REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-595/23-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Marije Brcko kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: N. D. iz Z., Z. K. 1, zastupan po opunomoćenici S. T. K., odvjetnici iz Z., …, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Z., …, radi poništavanja rješenja, 05. veljače 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/II-563-01/21-03/6, URBROJ: 511-01-149-22-62 od 10. siječnja 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 10. siječnja 2023. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 15. srpnja 2022. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je odbijen tužiteljev zahtjev za proširenje razdoblja njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu kao hrvatskog branitelja, u svojstvu pripadnika pričuvnog sastava Policijske uprave zagrebačke. Tužitelj naime od ranije ima priznat status hrvatskog branitelja, kao pripadnik pričuvnog sastava policije, za razdoblje od 20. rujna 1991. godine do 22. studenog 1991. godine, a novim zahtjevom je tražio proširenje razdoblja priznavanja navedenog statusa od 17. kolovoza 1991. godine do 19. rujna 1991. godine i od 23. studenog 1991. godine do 31. prosinca 1991. godine.

Rješenjem donesenim u upravnom postupku je utvrđeno da ne postoji materijalna dokumentacija o tome da je tužitelj u razdobljima koja je obuhvatio svojim zahtjevom sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Tužitelj u tužbi navodi da mu je u vojnoj knjižici upisano sudjelovanje u Domovinskom ratu za razdoblje kada je stvarno bio mobiliziran u Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) od 17. kolovoza 1991. godine do 31. prosinca 1991. godine. Ističe da MUP o tome nema potpune evidencije te navodi da je sudjelovao u oslobađaju vojarne u Velikoj Buni. Ukazuje i na potvrdu MUP-a od 14. listopada 1991. godine da je bio u pričuvnom sastavu MUP-a od 02. rujna 1991. godine do 09. listopada 1991. godine, a ističe i da mu je Ministarstvo obrane 02. lipnja 1994. godine izdalo potvrdu o tome da je bio pripadnik MUP-ove postrojbe od 17. kolovoza 1991. godine do 31. prosinca 1991. godine.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela, a također je saslušao tužitelja.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je 20. siječnja 2022. godine podnio ponovljeni zahtjev za proširenje razdoblja priznavanja statusa hrvatskog branitelja, kao pripadnik pričuvnog sastava policije, obuhvaćajući tim zahtjevom razdoblje od 17. kolovoza 1991. do 19. rujna 1991. godine i razdoblje od 23. studenog 1991. godine do 31. prosinca 1991. godine (prvi takav zahtjev je tužitelj podnio još 06. travnja 1999. godine). Za razdoblje od 20. rujna 1991. godine do 22. studenog 1991. godine tužitelj već ima priznat status hrvatskog branitelja, kao pripadnik pričuvnog sastava policije.

Na temelju uvida u dostupnu materijalnu dokumentaciju sudu nije sporno da je tužitelj u cjelokupnom razdoblju od 17. kolovoza 1991. godine do 31. prosinca 1991. godine bio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

Međutim, za priznavanje statusa hrvatskog branitelja potrebno je u pojedinim razdobljima i utvrđenje o pružanju oružanog otpora agresoru, odnosno o djelovanju u izravnoj vezi s tim otporom, u smislu čl. 3. st. 2 Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19 i 84/21 - ZHB).

Pritom sud napominje da se djelovanje u izravnoj vezi s pružanjem oružanog otpora može razmatrati samo instrumentalno, odnosno samo ukoliko je to djelovanje ujedno i rezultiralo pružanjem oružanog otpora agresoru.

Prema tome, u konkretnom slučaju je bilo potrebno utvrditi u kojem je razdoblju tužitelj neposredno sudjelovao u pružanju oružanog otpora. Tužitelj je sâm u tužbi u tom pogledu spomenuo samo sudjelovanje u oslobađanju vojarne u Velikoj Buni, a to je izričito potvrdio i prilikom neposrednog saslušanja na ročištu. S obzirom na to da je do akcije oslobađanja vojarne u Velikoj Buni kraj Velike Gorice došlo tokom listopada 1991. godine - u kojem razdoblju tužitelj još od ranije ima priznat status hrvatskog branitelja - sud ocjenjuje da su upravna tijela pravilno i zakonito tužitelju odbila utvrditi druga razdoblja kao razdoblja u kojima mu se može priznati status hrvatskog branitelja.

Sud pritom posebno ukazuje i na evidencijski karton o angažiranju pričuvnog djelatnika od 03. svibnja 1994. godine, iz kojeg proizlazi da je tužitelj na ratištu bio angažiran tek od 06. listopada 1991. godine (pa do 22. studenog 1991. godine). Tužitelj je na raspravnom ročištu naveo da je ostatak vremena proveo obavljajući redovne policijske dužnosti u okviru smjenskog rada u policijskoj postaji, ali te aktivnosti ne predstavljaju neposredno pružanje oružanog otpora agresoru, pa se razdoblja takvog sudjelovanja tužitelja u obavljanju poslova u svojstvu pričuvnog pripadnika policije ne mogu smatrati osnovom za priznavanje statusa hrvatskog branitelja, na temelju čl. 3. st. 2. ZHB-a.

Zbog svega navedenog sud smatra da je tužiteljev zahtjev u upravnom postupku pravilno i zakonito odbijen pa je njegov tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tuženikovog rješenja (o odbijanju žalbe) kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je u cijelosti izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4 ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 05. veljače 2024. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.