REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-1866/2023-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu što ga je pokrenuo tužitelj E. Ž., iz U., kojeg zastupa opunomoćenica S. B., odvjetnica u R., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Savska cesta 64, radi novčane naknade za nezaposlene, 5. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/23-01/116, URBROJ: 344222/1-23-02 od 14. kolovoza 2023., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/23-01/545, URBROJ:2168-27-214/2-23-04 od 29. lipnja 2023., te radi nadoknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/23-01/545, URBROJ: 2168-27-214/2- 23-04 od 29. lipnja 2023., odbijen je zahtjev tužitelja, podnesen 21. lipnja 2023., za priznanje prava na novčanu naknadu za nezaposlene.
2. Tuženik je rješenjem, UP/II-102-05/23-01/116, URBROJ: 344-222/1-23- 02 od 14. kolovoza 2023., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.
3. Negativne odluke javnopravnih tijela temelje se, u osnovi, na zaključku da tužitelj upisom u Upisnik o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu ima registrirano slobodno zanimanje, što čini zapreku za priznavanje rečenog prava, propisanu člankom 10. stavkom 1. točkom 5. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“, broj 118/18, 32/20 i 18/22).
4. Tužitelj u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke, te predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 156,25 eura. Glavni dio tužiteljevih navoda glasi (izostavljeno je posebno označavanje teksta): „Sporno između stranaka jest pravno pitanje, odnosno definicija nezaposlene osobe koja temeljem te nezaposlenosti ostvaruje pravo na novčanu naknadu.
(…)
Nesporno je da je tužitelju odobreno pružanje ugostiteljskih usluga smještaja, ali navedeno ne znači ujedno da isti ima registrirano slobodno zanimanje. Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava na svojim stranicama daje definiciju slobodnih zanimanja i kao bitan kvalitativni element navodi da su djelatnosti slobodnih zanimanja profesionalne djelatnosti fizičkih osoba koje su po toj osnovi osigurane i koje po toj osnovi plaćaju slijedeće poreze i doprinose: porez na dohodak ili dobit, prirez, PDV, plaćanje poreza po odbitku, ostali porezi i doprinosi za obvezna osiguranja.
Iz navedene definicije nesumnjivo proizlazi da je obvezno osiguranje po osnovu obavljanja određene profesionalne djelatnosti upravo differentia specifica temeljem koje se određena djelatnost procjenjuje kao slobodno zanimanje. Između stranaka je nesporno da tužitelj nije obvezno osiguran temeljem odobrenja za pružanje usluga ugostiteljskih usluga, već je obvezna osiguranja ostvarivao iz radnog odnosa.
Nesporno je također da odnosne odredbe čl. 30 – 38 Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, kojima je regulirana djelatnost pružanja usluga smještaja u domaćinstvu, ne određuju da pružatelji takvih usluga imaju status slobodnog zanimanja, da su po toj osnovi obvezno osigurani ili da po toj osnovi ostvaruju ma kakva prava koja proizlaze iz takvog obveznog osiguranja.
Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelj u bitnom zbog tumačenja tuženika da je za zaključak može li se osoba smatrati nezaposlenom ili ne u smislu čl. 10 Zakona relevantna činjenica same registracije slobodnog zanimanja, odnosno u konkretnom slučaju upisa u Upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu.
(…)
Neosnovan je i zaključak u osporavanom rješenju da u prilog odbijanju zahtjeva ide i činjenica da tako registrirana osoba MOŽE s tog osnova ostvarivati prihod. Točno je da možda može, ali niti zakon ostvarivanje dobiti propisuje/brani, niti je u postupku utvrđivano da li tužitelj doista tako ostvaruje ma kakav prihod. Uostalom radno sposobne osobe svakako mogu ostvarivati prihod na različite načine ali to ne znači i da ne ostvaruju pravo na novčanu naknadu u specifičnoj situaciji kada zbog poslovno uvjetovanog otkaza ostaju bez redovnog prihoda.
(…)
Dakle za odluku je relevantan upravo pojam slobodnog zanimanja, a definicija istog sadržana je u čl. 29 st.2 Zakona o porezu na dohodak koji glasi:
(…)
Tumačenje tuženika da bi temeljem takve registracije tužitelj mogao ostvarivati prihod, svakako je stvar neizvjesne budućnosti, preslobodna interpretacija i za primjenu bilo kakve posljedice trebala bi tek biti predmetom konkretizacije. Ovako, pozivanje samo na mogućnost ostvarivanja prihoda, u sferi je tek teoretskih mogućnosti, koje se mogu i ne moraju ostvariti.“
5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Ključni dio odgovora na tužbu glasi:
„Tužitelj u tužbi ističe da on nije obvezno osiguran temeljem odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga, a što smatra preduvjetom da bi se određena djelatnost smatrala slobodnim zanimanjem, te ističe da je on registrirao profesionalnu djelatnost, a ne slobodno zanimanje, no ovdje tuženik ponovno ističe da je za zaključak može li se osoba smatrati nezaposlenom ili ne u smislu članka 10. Zakona relevantna činjenica same registracije djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno, u konkretnom slučaju, upisa u Upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, a da je kojim slučajem žalitelj upisan i u registar poreznih obveznika tada bi obavljao djelatnost slobodnog zanimanja budući da bi postao obveznik samostalnog plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i u tom bi slučaju obavljao samostalnu djelatnost iz članka 6. stavka 2. točke 2. Zakona o tržištu rada, ali ni tada se ne bi mogao smatrati nezaposlenom osobom u smislu Zakona budući da se takvom osobom ne može smatrati osoba koja obavlja samostalnu djelatnost. S tim u vezi tuženik ističe da ne može prihvatiti tužiteljev navod da je upravo obvezno osiguranje preduvjet da bi se profesionalna djelatnost smatrala slobodnim zanimanjem budući da osoba može imati registriranu djelatnost slobodnog zanimanja, ali pri tome ne mora i obavljati djelatnost slobodnog zanimanja, a Zakonom o tržištu rada je preprekom za upis u evidenciju nezaposlenih osoba i za ostvarivanje prava s osnova nezaposlenosti propisano i obavljanje samostalne djelatnosti (prema tužiteljevu mišljenju isključivo bi se ono smatralo slobodnim zanimanjem), i sama registracija slobodnog zanimanja budući da se osoba kod koje bi nastupila bilo koja od navedenih okolnosti ne bi mogla smatrati nezaposlenom. Člankom 34. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ br. 85/15; 121/16; 99/18; 25/19; 98/19; 32/20; 42/20; 126/21) je propisano da je za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iznajmljivač dužan ishoditi rješenje nadležnog upravnog tijela, tako da tužitelj već samo na temelju Rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji kojim mu je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu (iznajmljivanje apartmana), i koje je upisano u Upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, može pružati usluge odnosno iznajmljivati apartmane, za pružene usluge je dužan izdati račun te s tog osnova može ostvarivati prihode, neovisno o tome je li upisan u registar poreznih obveznika odnosno je li obvezno osiguran prema propisima o mirovinskom osiguranju. Pojašnjenja radi, slično je na primjer i sa obrtnicima budući da se nezaposlenom osobom u smislu Zakona ne može smatrati ni osoba koja ima registriran obrt, što znači da je za ocjenu može li se osoba smatrati nezaposlenom ili ne bitna činjenica same registracije obrta, a ne obavljanja djelatnosti obrta (premda, za razliku od iznajmljivača koji može već samo na temelju registrirane djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno upisa u relevantni Upisnik pružati usluge i ostvarivati prihode, osoba koja ima registriran obrt ne može ostvarivati prihode s tog osnova ukoliko ujedno i ne obavlja djelatnost). Sudovi, i prvostupanjski i drugostupanjski, su ranije već odlučivali u sličnim situacijama (slobodno zanimanje turističkog vodiča) pa kao prilog ovom Odgovoru tuženik dostavlja presude pod poslovnim brojem Usž-2636/19-5, Usž-3265/21-2, Usž1344/21-2, Usž-2590/20-2, Usž-2357/20-2.“
6. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), što je predložio i tužitelj. Sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Između stranaka je sporno pravno tumačenje odredbe članka 10. stavka 1. točke 5. Zakona o tržištu rada. Prema toj odredbi, nezaposlenom osobom u smislu toga Zakona smatra se osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad, u dobi od 15 do 65 godina, koja nije u radnom odnosu odnosno koja ne obavlja samostalnu djelatnost, aktivno traži posao i raspoloživa je za rad te ako nema registrirani obrt, slobodno zanimanje ili djelatnost poljoprivrede i šumarstva.
8. U osporavanim rješenjima citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o tržištu rada i drugih propisa. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.
9. Tužitelj neosnovano upire na definiciju slobodnog zanimanja iz članka 29. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16, 106/18, 121/19,
32/20, 138/20 i 151/22). U stavku 1. toga članka izrijekom je, naime, određeno da je riječ o normativnim definicijama u smislu navedenoga Zakona, što proizlazi i iz članka
1. stavka 1. toga Zakona. Usto, navedeni je Zakon, po prirodi društvenih odnosa koje uređuje, nužno vezan i uz pitanje (ne)ostvarivanja dohotka.
10. S druge strane, zaštita prava nezaposlenih osoba pripada među javnopravne sustave socijalne sigurnosti, uz obvezno mirovinsko osiguranje, obvezno zdravstveno osiguranje, socijalnu skrb, prava hrvatskih branitelja, i dr. Usporedbe radi, u mirovinskom odnosno u zdravstvenom osiguranju dosljedna je upravna, upravnosudska i ustavnosudska praksa da je, u pogledu obavljanja registriranih djelatnosti, odlučna činjenica upisa u odgovarajući upisnik ili registar, a ne i činjenica stvarnog obavljanja dotične djelatnosti odnosno ostvarivanja prihoda po toj osnovi.
11. Povezano s time, obrazloženje Prijedloga Zakona o tržištu rada, s Konačnim prijedlogom zakona (općedostupnog putem službene mrežne stranice Hrvatskog sabora), ne pruža izričit odgovor na pitanje smatra li se upis u Upisnik o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu - koja činjenica je u odnosu na tužitelja u predmetnom razdoblju bila nesporna - slobodnim zanimanjem u smislu članka 10. stavka 1. točke 5. Zakona o tržištu rada. No, iz odgovora na primjedbe i prijedloge iznesene pri savjetovanju sa zainteresiranom javnošću u pogledu svojstva osnivača i člana uprave trgovačkog društva u svjetlu ostvarivanja prava na novčanu naknadu (16.-17. str.) također proizlazi da je odlučna činjenica upisa u Sudski registar.
12. Tome je dosljedan i dio argumentacije iz odgovora tuženika na tužbu vezan uz logičku analogiju s registriranim obrtom, s kojim izlaganjem je Sud suglasan. Naposljetku, u prilog takvog tumačenja ide i sudska praksa na koju se pozvao tuženik, razvijena u srodnim vrstama predmeta.
13. Prvostupanjsko tijelo pravilno je, dakle, odbilo predmetni zahtjev tužitelja, što je tuženik osnovano potvrdio.
14. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. 15. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 5. veljače 2024.
Sudac
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
