Poslovni broj: UsI-881/23-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Marije Brcko kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: R. d.o.o. Z., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., …, radi poništavanja rješenja, 05. veljače 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22- 01/335, URBROJ: 513-04-22-2 od 30. prosinca 2022. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I-471-02/22-01/59, URBROJ: 513-07-01- 22-12 od 25. srpnja 2022. godine.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 30. prosinca 2022. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 25. srpnja 2022. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje o osiguranju naplate, kojim je određena pljenidba i zabrana raspolaganja njegovih novčanih sredstava kod banaka, u cilju osiguranja duga iz poreznog rješenja od 08. srpnja 2022. godine. U rješenju od 25. srpnja 2022. godine je navedeno da tužitelj nema poslovne dokumentacije, da brisano povezano društvo ima visoke nenaplaćene i otpisane porezne dugove, da tužitelj ne poštuje odobren upravni ugovor, da od prosinca 2021. godine ne podnosi JOPPD obrasce te da nema druge imovine.

Tužitelj u tužbi iznosi niz prigovora koji će biti detaljnije razmotreni u nastavku ove presude.

Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvale uredno pozvane stranke. Sud je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj u tužbi prvenstveno navodi da rješenje o osiguranju naplate nije moglo biti doneseno na temelju čl. 171. st. 3. i 4. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ), jer je u konkretnom slučaju iznos porezne obveze utvrđen. Naime, u čl. 171. st. 3. OPZ-a je propisano da se mjere osiguranja naplate mogu poduzeti radi naplate neutvrđenog iznosa porezne obveze čim je pokrenut postupak njenog utvrđivanja. U čl. 171. st. 4. OPZ-a je također spomenuta mogućnost poduzimanja mjera osiguranja radi naplate neutvrđenog iznosa porezne obveze.

Iz činjenice da su spomenute odredbe predvidjele mogućnost poduzimanja mjera osiguranja radi naplate neutvrđenog iznosa porezne obaveze nakon pokretanja postupka utvrđivanja te obveze - ne može se izvoditi zaključak da se te mjere ne bi mogle poduzeti i nakon što je iznos porezne obveze utvrđen. Ako se neka mjera može poduzeti još i kad iznos porezne obveze nije utvrđen, onda se tim više ista mjera može poduzeti i kada je iznos porezne obveze utvrđen (argumentum a maiori ad minus).

Osim toga, tužiteljeve porezne obveze su navedene u prvostupanjskom poreznom rješenju od 08. srpnja 2022. godine, koje mu je dostavljeno 13. srpnja 2022. godine, te nema podataka da je to rješenje postalo izvršno u upravnom postupku prije 25. srpnja 2022. godine, kada je doneseno osporavano prvostupanjsko rješenje o osiguranju naplate. U tom smislu se ne može smatrati ni da je u vrijeme donošenja osporavanog prvostupanjskog rješenja tužiteljeva porezna obveza bila utvrđena.

Iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da je ukupno dugovanje tužitelja na ime poreza i drugih javnih davanja u rujnu 2022. godine iznosilo preko 500.000,00 kn.

Neosnovano tužitelj navodi da nema opasnosti od nemogućnosti podmirenja porezne obveze. Naime, u prvostupanjskom rješenju je konkretizirano pet razloga zbog kojih navedena opasnost postoji, a to ujedno predstavlja i vjerojatnost za onemogućavanje naplate poreznog duga, što je pretpostavka za poduzimanje mjera osiguranja naplate u smislu čl. 171. st. 1. i 3. OPZ-a.

Tužiteljev tužbeni navod o tome da je diskriminiran uopće nije detaljnije obrazložen.

Tužitelj dalje ističe da je u svibnju 2022. godine platio drugi porezni dug. Ali, plaćanje drugog, ranijeg poreznog duga ne utječe na postojanje okolnosti koje ukazuju na vjerojatnost onemogućavanja naplate novog poreznog duga. Neosnovano tužitelj navodi da činjenica nepotpune dokumentacije ne može biti razlog za poduzimanje mjera osiguranja, jer upravo suprotno proizlazi iz čl. 171. st. 4. OPZ-a.

Tužitelj u tužbi osporava pravilnost i zakonitost poreznog rješenja od 08. srpnja 2022. godine, ali to ne može činiti u upravnoj stvari koja se odnosi na drugo prvostupanjsko rješenje od 25. srpnja 2022. godine.

Tužitelj smatra da je irelevantno pozivanje poreznog tijela na njegovu povezanost s drugim trgovačkim društvom. Sud otklanja taj stav tužitelja, jer je porezno tijelo utvrdilo da se radi o istoj fizičkoj odgovornoj osobi koja vodi i poslovanje tužitelja i koja je vodila poslovanje drugog, brisanog društva s visokim nenaplaćenim i otpisanim poreznim dugovima, što i po ocjeni ovog suda može upućivati na vjerojatnost onemogućavanja naplate novog poreznog duga. Tužitelj smatra da nepravodobna uplata po pravnom ugovoru nije relevantna, jer je naknadno izvršeno plaćanje, a ta je obveza bila osigurana hipotekom na nekretnini odgovorne osobe.

Iz tog navoda tužitelja proizlazi da on potvrđuje kršenje upravnog ugovora, pri čemu osiguranje naplate po tom ugovoru ne osigurava naplatu po poreznom dugu iz rješenja od 08. srpnja 2022. godine. Osim toga, iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da je tužitelj platio samo manji dio dospjelih obveza po upravnom ugovoru te je taj ugovor raskinut 06. srpnja 2022. godine.

Tužitelj smatra da je nerazmjerno izabrana najotegotnija mjera osiguranja iz čl. 171. st. 2. OPZ-a, te navodi da mu tek njenim određivanjem prijeti nenadoknadiva šteta i prestanak rada, a inače posjeduje kuhinjski inventar i aparate te već spomenutu nekretninu odgovorne osobe.

Međutim, tužitelj ničim ne dokazuje postojanje neke svoje druge vrijednije imovine koja bi se mogla unovčiti i iz nje namiriti porezni dug, niti dostavlja knjigovodstvenu vrijednost te imovine. U vezi nekretnine odgovorne osobe (na koju ukazuje tužitelj), sud napominje da je ta nekretnina već opterećena hipotekom, kako je i navedeno u ovoj presudi.

Iz svega navedenog proizlazi da je porezno tijelo u cijelosti pravilno i zakonito donijelo rješenje o osiguranju naplate, pljenidbom i zabranom raspolaganja novčanim sredstvima tužitelja na računima kod banaka, a tuženik je pravilno i zakonito odbio tužiteljevu žalbu protiv spomenutog prvostupanjskog rješenja.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje tih rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu, 05. veljače 2024. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.