Poslovni broj: 6 Us I - 2642/2023-16
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja Z.Lj. iz Bosne i Hercegovine, M., zastupan po opunomoćeniku T. Lj., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih
branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1, Zagreb, zastupanog po generalnom opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, radi priznavanja statusa RVI, bez održavanja glavne rasprave, dana 5. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e
Poništava se rješenje Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II- 562-02/13-0015/1196, Urbroj: 522-04/2-13-2 od 7. listopada 2013.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/1196, Urbroj: 522-04/2-13-2 od 7. listopada 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Klasa: UP/I- 562-02/99-01/986, Urbroj: 519-110-99-2 od 10. rujna 1999.
2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom prigovara kako je pobijano rješenje donijeto bez valjanog pravnog temelja i retroaktivno, primjenjujući neadekvatnu odredbu Zakona. Poziva se na odredbu članka 42 ZID ZOPHBDR-a te navodi kako se ista odnosi na postupke koji su u tijeku, a ne na one koji su pravomoćno okončani, iz čega se zaključuje da tuženik nije imao nikakvu zakonsku mogućnost poništiti rješenje iz 1999. Poziva se na odluke Upravnog suda RH, Europskog suda pravde i Ustavnog suda RH. Ističe kako je prema stanju spisa svoje pravo ostvario na temelju pozitivnih propisa iz 1999. te smatra da bilo kakva naknadna izmjena materijalnog propisa ne može biti razlog za oglašavanje ništavim, poništenje ili ukidanje rješenja kojima je tužitelj ostvario određena prava, jer to dovodi do pravne nesigurnosti i direktno utječe na stečena prava. Tvrdi kako dokazi koji prileže spisu su isti oni dokazi na temelju kojih je tuženo tijelo prije 14 godina priznalo status HRVI-a tužitelju, dok očitovanje i dopisivanje MORH-a nisu i ne mogu biti dokazna sredstva sukladno čl. 60 i 159. ZUP-a, glede ostvarivanja statusa HRVI-a temeljem ZOPHBDR-a. Tvrdi kako postojanje rješenja o statusu HRVI tužitelja pretpostavlja i priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, stoga eventualni propust u vođenju evidencije nadležnog tijela ne može ići na štetu stranke, ovdje tužitelja. Tvrdi kako tuženo tijelo u pobijanom rješenju nije osporilo prijavu stradavanja, koja je jedan od dokaza za ostvarivanje statusa HRVI. Tužbenim zahtjevom traži poništenje osporenog rješenja tuženika i da na snazi ostane rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Klasa: UP/I-562-02/99- 01/986, Urbroj: 519-110-99-2 od 10. rujna 1999.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi u ostaje kod navoda osporenog rješenja koje u bitnom ponavlja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava te uvažavajući stajalište Ustavnog suda RH u odluci broj: U-III-4620/2022 od 12. listopada 2023., Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je prvostupanjskim pravomoćnim rješenjem tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom VI. grupe s 60% oštećenja organizma, za stalno, s osnova ranjavanja dana 28. studenoga 1995. na „južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak počevši od 1. prosinca 1995. na dalje, na temelju nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja, broj: 02-18-05/97-57 od 6. ožujka 1997.
8. Osporeno rješenje tuženika doneseno je u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti na temelju članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj: 140/12, dalje u tekstu ZIDZPHBDR/12) u vezi članka 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09., 110/21., dalje u tekstu ZUP-a).
9. U smislu odredbe članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a rješenje će se oglasiti ništavim ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
10. Odredbom članka 42. stavka 1. ZIDZOPHBDR/12 propisano je da je ništavo rješenje o statusu ratnog vojnog invalida odnosno HRVI iz Domovinskog rata kao i statusu člana obitelji poginulog ili umrlog hrvatskog branitelja, te o pravu na osobnu i obiteljsku invalidninu i druge novčane naknade po osnovi oštećenja organizma, odnosno rečenih statusa, ako sadržava sljedeću nepravilnost: – osoba kojoj se priznaje ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava temeljem rješenja iz ovoga članka, nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) odnosno nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, br. 108/96. i 23/01.). Stavkom 2. istog članka propisano je da će o oglašavanju ništavim pojedinačnih rješenja iz stavka 1. Ministarstvo donijeti rješenja u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu tog Zakona.
11. U postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja tuženik je utvrdio da je tužitelj ostvario status ratnog vojnog invalida temeljem članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (NN broj 33/92), iako pripadnici postrojbi Hrvatskog vijeća obrane nisu mogli ostvariti prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 108/96), koji je u to vrijeme bio na snazi, a s obzirom na to da je definicija pojma hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata prema navedenom zakonu, kao i prema svim kasnijim zakonima, podrazumijevala, uz organizirano sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i pripadnost Oružanim snagama Republike Hrvatske (Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova) pri čemu se status hrvatskog branitelja dokazuje potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova. Naime, prema članu 2. toga Zakona HRVI iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj kojemu je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je zadobio u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili kao zatočenih u neprijateljskom logoru.
12. Tuženik je utemeljio osporenu odluku na pisanom očitovanju Ministarstva obrane Republike Hrvatske koje je pribavljeno u 2013. prije oglašavanja ništavim rješenja i na Registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata prema kojem tužitelj nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Istaknuo je da je tužitelj bio pripadnih Hrvatskog vijeća obrane, a da prijava o stradavanju nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane Republike Hrvatske i nije potpisana od strane ovlaštene osobe, odnosno sadržaj navedene prijave ne odgovara podacima sadržanim u službenoj evidenciji Ministarstva obrane.
13. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4620/2022 od 12. listopada 2023. ukinuta je presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj:
Usž-164/22-2 od 26. siječnja 2022. i presuda Upravnog suda u Splitu broj: UsI- 567/21-4 od 21. siječnja 2021., i predmet je vraćen na ponovni postupak ovom Sudu, uz obrazloženje da je drugostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva povrijedio pravo na pravično suđenje i zanemario da je u trenutku odlučivanja na snazi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, br. 121/17, dalje ZoHBDR/17) koji drukčije uređuje status i prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane te je propustio imati u vidu legitiman cilj odredbe članka 139. ZoHBDR/17 u skladu s kojim se načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su već ostvarili status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.
14. Odredbom članka 139. ZoHBDR/17 propisano je da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status ratnog vojnog invalida odnosno hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
15. Prema odredbi članka 174. stavka 4. ZoHBDR /17 rješenje kojim je stranka stekla neko pravo ili status temeljem tog zakona oglasit će se ništavim ako nadležno upravno tijelo pravomoćnom deklaratornom odlukom utvrdi da su činjenice u ispravama na temelju kojih je ostvaren status ili pravo iz tog zakona neistinito potvrđene.
16. Iz navedenih odredbi ZoHBDR/17 proizlazi da se rješenje, kojim je stranci, na temelju nekog ranijeg zakona, bio priznat status ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, više ne bi moglo oglasiti ništavim u slučaju ako bi sadržavalo nepravilnost koja se sastoji jedino u tome da stranka u vrijeme ostvarivanja prava nije imala status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Naime, odredba članka 174. stavka 4. ZoHBDR/17 kojom je propisan razlog za ništavost rješenja, mogla bi se primijeniti jedino na slučaj u kojem je stranka stekla pravo ili status na temelju tog zakona. Pritom je intencija zakonodavca zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a bez pravnih smetnji u vezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
17. U skladu sa navedenim, prema ocjeni ovog Suda, osporeno rješenje tuženika doneseno je protivno načelu stečenog prava te legitimnom očekivanju tužitelja koji je pravo na status ratnog vojnog invalida ostvario pravomoćnim rješenjem, uzimajući u obzir da je 14. prosinca 2017. na snagu stupio (novi) ZoHBDR/17, čijim je stupanjem prestao važiti i članak 42. stavak 1. ZIDZOPHBDR/12, osporeno rješenje ocjenjuje se nezakonitim.
18. Stoga, trebalo je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a pobijano rješenje tuženika poništiti, odnosno odlučiti kao u izreci presude.
U Splitu, 5. veljače 2024.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).
DNA: 1. Opunomoćeniku tužitelja T. Lj., odvjetniku u Z.,
uz odgovor na tužbu tuženika
2. Generalnom opunomoćeniku tuženika Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29 a,
3. U spis
4. Kalendar 30 dana.
RJ:
1. Vrijednost predmeta spora je 1.327,22 eura (čl. 25. ZSP-a)
2. Nema naplate sudske pristojbe (čl. 22. ZSP-a)
3. Kalendar 30 dana.
