Broj: 90 P-593/2023-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari D. C. iz K., …, OIB…, zastupan po punomoćniku B. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika A.B. d.d., sa sjedištem u Z., …, OIB: … radi utvrđenja ništetnosti/isplate, zastupan po punomoćniku B.B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. & p.d.o.o. iz Z., nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 18. siječnja 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja B. K., odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika N.K., odvjetnice iz O., odlukom objavljenom 08. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: …, sklopljenog dana 03. listopada 2005. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju S. b. d.d. O za devize na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., sa sjedištem u Z., …, OIB: …, isplatiti tužitelju D. C.iz K.., B. … OIB: …, po osnovi razlike u tečaju iznos od 2.493,36 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

-na iznos od 14,80 eur tekućom od 15.10.2011. do isplate,

-na iznos od 47,78 eur tekućom od 15.11.2011. do isplate,

-na iznos od 44,25 eur tekućom od 15.12.2011. do isplate,

-na iznos od 48,63 eur tekućom od 15.01.2012. do isplate

-na iznos od 51,83 eur tekućom od 15.02.2012. do isplate

-na iznos od 51,32 eur tekućom od 15.03.2012. do isplate

-na iznos od 49,67 eur tekućom od 15.04.2012. do isplate,

-na iznos od 50,16 eur tekućom od 15.05.2012. do isplate,

-na iznos od 127,15 eur tekućom od 15.07.2012. do isplate,

-na iznos od 59,87 eur tekućom od 15.08.2012. do isplate,

-na iznos od 49,64 eur tekućom od 15.09.2012. do isplate,

-na iznos od 46,90 eur tekućom od 15.10.2012. do isplate,

-na iznos od 50,21 eur tekućom od 15.11.2012. do isplate,

-na iznos od 50,46 eur tekućom od 15.12.2012. do isplate,

-na iznos od 50,71 eur tekućom od 15.01.2013. do isplate,

-na iznos od 46,83 eur tekućom od 15.02.2013. do isplate,

-na iznos od 48,52 eur tekućom od 15.03.2013. do isplate,

-na iznos od 50,33 eur tekućom od 15.04.2013. do isplate,

-na iznos od 48,72 eur tekućom od 15.05.2013. do isplate,

-na iznos od 44,21 eur tekućom od 15.06.2013. do isplate,,

-na iznos od 43,85 eur tekućom od 15.07.2013. do isplate,

-na iznos od 44,07 eur tekućom od 15.08.2013. do isplate,

-na iznos od 46,77 eur tekućom od 15.09.2013. do isplate,

-na iznos od 40,95 eur tekućom od 15.10.2013. do isplate,

-na iznos od 47,99 eur tekućom od 15.11.2013. do isplate,

-na iznos od 49,05 eur tekućom od 15.12.2013. do isplate,

-na iznos od 48,90 eur tekućom od 15.01.2014. do isplate,

-na iznos od 49,31 eur tekućom od 15.02.2014. do isplate,

-na iznos od 51,14 eur tekućom od 15.03.2014. do isplate,

-na iznos od 49,47 eur tekućom od 15.04.2014. do isplate,

-na iznos od 48,61 eur tekućom od 15.05.2014. do isplate,

-na iznos od 47,31 eur tekućom od 15.06.2014. do isplate,

-na iznos od 48,71 eur tekućom od 15.07.2014. do isplate,

-na iznos od 49,89 eur tekućom od 15.08.2014. do isplate,

-na iznos od 50,70 eur tekućom od 15.09.2014. do isplate,

-na iznos od 51,29 eur tekućom od 15.10.2014. do isplate,

-na iznos od 52,42 eur tekućom od 15.11.2014. do isplate,

-na iznos od 53,26 eur tekućom od 15.12.2014. do isplate,

-na iznos od 53,00 eur tekućom od 15.01.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.02.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.03.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.04.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.05.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.06.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.07.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.08.2015. do isplate,

-na iznos od 53,44 eur tekućom od 15.09.2015. do isplate,

-na iznos od 107,16 eur tekućom od 15.11.2015. do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., sa sjedištem u Z., …, OIB: …,, naknaditi tužitelju D. C. iz K …, OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. veljače 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 06. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priloga dostavljenih uz istu u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom S. b. d.d. O., dalje u tekstu tuženik, kao kreditorom sklopio dana 03. listopada 2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: …, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit za adaptaciju kuće, izgradnju kuće i uvođenje centralnog grijanja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 10 godina u mjesečnim obrocima plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća (prvi dan u mjesecu), s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbu Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF tužitelj smatra u cijelosti ništetnom, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istoj pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz te odredbe. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Zbog svega navedenog isti traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos, s tim da se obvezao konačni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer smatra da sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Mišljenja je da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena pa samim tim nije niti ništetna. Tužitelj je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer smatra da se tužitelji općenito na utvrđenja iz kolektivnog spora mogu pozivati samo kod naknade štete, a budući se tužitelj u konkretnom slučaju poziva na stjecanje bez pravne osnove, mišljenja je da je time tužiteljevo pozivanje na navedeni kolektivni spor neosnovano. Također se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda RH o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20 prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 07. prosinca 2023. (str. 283-285 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, saslušani su tužitelj i svjedokinja J. D. na okolnosti mogućnosti neposrednog pregovaranja tužitelja s tuženikom o spornim odredbama Ugovora, kao i je li tužitelj od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF te ima li isti svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: rješenje Trgovačkog suda (str. 5 i 6 spisa), Ugovor o kreditu (str. 10-16 spisa), otplatni plan (str. 17-24), popis uplata po kreditu (str. 25-29), dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu (str. 66-198), podnesak tuženika od 13. studenog 2023. s pripadajućim prilozima (str. 236-244), podnesak tužitelja s potvrdom o izvršenoj transakciji (str. 251-252 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka (str. 258- 275), račun vještaka (str. 276), podnesak tužitelja od 07. prosinca 2023., podnesak tuženika od 10. siječnja 2024. i troškovnik tuženika (str. 301).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (čl. 3. st. 4. Ugovora) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 03. listopada 2005. sklopljen predmetni Ugovor i da je isti potvrđen 06. listopada 2005. po javnom bilježniku M. P. iz O. pod brojem: OV-7980/05. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu namjenskog kredita za adaptaciju kuće u iznosu 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 10 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća (prvi dan u mjesecu). Nesporno je i da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja, kao i jesu li stranke sklopile sporazum o konverziji kroz Aneks Ugovora.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit u CHF podigao radi adaptacije kuće u kojoj stanuje sa svojom obitelji. Prije tog kredita već je imao podignut kredit u RBA banci kojim je kupio automobil, s tim da se nije mogao sjetiti je li taj kredit bio vezan uz EUR ili neku drugu valutu. S obzirom da mu je plaća već bila opterećena ranijim kreditom, djelatnici tuženika ponudili su mu isključivo kredit u CHF navodeći da jedino taj kredit može dobiti s obzirom na obveze iz ranijeg kredita i visinu plaće. Nitko mu od djelatnika tuženika nije ništa pojašnjavao vezano za same odredbe ugovora, rizike i slično. U početku mu je mjesečni anuitet iznosio oko 700,00 kuna da bi isti kasnije porastao iznad 1.100,00 kuna. Naglasio je da je kredit u cijelosti otplatio, nije sklapao nikakve sporazume o konverziji i ne zna šta isti znače. Cijelo vrijeme otplate kredita isti mu je naplaćivan uskratom sa primanja na tekućem računu (trajni nalog), s tim da je za vrijeme otplate bio zaposlen u Policijskoj postaji … i nije obavljao nikakvu drugu djelatnost. Znao je da sklapa ugovor sa valutnom klauzulom jer su i drugi krediti, npr. u eurima, isto takvi, a to znači ako dođe do promjene tečaja valute, mijenja se i iznos rate.

10. Iz iskaza svjedokinje J. D. proizlazi da je bila zaposlenica tuženika i njegovih pravnih prednika. Radila je na mjestu referenta za odobravanje kredita, a poslije su se mijenjali nazivi radnog mjesta. Tužitelja ne poznaje, ne sjeća se da je sudjelovala neposredno u postupku odobravanja i sklapanja predmetnog Ugovora, međutim, sjeća se da su ugovori o kreditima bili sastavljani kao tipski ugovori, a ona je ovisno o potrebama i mogućnostima klijenata prezentirala i nudila kredite. Kod stambenih kredita postojala je mogućnost odabira između kredita u CHF i EUR, dok je za druge namjene u ponudi bilo desetak različitih vrsta kredita. Klijenti su se obično odlučivali za kredite u CHF, jer je istima bilo bitno da u otplati imaju što manju ratu. Unaprijed sastavljene ugovore o kreditima dobivala je od pravne službe te je u tako dobivene ugovore u slučaju dogovora sa klijentom unosila osobne podatke i podatke i roku otplate te visini kamate. Nije postojala mogućnost pregovaranja oko samih odredbi ugovora, niti su stranke to tražile, a da su tražile, tad ih je trebalo uputiti šefu ili osobnom bankaru. Klijente je upozoravala na posljedice promjene kamatne stope i vezivanja glavnice uz CHF odnosno pojašnjavala im je da je moguće da se svaki mjesec mijenja iznos rate.

11. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaze svjedokinje i tužitelja, jer su isti dani okolnosno. Svjedokinja je iskazivala prema sjećanju kao dugogodišnja zaposlenica tuženika i njegovih pravnih prednika pa samim tim ista detaljno poznaje postupak pregovaranja oko kredita i sklapanja samih ugovora. Osim toga, njezin iskaz u cijelosti se podudara sa iskazom saslušanog tužitelja pa stoga ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg sud njihove iskaze ne bi imao smatrati nevjerodostojnim.

12. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka P. d.o.o., od 01. prosinca 2023. (str. 258-275 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio 2.493,36 EUR više od utvrđenog početnim otplatnim planom. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi, da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, kao i konstantno isticanje provedene konverzije, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Tijekom postupka jasno je utvrđeno da je tužitelj kredit otplatio u studenom 2015. te da između stranaka nisu sklapani nikakvi aneksi koji se odnose na konverziju. Nesporno proizlazi da su tuženikovi pozivi na konverziju u podnescima očita omaška, budući je isti zbog velike količine istovrsnih sporova koristio tipske podneske u kojima je očito mijenjao osobne podatke tužitelja te se uopćeno u svim istovrsnim predmetima pozivao na sve moguće razloge koje smatra bitnim u svom osporavanju pravne osnove tužiteljevog potraživanja pa je tako i u ovom slučaju koristeći tipske podneske isticao konverziju do koje nije uopće niti došlo. Štoviše, kredit je otplaćen u vrijeme kad su se počeli sklapati sporazumi o konverziji pa stoga tužitelj nije niti imao razloge da pomišlja na sklapanje aneksa, jer je kredit ionako otplatio.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužiteljica poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

14. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

17. Prije svega treba naglasiti da ne mogu biti osnovani navodi prema kojima pravna shvaćanja navedena u presudama iz spora ''potrošač'' nisu primjenjiva na ovaj konkretan spor, obzirom da je osnovni ugovor o kreditu sa tužiteljem sklopila S. b. d.d., koja nije bila stranka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012.. To stoga što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju je to upravo tuženik) sukladno odredbi čl. 549. u vezi čl. 512. Zakona o trgovačkim društvima

(''Narodne

novine''

broj:

111/1993.,

34/1999.,

51/2000.,118/2003.,107/2007.,146/2008., 137/2009., 152/2011., 111/2012. i 68/2013.) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Da je tome tako, potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu koje je tužitelj priložio uz tužbu (str. 5-6 spisa).

18. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

19. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelj pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije nekretnine, koju je nekretninu tužitelj koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje proizlazi da su djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora u valutnoj klauzuli, s tim da su se klijenti pa tako i tužitelj morali uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti točno određeni kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužitelja i svjedokinje istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit i ne bi dobio novac koji mu je bio potreban. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

20. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod I.

21. Ništetnost djela odredbe čl. 3. st. 4. Ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbe čl. 3. st. 4. Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2 ZPP-a, pravilno postavio tužbeni zahtjev.

22. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 06. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska po punomoćniku odvjetniku od 12. srpnja 2023. i 20. studenog 2023. (Tbr. 8. 4. Tarife) u iznosima od 50,00 eur za svaki, podneska od 24. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eur, jer se istim tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, podneska od 07. prosinca 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eur, jer se tužitelj tim podneskom očitovao o Nalazu vještaka te je prema istom postavio konačni tužbeni zahtjev, troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 14. studenog 2023. i na glavnoj raspravi održanoj 18. siječnja 2024. u iznosima od po 200,00 eur za svako ročište temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.100,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 eur, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 276 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.400,00 eura (1.100,00 eur - trošak punomoćnika + 300,00 eur- stvarni trošak vještačenja).

25. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška za pristup njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude nije odlučeno, budući taj trošak nije izvjestan, a o istom će sud odlučiti naknadno posebnim rješenjem ako punomoćnik tužitelja bude pristupio na ročište za objavu presude.

Valpovo, 08. veljače 2024.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 Dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku