017.,
- 1.200,00 kn od 1.2.2017.,
- 900,00 kn od 1.3.2017.,
- 1.050,00 kn od 1.4.2017.,
- 1.200,00 kn od 1.5.2017.,
- 750,00 kn od 1.6.2017.,
- 900,00 kn od 1.7.2017.,
- 450,00 kn od 1.8.2017.,
- 450,00 kn od 1.9.2017.,
- 1.200,00 kn od 1.10.2017.,
- 850,00 kn od 1.11.2017.,
- 1.700,00 kn od 1.12.2017.,
- 340,00 kn od 1.2.2018.,
- 1.530,00 kn od 1.3.2018.,
- 510,00 kn od 1.4.2018.,
- 1.700,00 kn od 1.5.2018.,
- 1.360,00 kn od 1.6.2018.,
- 2.040,00 kn od 1.7.2018.,
- 1.700,00 kn od 1.8.2018.,
- 1.020,00 kn od 1.9.2018.,
- 1.870,00 kn od 1.10.2018., do isplate i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, sve u roku 8 dana.
2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB ... da tužitelju B. K. iz G. S., OIB: ..., naknadi parnični trošak u iznosu od 1.666,64 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 26. ožujka 2021. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“.
2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda te je odlučeno o trošku stranaka povodom žalbe.
3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd 2765/2022-2 od 5. srpnja 2022. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:
„1. Može li se tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. i to čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 104/2013) koje je izričito vezano za rad službenika na graničnom prijelazu D. proširivati i na drugi krug osob ai druge činjenično različite situacije za vrijeme važenja navedenog KU kao i nakon 9. studenog 2017. od kada se primjenjuje novi Kolektivni ugovor?
2. Smatra li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima RH, a koji posao obavljaju policijski službenici u „zonama“ koje su smještene na području strane države, na području na kojem policijski službenik ima pravo vršiti kontrolu grnaičnog posla, a što im je u opisu posla, radom izvan stalnog mjesta rada, za koji se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu?
3. Može li se tumačenje zajedničke komisije 7/55 iz 2014. i čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013., a tumačenje se odnosi na specifične okolnosti vezane za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji, koji granični prijelaz nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima te se radi o željezničkom prijelazu na kojem policijski službenik posao obavlja kontrolu u vlaku tijekom vožnje i ulazi 3 km u područje druge države, primjenjivati prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava n terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima koji su udaljeni manje od 500 m, neki i 30 m?
4. Može li se obavljanje poslova na zajedničkim graničnim prijelazima RH i R Slovenije, a koje su oformljeni temeljem sporazuma Vlade RH i Vlade Slovenije radi jednostavnijeg obavljanja granične kontrole, smatrati radom na teritoriju druge države ili se rad na takvom zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima ima smatrati kao stalno mjesto rada policijskih službenika koji su raspoređeni kao mjesto rada granični policajci na graničnim prijelazima u okviru svoje policijske postaje?
5. Ima li način korištenja dnevnog odmora u zakonom propisanom trajanju obzirom na specifičnost radnih zadataka i uvjete rada policijskih službenika za graničnu kontrolu utjecaj na ocjenu ostvarivanja prava na isplatu na ime terenskog dodatka?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/2022). Tužena je postavila pravna pitanja koja, sagledavajući ih gramatički i sintaksno, nisu u potpunosti identična onima koja su navedena u prethodnoj točki ovoga obrazloženja, ali su, pravno-sadržajno ih sagledavajući, u bitnom svakako dostatno podudarna da bi se zaključilo da je revizija podnesena na osnovu rješenja kojim je dopuštena.
5. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio je istu odbiti kao neosnovanu i obvezati tuženicu da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.
8. Predmet spora zahtjev je tužitelja, policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova za isplatu dodatka za rad na terenu, kao materijalnog prava iz radnog odnosa, jer bio upućen na rad zbog obavljanja policijskih poslova granične kontrole na granične prijelaze Ž.-P. i V.-P., koji se nalaze na području Republike Slovenije.
9. Sud je u pobijanoj odluci pošao od toga da odredba čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU/13), odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17 i 12/18 - dalje: KU/17), propisuje da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio. Nadalje je uzeo u obzir tumačenje broj 7/55 Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 22. svibnja 2014., (koje je Komisija dala na sjednici održanoj 20. svibnja 2014.), u kojem je navedeno: „(…) Službenik koji je temeljem posebnog rasporeda rada upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje 8 sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja. Terenski dodatak i dnevnica se isključuju, te stoga službenik ne ostvaruje pravo na dnevnicu.“. Navodi dalje da se, prema čl. 192. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 - dalje: ZR/14) pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obavezno na sve osobe na koje se, u skladu s odredbama ovog Zakona, primjenjuje kolektivni ugovor. Navedeno da znači da u slučaju da je kolektivnim ugovorom ugovoreno neko materijalno pravo za radnika, neposrednom primjenom odredbe Kolektivnog ugovora kojom je to materijalno pravo ugovoreno, naložit će se isplata. Zaključuje da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Prema tome službenik, koji je upućen na rad na terenu ostvaruje terenski dodatak za dane provedene na terenu, jer svrha terenskog dodatka nije naknada za rad već naknada za povećane troškove, koji proizlaze iz rada na terenu. Zaključuje da službeniku granične policije koji obavlja posao kontrole graničnog prijelaza na teritoriju druge države, prema mišljenju Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenju Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. pripada pravo na terenski dodatak što nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, kako je to naprijed navedeno. Obzirom na navedeno, sud je u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje da, iako je tužitelj, kao policijski službenik obavljao kontrolu na predmetnoj lokaciji koja predstavlja obavljanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređen, zbog čega predmetna lokacija predstavlja njegovo radno mjesto i područje rada prema Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnom obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ali navedenim ugovorom nije propisano pravo tužitelja na terenski dodatak, jer pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP-a RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim nacionalnim propisima, odnosno kolektivnim ugovorima.
10. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava.
11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno su sudovi pošli od pojma stalnog mjesta rada, jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (D. R.).
12. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom članka 25. stavka 3. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.
13. Međunarodna suradnja između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole uređena je Sporazumom o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisanim u K. 14. travnja 2003. i potvrđenim Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 2/2004 - dalje: Sporazum).
14. Tim je Sporazumom u članku 2. stavku 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.
15. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema članku 1. točki 2. izraz „domaća država“ označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz „susjedna država“ označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. članka 1. Sporazuma), dok izraz „zona“ označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. članka 1. Sporazuma). Izraz „službena osoba“ označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. članka 1. Sporazuma).
16. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom članka 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema stavku 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.
17. Na temelju članka 2. stavka 4. naprijed spomenutog Sporazuma te članka 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile su takva mjesta i granični prijelazi na kojima je radio tužitelj, za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (stavak 1. točka 1. Dogovora).
18. Prema odredbi članka 105. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, nadzor granice, odnosno kontrola prelaska državne granice na pripadajućim, ovopredmetnim graničnim prijelazima i zaštita dijela državne granice sa Republikom Slovenijom u dužini od 30 km, uključujući ovopredmetne granične prijelaze bila je u nadležnosti Policijske postaje D. R., što je uostalom i nesporno.
19. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja zemljopisno područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju tužitelj je upravo radilo na zemljopisnom području u nadležnosti Policijske postaje D. R.
20. Tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da mu sporni terenski dodatak pripada zbog činjenice što mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta Policijske postaje D. R. smatrajući da ta činjenica znači da je on upućen na rad izvan njegovog stalnog mjesta rada. Pritom se tužitelj pozvao na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio. 21. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijske službenika za zaštitu granice u Policijskoj postaji D. R., koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni navedenih graničnih prijelaza, radio izvan stalnog radnog mjesta. To stoga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je on ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njegove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u Republici Hrvatskoj, a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.
22. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da je tužitelj u konkretnom slučaju bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi članka 7. točke 9. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom članka 77. stavka 2. ZPP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.
23. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i zemljopisni prostor domaće države i zemljopisni prostor susjedne strane države. Tako tužitelj zbog činjenice da stalno mjesto njegovog rada obuhvaća i područje druge države nije upućen na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad inozemstvo, već je raspoređen na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.
24. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56. KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.
25. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.
26. Osnovana je tvrdnja tuženice da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su o osnovanosti zahtjeva odlučili i na temelju navedenog Tumačenja. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Z. i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.
27. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi k., Policijska postaja D. r., koja Policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća i postupanje na području Republike Slovenije. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom članka 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe članka 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
28. Stoga odgovor na drugo i četvrto dopušteno pitanje glasi:
Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. Stoga tužitelj nema pravo na isplatu terenskog dodatka, čak i ako je područje na kojem tužitelj obavlja poslove granične kontrole od teritorija RH udaljeno 500 metara.
29. Odgovor na prvo i treće dopušteno pitanje glasi:
Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.
30. Odgovarajući na peto dopušteno pitanje valja reći da način korištenja dnevnog odmora u zakonom propisanom trajanju, uzimajući u obzir specifičnosti radnih zadataka i uvjeta rada policijskih službenika za graničnu kontrolu, nema utjecaj na ocjenu ostvarivanja prava na terenski dodatak.
31. Zaključno je za navesti, a u pogledu navoda tužitelja iz odgovora na reviziju, da on pogrešno implicira da bi pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci bilo utemeljeno na Tumačenju (Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenja primjenu kolektivnog ugovora) broj 1/50 od 12. veljače 2019., jer nižestupanjski sudovi svoje pravno shvaćanje na tom tumačenju nisu niti utemeljili.
32. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te temeljem odredbe članka 395. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci.
33. Tužena je, po preinačenju učinjenom ovom presudom, u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tužitelj dužan, po čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 2. ZPP-a, naknaditi troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 37/22) i to troškove odgovora na tužbu u iznosu 132,72 eura (tbr 8. toč. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u visini 66,36 eura i trošak revizije u visini 298,62 eura (tbr 10. toč. 6., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), dakle, ukupno 497,70 eura.
34. Tuženoj nije priznat trošak pristupa raspravnim ročištima koje je potražila (na dane koje su naznačene u zahtjevu za naknadu troška) jer u spisu nema dokaza o njihovom održavanju.
35. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu i odgovora na reviziju, jer nije uspio u sporu.
Zagreb, 6. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
