Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 24 Gž Ovr-603/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Čačić, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. b. Z. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici J. M., odvjetnici u S., protiv ovršenika I. N., OIB:..., iz T., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr- 1339/2019-60 od 15. studenog 2023., 5. veljače 2024.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-1339/2019-60 od 15. studenog 2023.
II. Odbija se ovrhovoditelj sa zahtjevom za naknadom troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja prihvaćen je prijedlog ovršenika te je odgođena ovrha određena na nekretnini ovršenika na temelju rješenja o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-2453/2017 od 9. siječnja 2019. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred Stalnom službom u Trogiru suda prvog stupnja vodi radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave na temelju koje je određena ovrha.
2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijano rješenje preinači na način da se prijedlog za odgodu ovrhe odbije, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova sastava žalbe.
3. Ovršenik nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17., 131/20. i 114/22, dalje: OZ) ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Ispitujući na takav način pobijano rješenje, ocjena je ovog suda da u njegovom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iako se ovrhovoditelj u žalbi poziva „na sve žalbene razloge“, bitne povrede odredaba parničnog (ovršnog) postupka u žalbi nije određeno naznačio (niti sadržajno na njih upućuje), a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijanog rješenja počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog (ovršnog) postupka, osim onih na koje pazi po službenoj dužnosti, a koje, kako je navedeno u prethodnoj točci ovog obrazloženja, nisu počinjene.
8. Sporna je osnovanost prijedloga za odgodu ovrhe koja se vodi na nekretnini u suvlasništvu ovršenika.
9. Na temelju činjenice da se pred Stalnom službom suda prvog stupnja u Trogiru vodi parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave – solemniziranog ugovora o potrošačkom kreditu koji su ovršenik (tamo tužitelj) kao potrošač i ovrhvoditelj (tamo tuženik) kao trgovac zaključili 9. lipnja 2006., a koji se zahtjev temelji na tvrdnjama ovršenika (tamo tužitelja) da taj ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe, sud prvog stupnja je na temelju članka 65. stavka 1. OZ-a odgodio ovrhu na nekretnini koja je određena na temelju te ovršne isprave izrazivši pravno shvaćanje da bi provođenjem ovrhe ovršenik pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Pritom se pozvao na praksu Suda Europske unije u tumačenju članka 7. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) kao i na prvi zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. u Zagrebu (Su IV – 87/2022).
10. S obzirom na to da odlučne činjenice na kojima se temelji pobijana odluka – da je ovrha koja je određena na nekretnini ovršenika određena na temelju ovršne isprave u odnosu na koju je u tijeku parnica radi utvrđenja njezine ništetnosti koja se temelji na tvrdnji da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe iz članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., dalje: ZZP/2003), nisu sporne, neosnovano ovrhovoditelj u žalbi tvrdi da se pobijana odluka temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
11. U okolnostima ovog predmeta u kojem ovršni sud nije po službenoj dužnosti provjerio nepoštenost ugovornih odredbi ovršne isprave prije određivanja ovrhe i tijekom njezina provođenja, nego se ta kontrola vrši u parničnom postupu na zahtjev ovršenika kao potrošača, bespredmetno je pozivanje suda prvog stupnja na prvi zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. u Zagrebu jer se taj zaključak odnosi na obveze ovršnog suda. Zbog toga su neodlučni žalbeni navodi ovrhovoditelja kojim pobija pravilnost primjene tog zaključka u ovom ovršnom predmetu.
12. Iako sud prvog stupnja pravilno u pobijanoj odluci prenosi tumačenja Suda Europske unije o postupovnim posljedicama nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora iz kojih tumačenja proizlazi da nesuspenzivnost tužbe radi nedopuštenosti ovrhe na temelju ovršne isprave koja sadrži nepoštene ugovorne odredbe ili tužbe radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave ili neke njene odredbe, u pravilu znači neispunjenje obveze na osiguranje djelotvornih pravnih sredstava protiv nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja je obveza nametnuta odredbom članka 7. Direktive 93/13, riječ je o propisu koji se u ovom predmetu ne primjenjuje.
12.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Tudoran, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).
12.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu koji je ovršna isprava sklopljen 9. lipnja 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.
12.3. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.
13. Unatoč tomu, odluka suda prvog stupnja temelji se na pravilnoj primjeni članka 65. stavka 1. točke 4. OZ-a. Prema toj odredbi sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je podnesena tužba za utvrđenje ništetnosti javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha.
13.1. Imajući na umu zaštitu prava kupca iz članka 110. OZ-a i činjenicu da je ovršenikov gubitak nekretnine u ovrsi nepovratan, postoji znatan rizik od toga da zaštita od nepoštenih ugovornih odredbi o kojoj se raspravlja i odlučuje pred parničnim sudom dođe prekasno i bude nedjelotvorna. To stoga što u situaciji kad je ovrha na nekretnini provedena prije donošenja pravomoćne odluke parničnog suda koji odlučuje o utvrđenju nepoštenosti ovršne isprave kao o glavnoj stvari, ta odluka parničnog suda ne može spriječiti konačni i nepovratni gubitak nekretnine. Taj se gubitak ne može smatrati nadoknadivom štetom samo zbog mogućnosti novčane odštete i to naknadno. Zbog toga se bez odgode ovrhe ne može osigurati potpuna učinkovitost odluke parničnog suda koji meritorno ispituje nepoštenost ugovornih odredbi iz ovršne isprave. Time bi bilo dovede u pitanje neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003 koji je prislini propis.
13.2. Zbog toga je, i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, šteta koja prijeti ovršeniku gubitkom nekretnine i to na temelju ovršne isprave koja sadrži odredbe koje je bez pregovaranja i protivno načelu savjesnosti i poštenja u ovršnu ispravu unio ovrhovoditelj, a koje stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu ovršenika, nenadoknadiva šteta. U takvim okolnostima, mogućnost samo novčanog obeštećenja ovršenika - potrošača nije dovoljna ni potpuna da bi se smatrala restitucijom pretrpljene štete.
14. Imajući na umu da se zaključak suda prvog stupnja o postojanju nenadoknadive štete temelji na činjenici da ovršenik u parnici zahtijeva zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s prisilnim propisom (ZZP/2003) tvrdeći da je ovršna isprava ništetna, a ne zaštitu prava na poštivanje doma, neodlučni su žalbeni navodi o tome da ovršenik nije dokazao da je nekretnina koja je predmet ovrhe njegov dom. Žalitelju je za odgovoriti da, iako učinkovitost zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja je opisana u točkama 13.1. i 13.2. ovog rješenja još više vrijedi kada je ovrha određena na nekretnini koja je dom ovršenika (potrošača), ta učinkovitost nije isključena za nekretnine koje to nisu.
15. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a u vezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a odbijena žalba ovršenika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
16. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP), imajući na umu da ovrhovoditelj sa žalbom nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova sastava žalbe.
U Varaždinu 5. veljače 2024.
Sutkinja
Ivana Čačić v.r.
