- 1 -              Revd 3424/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3424/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz V. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo …, Z., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V. G., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-218/2023-2 od 26. lipnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-73/2019-27 od 10. ožujka 2023., u sjednici održanoj 5. prosinca 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I.              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

 

              II.              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-218/2023-2 od 26. lipnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-73/2019-27 od 10. ožujka 2023.

 

2.              Prijedlog je podnio zbog devet pravnih pitanja pozivom na čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) te pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP zbog povrede temeljnih ljudskih prava.

 

3.              Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeća pravna pitanja:

 

              1. Je li je poslodavac (tužena) u obvezi dostaviti dokaze o evidencijama radnog vremena državnog službenika pa tako i o tome je li državni službenik iskoristio pauzu (stanku) u propisanom trajanju od 60 minuta kako bi se državni službenik odmarao od rada u turnusu koji traje 12 sati u utuženom razdoblju (od 29.07.2014 do 29.07.2019) te je li za rješenje ove stvari relevantno je li radnik (službenik) koristio ili nije mogao koristiti svoje pravo, a koje činjenice su utvrđuju u postupku svim adekvatnim dokaznim sredstvima?

 

              2. Je li poslodavac radnik dužan dokazati da je radniku omogućio korištenje pauze (stanke)?

 

              3. Može li se dokazivati negativna činjenica odnosno je li radnik dužan dokazati da nije mogao koristio pravo na stanku te kojim se dokazima utvrđuje ta činjenica?

 

              4. Je li radnik dužan tražiti od poslodavac da mu omogućiti korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenje pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegovog zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, 112/17, 12/18 i 2/19, dalje: KU)"?

 

              5. Smatraju li se troškovi za "gablec" (topli obrok) i "kantina" dokazima da je radnik iskoristio pauzu (stanku) u cijelosti ili djelomično?

 

              6. Je li poslodavac u smislu članka 8. stavka 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine, 32/15, 97/15 i 73/17, Pravilnik) dužan voditi evidenciju i o satima korištenja pauze (stanke) te podatke o tome tko zamjenjuje radnika koji obavlja poslove u Kaznionica i odgojnim zavodima u slučaju nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena zbog korištenja pauze (stanke)?

 

              7. Je li tužena bila dužna državnom službeniku osigurati zamjenu drugog državnog službenika kako bi mogao koristiti pauzu u situacijama kada se radi o poslovima na radom mjestu koji se ne smije prekidati i čije radno vrijeme traje od 00:00 do 24:00 sati?

 

              8. Je li sud dužan pribaviti podzakonske propise Kaznionica i Odgojnih domova koji, među inim, uređuju postupanje u vezi s korištenjem stanke radnika?

 

              9. Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?

 

4.              Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, 387., 388. i 389. ZPP revizijski sud je ocijenio da prvih sedam postavljenih pitanja tužitelja nisu pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o odgovoru na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu. Naime, činjenicu da je tužitelj kao radnik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju evidencije o radnom vremenu, već svim prikladnim dokaznim sredstvima koje stranke predlože, a sud je upravo na temelju dokaza koje su stranke predložile i utvrdio pravno odlučne činjenice na temelju kojih je izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, u vezi s četvrtim postavljenim pitanjem razlozi važnosti ne ukazuju da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja u tim odlukama jer se te odluke nisu niti bavile pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, već su utvrđivale činjenicu je li tuženica kao poslodavac radniku omogućila korištenje dnevnog odmora ili nije. U tim je postupcima utvrđeno da je poslodavac onemogućio radnicima korištenje dnevnog odmora, dok je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevni odmor neometano koristio uz uvažavanje specifičnosti njegova posla. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-443/10-2 od 1. srpnja 2010. predmet spora je bilo utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu pa sud nije niti izražavao pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu umjesto korištenja stanke za odmor. S tim u vezi ni o odgovoru na sedmo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu budući da je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevnu stanku neometano koristio, posebno stoga što u ovom postupku nije ni utvrđeno da je tužitelja netko mijenjao za vrijeme korištenja stanke. U vezi s osmim i devetim postavljenim pitanjima tužitelja razlozi važnosti nisu odgovarajući zato što se u tim odlukama sudovi nisu bavili ovim pitanjima pa se utoliko ne može ni zaključiti da je u vezi s tim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova neujednačena. Stoga niti ostala postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

5. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja pa je riješeno kao pod točkom I. izreke.

 

6. U pogledu dijela prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje i pravo na žalbu. Razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljenih ljudskih prava u osnovi se svode na povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, revizijski sud ocjenjuje da u primjeni stavka 2. članka 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljenog ljudskog prava na pravično suđenje, kako u procesnom tako i materijalnopravnom smislu, posebno s obzirom na utvrđenje sudova da je tužitelju bilo omogućeno korištenje stanke, uz uvažavanje specifičnosti njegova posla. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

 

7.              Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo je temeljem čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP-a odlučiti kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja.

 

Zagreb, 5. prosinca 2023.