REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 157/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz K., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici S. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. & V. j.t.d. iz Z., protiv tuženika H. T. d.d. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. iz Z., radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-200/2017-2 od 8. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-9806/14-28 od 31. siječnja 2017., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- „...u točki I izreke utvrđena nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu broj: … od 3. listopada 2014. godine, kojom je tuženik (...) otkazao tužitelju (...) Ugovor o radu broj: … od 1. svibnja 2014. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao“,

- u točki II izreke naloženo „tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto Viši specijalist za materijalno poslovanje, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja“,

- u točki III izreke naloženo „tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2017. pa do isplate.“

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže obje nižestupanjske presude preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti.

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

4. Revizija tuženika nije osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 8. svibnja 2019., slijedom čega se, na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: (...) „2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,...“.

Obzirom da je ovdje riječ upravo o takvome sporu, revizija tuženika je dopuštena.

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6.1. Suprotno tvrdnjama revidenta - da je zaključak na kojem se temelji osporena presuda „protivan provedenim dokazima“ i „sadržaju spisa“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

7. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

8. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazu sa njime sklopljenog ugovora o radu od 3. listopada 2014. te da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti ga na posao radnog mjesta iz istog ugovora „Viši specijalist za materijalno poslovanje, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja“.

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (kako je to naznačeno i u osporenoj presudi):

- da je „tužitelj radio na radnom mjestu Viši specijalist za materijalno poslovanje u Odsjeku za logistiku i operativnu nabavu, Sektoru za nabavu i logistiku, područje financije, na temelju Ugovora o radu broj … od 1. svibnja 2014.“,

- da je „tuženik 3. listopada 2014. Odlukom o otkazu Ugovora o radu broj … (dalje: Odluka o otkazu) tužitelju otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga“,

- da je „tužitelj protiv odluke o otkazu pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava i tužbu u ovom radnom sporu“,

- da „iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da je poslodavac 19. kolovoza 2014. donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u H. T. d.d., kojom su utvrđeni razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim radom prestaje potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina te mjerama zbrinjavanja, te da je Uprava utvrdila da je kolektivnim viškom obuhvaćeno 156 radnika“,

- da „je Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika u 2014. Uprava tuženika obrazložila time što je, uslijed smanjenja prometa na skladištu u odnosu na 2013. i smanjenja ukupnog broja transakcija na skladištu, kao i automatizacije procesa razduženja opreme, došlo do smanjenja opsega posla i potrebnog broja izvršitelja na radnom mjestu Viši specijalist za materijalno poslovanje, te je zbog drukčijeg načina organizacije procesa rada prestala potreba za radom tužitelja, a da će u odnosu na mjere radi zbrinjavanja viška radnika tuženik omogućiti testiranje radnika za čijim je radom prestala potreba u svrhu ponude obavljanja poslova u Sektoru na korisničku podršku tuženika na radnom mjestu Agenta u Z., R., S. i O.“,

- da „je u Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u odnosu na kriterije za utvrđivanje viška radnika tuženik naveo da će se voditi računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR), a osim zakonskih, tuženik će primijeniti i dodatne kriterije: procjene učinka radnika u 2013., te da li se radi o radnicima s 5 i više uzdržavanih članova obitelji, da li se radi o radniku koji je jedan od dva člana iste obitelji koji su istovremeno proglašeni viškom, te o radniku s osobito teškim socijalnim statusom. U Prilogu 1. navedene Odluke opisana su zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali isti nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade. Isto tako je učinjeno i u odnosu na poslove radnika za čijim radom prestaje potreba, dakle na način da je napisan broj radnika koji obavljaju te poslove, međutim da nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na one koji će na istim poslovima ostati na radu“,

- da „je osim tužitelja na radnom mjestu Viši specijalist za materijalno poslovanje bila zaposlena K. H.“: „da tužitelj i K. H. nisu obavljali iste poslove te da radnica H. nije ocijenjena za 2013. jer je bila na bolovanju“,

- da „su se poslovi na upravljanju zalihama preklapali s poslovima radnika S., Š., C., K. i L. koji su imali sklopljene ugovore o radu za različita radna mjesta, ali da ih se samo zbog toga ne može isključiti iz uspoređivanja s tužiteljem“,

- da „nije jasno kojim je zakonskim kriterijima tuženik dao prednost i kako ih je primijenio na radno mjesto tužitelja, a niti da je doista primijenio dodatne kriterije i na koji način te da u Odluci o otkazu nije ni navedena usporediva grupa radnika“,

- da „je tuženik tijekom postupka dostavio podatke o usporednoj radnici H. kojoj je dao prednost u odnosu na tužitelja zbog toga što je majka djeteta s posebnim potrebama, a da nije jasno koja je procjena radnog učinka vršena za tu radnicu, niti je izvršena usporedba radnog staža s tužiteljem“.

10. Sporna je u revizijskom stupnju dopuštenost Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu na temelju kojeg je tužitelj kod njega obavljao poslove svog radnog mjesta, odnosno je li tuženik (kao poslodavac tužitelja) prije donošenja prijeporne Odluke propustio provesti savjetovanje sa Radničkim vijećem i (time) postupiti u smislu Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR-a), i to:

- odredaba čl. 150., prema kojima: (stavak 1) “Prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.”, (stavak 2) “U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.”, (stavak 3) “Važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o:..2) planu te razvoju i politici zapošljavanja i otkazu…10) kolektivnom višku radnika iz članka 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju.”, (stavak 4) “Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.”, (stavak 6) “Ako se radničko vijeće u roku iz stavka 5. ovoga članka ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.”, (stavak 7) “Radničko vijeće se može protiviti otkazu ako poslodavac nema opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim Zakonom.”, (stavak 8) “Radničko vijeće mora obrazložiti svoje protivljenje odluci poslodavca.”, (stavak 12) “Odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.”

11. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja i naznačenih odredaba čl. 150. ZR-a drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovne i odlučne zaključke (relevantno u odnosu na navedeno, ovdje sporno pitanje):

„...stajalište je suda prvog stupnja da tuženik nije postupio po odredbi čl. 127. ZR-a, kao i da je postupio suprotno odredbi čl. 150. ZR-a, jer se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, nije na valjan način savjetovao s radničkim vijećem.

Pri tome je utvrđeno da je Uprava društva 19. kolovoza 2014. donijela Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u H.-u za 2014. i istoga dana zatražila mišljenje radničkog vijeća, te je radničko vijeće održalo sjednicu dana 27. kolovoza 2014. na kojoj je na dnevnom redu bila i navedena Odluka tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a na samoj sjednici je Radničko vijeće tražilo od poslodavca pojašnjenje zašto su pojedini radnici na listi viška te da li su se njihovi poslovi prestali obavljati ili nisu, međutim da je poslodavac smatrao kako je sve to naveo u materijalu koji im je dao na savjetovanje. Utvrđeno je da Radničkom vijeću nisu dana konkretna imena radnika koji su po tuženiku višak, razlozi zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom tih radnika su bili općeniti, da tuženik nije dao podatak koliko radnika radi na pojedinom radnom mjestu te koje kriterije je primijenio prilikom odlučivanja tko će od tih radnika biti višak, a tko će ostati na radu. Utvrđeno je da tuženik Radničkom vijeću nije dostavio navedene podatke, niti im je prikazao bilo kakve kriterije koje je primijenio prilikom utvrđenja viška radnika, odnosno izboru takvih radnika koje će proglasiti viškom, te nije dostavio popis usporednih radnika, a niti kriterije zašto su upravo ti radnici proglašeni viškom, odnosno zašto dobivaju otkaze, a u odnosu na druge radnike koji ostaju na radu.

Nadalje, utvrđeno je da je Radničko vijeće raspravljalo o pojedinačnim odlukama o otkazu ugovora o radu pa tako i u odnosu na samog tužitelja, te se usprotivilo da se tužitelju otkaže ugovor o radu, uz obrazloženje da je poslodavac Radničkom vijeću dostavio samo prijedlog pojedinačne odluke o otkazu, a i dalje nisu dobili objašnjenje koji su kriteriji primijenjeni u odnosu na radnike koji će dobiti otkaz, odnosno one koji ostaju na radu.

Slijedom takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije Radničkom vijeću dostavio sve podatke, što je trebao učiniti sukladno odredbi čl. 127. st. 3. ZR-a, te da nije postupio sukladno čl. 150. st.1. i 4. ZR-a jer Radničkom vijeću nije dostavio podatke o kriterijima koje je primijenio prilikom davanja otkaza tužitelju, zbog čega smatra da je Odluka o otkazu nedopuštena te je slijedom toga prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti.

(...) Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da se tuženik prije donošenja Odluke o otkazu nije savjetovao s Radničkim vijećem na način predviđen odredbom čl. 127. ZR-a.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tuženik u prvom redu osporava stajalište suda prvog stupnja u odnosu na nepoštivanje procedure o savjetovanju s radničkim vijećem prilikom donošenja Odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, pri čemu ističe da se Radničko vijeće nije protivilo namjeravanoj Odluci, već da je tražilo nastavak savjetovanja iako ni zakon, niti Sporazum sklopljen između Radničkog vijeća i poslodavca ne propisuje mogućnost produženja roka u kojem je Radničko vijeće dužno dati svoje očitovanje.

Opisani žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti kao osnovani.

Predmetni spor treba sagledati u okviru sljedećih odredbi ZR-a:

(...) - čl. 127. st. 1. propisuje da poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorice radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika., nadalje st. 2. istog članka propisuje da se u višak radnika iz stavka 1. ovoga članka ubrajaju radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, prema st. 3. toga članka poslodavac je dužan, radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika;

- čl. 135. st. 3. koja propisuje da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu;

- čl. 150. (...).

Prema tome, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s naprijed citiranim odredbama ZR- a pa budući da su u Prilogu 1 tuženikove Odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali radnici nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade, te da su po istom principu naznačeni poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba, na način da je napisan broj radnika koji obavljaju te poslove, ali isti nisu navedeni poimence, niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i zašto, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici, pa tako i tužitelj, dobiti otkaze u odnosu na one koji će ostati na radu na istim poslovima. Pri tome je od značaja da je Radničko vijeće stavilo primjedbe na tuženikovu Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika i Prilog 1 u kojemu su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, i zatražilo dodatna obrazloženja, a da je tuženik propustio Radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Radničko vijeće je naime na sjednici 27. kolovoza 2014. raspravljalo o Odluci tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, te je već tada zatražilo pojašnjenja od poslodavca zašto su pojedini radnici na listi viška te jesu li se njihovi poslovi prestali obavljati, međutim tuženik tome nije udovoljio. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da Odluka o otkazu nije zakonita samim time što tuženik nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR-a, pa je nastavno tome tužitelj ovlašten tražiti vraćanje na rad u primjeni odredbe čl. 124. ZR-a.

S obzirom na prednje iznijeto, to više nisu pravno odlučni žalbeni navodi kojima se ukazuje na pravilnost postupanja tuženika prilikom uspoređivanja radnika na radnom mjestu tužitelja i primjene socijalnih kriterija (čl. 115. st. 2. ZR-a) jer ni pravilna primjena tih kriterija prilikom odabira radnika u postupku otkazivanja ne bi mogla anulirati utvrđene propuste prilikom savjetovanja tuženika s Radničkim vijećem....“

12. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

13. Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

14. U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

15. Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-9806/14-28 od 31. siječnja 2017.

16. Revizijski sud pritom tek primjećuje:

- da propisani postupak savjetovanja s radničkim vijećem ne valja relativizirati: riječ je o bitnoj obvezi u ostvarenju stvarne i primarne svrhe postojanja radničkog vijeća, organizacije radnika sa kojom ZR daje radnicima snažnu mogućnost da kod poslodavca sudjeluju u odlučivanju o pitanjima u vezi s njihovim gospodarskim i socijalnim pravima i interesima - kako bi unapređivali i štitili svoja radna i druga prava i interese,

- da upravo zbog značaja te obveze - da omogući stvaran utjecaj radnika na zakonitost samog postupka i donesenih odluka koje zadiru u njihova prava, odnosno da se radničkom vijeću pruži realna mogućnost da nakon upoznavanja s razlozima (namjeravane) odluke poslodavca izrazi svoje shvaćanje o namjeravanoj odluci, a sve kako bi poslodavac pri odlučivanju o pravu radnika imao na umu i shvaćanje toga vijeća, poslodavac je namjeru otkazivanja ugovora o radu s svim podacima važnim za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika dužan priopćiti radničkom vijeću: poslodavac ne može navedene odredbe čl. 150. ZR-a tumačiti niti strogo formalistički niti na način koji ne odgovara osnovnoj intenciji tih odredaba - kako bi izbjegao ono što je mogao i morao učiniti,

- da u konkretnom slučaju tuženik obvezu savjetovanja, tako shvaćenu, nije ispunio: osporenu Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem donio je uz propust da postupi prema navedenim odredbama čl. 150. ZR-a i njihovom (pravilnom) tumačenju,

- da je, uostalom, shvaćanje na kojemu je utemeljena ova odluka, sa značajem primjene materijalnog prava iz radnog odnosa - ali i prava radnika koja se ostvaruju kroz djelovanje radničkog vijeća, opravdano shvaćanjem iz stabilne, već ustaljene i dosljedne sudske prakse - u odnosu na način postupanja tuženika u otkazivanju ugovora o radu svojih radnika, sve u suštinski istim ili sličnim slučajevima činjenične i pravne naravi, a izraženom u nizu odluka revizijskog suda, pa tako, primjerice, u odlukama posl. br. Revr 709/17-2 od 29. siječnja 2019., Revr-973/16-2 od 12. rujna 2017. i Revr-391/17-2 od 28. kolovoza 2018., kao uostalom i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2110/2018 od 4. studenoga 2020.

17. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 6. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.