REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 802/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. C. d.d. iz V., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici H. Ž. i R. Ž., odvjetnici u V., protiv 1. tuženice N. Š. OIB … i 2. tuženice D. Š. H. OIB …, obje iz V., obje zastupane po punomoćniku F. Š., odvjetniku u V., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženica protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-214/2020-2 od 8. travnja 2020., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-502/18-20 od 16. srpnja 2019. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-502/18-25 od 26. rujna 2019., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I Revizija se odbija.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem istog suda od 26. rujna 2019. utvrđeno je da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između 1. i 2. tuženica 27. srpnja 2010. kao i anex Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između 1. i 2. tuženica dana 21. rujna 2012. gube pravni učinak prema tužitelju u dijelu koji je potreban za namirenje tužiteljeve tražbine prema 1. tuženici u iznosu od 133.525,16 kn sa pripadajućim zateznim kamatama ( točka I. izreke), naloženo je tuženicama da dopuste tužitelju da svoju tražbinu u iznosu od 133.525,16 kn sa pripadajućim zateznim kamatama namiri prodajom nekretnina i to pojedinih etaža, pobliže opisanih u toj presudi (točka II. izreke) te je naloženo tuženicama da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 48.051,25 kn u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev tuženica za naknadu troškova a žalbenog postupka u iznosu od 3.437,50 kn. 3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2153/2020-2 od 11. studenoga 2020. tuženicama dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-214/2020-2 od 8. travnja 2020., u odnosu na pitanje:

''Može li vjerovnik osnovano pobijati pravnu radnju dužnika u odnosu na svoju tražbinu koja nije niti dospjela, a niti nastala u vrijeme zaključenja pobijanog pravnog posla odnosno izvršenja pravne radnje?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženice su podnijele reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlažu da ovaj sud ukine nižestupanjske odluke te predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije, te predlaže odbiti reviziju i obvezati tuženice da mu nadoknade troškove sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je pobijanje pravnih radnji dužnika, N. Š., vlasnice Zajedničkog automehaničarskog obrta Š. i članica društva Auto kuća Š. d.o.o., uz utvrđenje da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 27. srpnja 2010. i anex tome ugovoru od 21, rujna 2012., koje je D. Š. H., kćerka 1. tuženice sklopila s 1. tuženicom N. Š. bez pravnog učinka prema tužitelju u dijelu koji je potreban za namirenje tužiteljeve tražbine prema 1. tuženici u iznosu od 133.525,16 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i nalaganje tuženicama da dopuste tužitelju da svoju navedenu tražbinu namiri prodajom nekretnina.

8. Dakle, s obzirom na sadržaj postavljenog pitanja, sporna je primjene odredbe čl. 66. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

9. U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili:

- da je 1. tuženica bila suvlasnik Zajedničkog automehaničarskog obrta i trgovine Š. iz V.,

- da je 21. veljače 2012. navedeni obrt kao zajmoprimac zaključio ugovor o komercijalnom financiranju 05/12 sa tužiteljem kao zajmodavcem, s rokom povrata zajma do 21. veljače 2013.,

- da je cjelokupna tražbina dospjela na naplatu 22. veljače 2013. i to s osnove glavnice 116.219,66 kn, te troškova u iznosu od 17.305,50 kn,

- da se tužitelj pokušao naplatiti od jamca platca- Auto kuća Š. d.o.o. no u tome nije uspio,

- da su i obrt u vlasništvu 1. tuženice i jamac platac Auto kuća Š. d.o.o. bili u stečaju,

- da se tužitelj nije uspio niti djelomično namiriti niti u stečajnom postupku obrta niti u stečajnom postupku protiv Auto kuća Š. d.o.o. ,

- da nakon provedenog postupka stečajni dužnik (odnosno 1. tuženica) nije od strane vjerovnika oslobođena preostalog duga,

- da je 1. tuženica sa 2. tuženicom 27. srpnja 2010. zaključila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, koji je ovjeren kod Javnog bilježnika J. V. S. dana 27. srpnja 2010. pod brojem OV-249/10, te da su 21. rujna 2012. zaključile Aneks Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji je kod istog javnog bilježnika ovjeren dana 21. rujna 2012. pod brojem OV-246/12,

- da je tim ugovorima na 2. tuženicu, svoju kćer, 1. tuženica prenijela pravo vlasništva na nekretninama pobliže navedenih u izreci presude,

- da je predmetni obrt bio u blokadi tijekom 2011. i 2012., od 16. studenog 2011. do 21. studenog 2011., od 14. lipnja 2012. do 15. lipnja 2012., te od 3. srpnja 2012. do 31. prosinca 2012.,

- da je 2. tuženica bila zaposlena u obrtu od 2008.,

- da 2. tuženica nije bila neupućena u stanje financija u obrtu, budući je završila Ekonomski fakultet,

- da je 2. tuženica 2011. dala pozajmicu obrtu u iznosu od oko 47.000,00 kn, a za podmirenje poreznih obveza, zbog čega da je podigla kredit u PBZ-u,

- da su predmetni pravni poslovi koje tužitelj pobija između 1. i 2. tuženice zaključeni prije dospijeća predmetne tražbine tužitelja, te da nije sporno da obrt u vlasništvu 1. tuženice nije bio u blokadi u vrijeme dospijeća predmetne obveze,

- da 1. tuženica prima mirovinu od 2.200,00 kn od čega da joj se usteže mjesečno iznos od oko 600,00 kn na ime duga prema J. Č. od koje je uzela pozajmicu u iznosu od 20.000,00 EUR-a,

- da 1. tuženica nema druge imovine iz koje bi se tužitelj mogao namiriti.

10. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 67. st. 1. do 3., i čl. 71. ZOO-a zaključio da postoji tražbina tužitelja prema 1. tuženici u iznosu od 133.525,16 kn, da je ista tražbina dospjela, da je 1. tuženica ugovorom prenijela svoje nekretnine na svoju kćer, da je tužba podnesena u zakonskom roku od 3 godine od dana zaključenja ugovora koji se ovom tužbom pobija, te da 1. tuženica nema sredstava za podmirenje tražbine tužitelja, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. 1. Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda i iznesena pravna shvaćanja te je iznio pravno shvaćanje prema kojem je dozvoljeno pobijati svaku pravnu radnju dužnika bez obzira na to kada je potraživanje nastalo, odnosno pravnu radnju dužnika može pobijati bez obzira na to je li njegova tražbina nastala prije ili poslije poduzimanja te radnje, te da nije nužno da tražbina vjerovnika postoji već u vrijeme poduzimanja radnje koja se pobija. To shvaćanje obrazlaže pozivom na sadržaj odredbe čl. 66. st. 1. ZOO-a, koji da jasno propisuje da nije odlučno kada je potraživanje vjerovnika nastalo, zbog čega se mogu pobijati i pravne radnje poduzete prije više godina, ali uz ograničenje iz čl. 71. ZOO-a kojim je određen rok za podizanje tužbe, koji rok u konkretnom slučaju, a s obzirom da je predmetna tužba podnesena sudu 22. srpnja 2013., nije protekao.

11. 2. Uz navedeno drugostupanjski sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 67. st. 2. ZOO-a kada je utvrdio da 2. tuženica nije dokazala da joj nije bilo poznato da zaključenjem pravnog posla sa svojom majkom nanosi štetu vjerovnicima, jer je 2. tuženica bila zaposlena u obrtu od 2008., da 2. tuženica nije bila neupućena u stanje financija u obrtu jer je imala stručno obrazovanje u vezi sa ekonomskim poslovanjem obrta, budući je završila Ekonomski fakultet, to tim više jer je 2011. dala pozajmicu obrtu u iznosu od oko 47.000,00 kn za podmirenje poreznih obveza, zbog čega da je podigla kredit u PBZ-u, što sve ukazuje na zaključak da je 2. tuženica itekako bila upoznata sa financijskim stanjem obrta, a onda i sa okolnošću da raspolaganjem sa imovinom 1. tuženica nanosi štetu vjerovnicima.

12. Tuženice naznačenim pitanjem osporavaju pravilnost primjene čl. 66. ZOO-a navodeći da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da se na dan dospijeća kredita 04. prosinca 2011., kao i na dan reprograma 21. veljače 2012., tužitelj mogao namiriti da je aktivirao sredstva osiguranja plaćanja, te da stajalište drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u Rev-46/08. od 04. ožujka 2009., u kojoj je zauzeto shvaćanje prema kojem „(...) Pravna radnja dužnika, u ovom slučaju darovni ugovor, može se osnovano pobijati samo za onu tražbinu vjerovnika koje je dospjela do trenutka izvršenja pravne radnje koje se pobija. Naime, za onu tražbinu koje je dospjela do trenutka raspolaganja dužnik može znati da takvim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku (tužitelju). Darovni ugovor gubi pravni učinak prema tužiteljici do iznosa do kojeg je dospjelo potraživanje tužiteljice u trenutku sklapanja ugovora.“, ponavljajući svoju tvrdnju „da ovdje ne samo da nije bilo dospijeća tražbine već nije bilo ni pravnog odnosa“.

13. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

14. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO/05), svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

15. Kako je predmetno raspolaganje učinjeno među krvnim srodnicima iz čl. 67. st. 2. ZOO/05-a, to raspolaganje se ne može smatrati raspolaganjem iz čl. 67. st. 1. ZOO/05- je u tom slučaju riječ o obiteljskoj paulijanskoj tužbi.

16. Prema odredbi čl. 67. st. 1. ZOO/05-a naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnja bila poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, a prema odredbi st. 2. istog članka ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do IV. stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

17. Navedenim odredbama propisani su uvjeti pod kojima vjerovnici mogu pobijati pravnu radnju svojih dužnika poduzetu trećim osobama na štetu vjerovnika, a predmetnom tužbom pobija se raspolaganje učinjeno među krvnim srodnicima na koje se odnosi odredba čl. 67. st. 2. ZOO-a.

18. Prema navedenom, svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (čl. 66. st. 1. ZOO), a smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (čl. 66. st. 2. ZOO). Opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, prema tome, su: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz čl. 67. ZOO. Vjerovnik kao tužitelj mora dokazati stvarnu ili vjerojatnu nenaplativost tražbine. Tužbi za pobijanje pravne radnje nema mjesta ako se pobijanjem ne olakšava namirenje vjerovnika. Pravna radnja dužnika mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. Oštećenje vjerovnika postoji kada zbog poduzete radnje dužnik više nema dovoljno imovine za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

19. 1. U odnosu na dio pitanja koji se odnosi na dospjelost vjerovnikove tražbine revizijski sud je na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/21) održanoj 24. svibnja 2021. pod brojem Su-IV-16/2021-11 zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

''Dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu, kao jedna od općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika (članak 66. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima – ''NN'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), mora postojati u trenutku podnošenja tužbe.''

19. 2. U odluci ovoga suda broj Rev-1008/05-2 od 24. siječnja 2006., izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''Svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika'', a isto takvo pravno shvaćanje izneseno je i u odluci Rev-1379/09 od 12. listopada 2011., u kojoj je navedeno "(...) Ugovor o darovanju gubi učinak prema tužiteljici samo do iznosa tražbine tužiteljice u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju (2. prosinca 2003.), a u koje vrijeme je porezni dug bio u daleko manjem iznosu, treba odgovoriti, da sukladno odredbi čl. 281. st. 1. ZOO potraživanje vjerovnika mora biti dospjelo za isplatu i bez obzira kada je nastalo."

19. 3. U odlukama broj Rev-1481/14 od 10. ožujka 2015 Rev-752/15 od 27. studenog 2019., Rev 224/2017-3 od 5. ožujka 2019., na koje se poziva revidentica, nije izneseno pravno shvaćanje u odnosu na postavljena pitanja, a pravno shvaćanje izneseno u odluci Rev-46/2008 od 4. ožujka 2009., koju revidentica citira, nije relevantno jer je revizijski sud ujednačavajući sudsku praksu na sjednici održanoj 24. svibnja 2021. pod brojem Su-IV-16/2021-11 zauzeo pravno shvaćanje prema kojem dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu mora postojati u trenutku podnošenja tužbe, a osim toga u odluci Rev 109/2015-2 od 25. rujna 2018., navedeno je "da za pobijanje pravne radnje dužnika u smislu navedenih odredaba ZOO-a nije nužno utvrditi da je namirenje vjerovnika potpuno onemogućeno - a nije nužno niti da vjerovnik prije pokretanja postupka po tužbi za pobijanje pravne radnje dužnika pokuša namiriti svoju tražbinu u ovrsi".

20. Osim toga, i činjenica da je predmetni aneks ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju zaključen nakon zaključenja ugovora o komercijalnom financiranu (svibanj 2012.) i to za nekretninu koja nije bila predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, dovoljno ukazuje da se radilo o radnjama dužnika poduzetim prema trećim, konkretno među krvnim srodnicima, na štetu vjerovnika, kako bi mu se otežalo ili onemogućilo namirenje njegove tražbine.

21. Imajući u vidu sve navedeno za zaključiti je:

Dospjelost vjerovnikove tražbine za isplatu, kao jedna od općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika (članak 66. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima – „NN“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), mora postojati u trenutku podnošenja tužbe, a vjerovnik može osnovano pobijati i pravnu radnju dužnika u odnosu na svoju tražbinu nije dospjela niti nastala u vrijeme zaključenja pobijanog pravnog posla odnosno izvršenja pravne radnje, ali koja je dospjela do podnošenja tužbe.

22. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je 1. tuženica ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 27. srpnja 2010., prema članu obitelji (kćerki) besplatno raspolagala svojom imovinom i time dovela u pitanje namirenje tužiteljeve tražbine nastale na temelju ugovora o komercijalnom financiranju 05/12., (dospjela na naplatu 22. veljače 2013)., a u koje vrijeme raspolaganja je dužnik, 1. – tuženica, znala ili morala znati da poduzetim radnjama nanosi štetu vjerovnicima, konkretno ovdje tužitelju, a pogotovo se to odnosi na raspolaganje aneksom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 21. rujna 2012., dok je tužitelj dokazao da je uslijed poduzete pravne radnje 1. tuženica ostala bez nepokretne imovine, a da preostala imovina nije dovoljna za namirenje tužiteljeve tražbine, pa je namirenje tužitelja onemogućeno i otežano time što je ona svoju nepokretnu imovinu prenijela na kćerku-2. tuženicu navedenim ugovorom i njegovim aneksom, a pri tome je nebitno je li radnja raspolaganja izvršena prije ili nakon nastanka tražbine tužitelja, kako to izričito i određuje odredba čl. 66. st. 1. ZOO-a.

23. Zbog tih razloga je temeljem čl. 393. st. 1. ZPP-a kao neosnovana odbijena revizija tuženica.

24. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog jer je ocijenjeno da taj trošak nije potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 6. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.