REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2210/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz P., O.: …, zastupanog po pun. M. G., odvjetniku u S., protiv tuženika Z. B. d.d., O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O. M.,

K. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. studenog 2023. godine u nazočnosti tužitelja, zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 2. veljače 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: …, broj kreditne partije: … , zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.055,34 CHF po srednjem tečaju HNB-a važeće na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, čl. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 25.055,34 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, čl. 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 356,50 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan isplate.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana iznos od 4.192,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 30.lipnja 2011.godine po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011.godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku na iznos od:

-1,52 EUR od 15.1.2008. godine do isplate,

-0,48 EUR od 17.2.2008. godine do isplate,

-6,52 EUR od 15.3.2008. godine do isplate,

-5,21 EUR od 15.4.2008. godine do isplate,

-0,60 EUR od 15.6.2008. godine do isplate,

-6,27 EUR od 15.10.2008. godine do isplate,

-11,39 EUR od 15.11.2008. godine do isplate,

-4,12 EUR od 15.12.2008. godine do isplate,

-23,73 EUR od 15.1.2009. godine do isplate,

-23,93 EUR od 15.2.2009. godine do isplate,

-17,35 EUR od 15.3.2009. godine do isplate,

-18,86 EUR od 16.4.2009. godine do isplate,

-19,16 EUR od 15.5.2009. godine do isplate,

-16,53 EUR od 15.6.2009. godine do isplate,

-17,01 EUR od 15.7.2009. godine do isplate,

-15,19 EUR od 15.8.2009. godine do isplate,

-18,02 EUR od 15.9.2009. godine do isplate ,

-14,88 EUR od 15.10.2009. godine do isplate,

-16,91 EUR od 15.11.2009. godine do isplate,

-16,58 EUR od 15.12.2009. godine do isplate,

-22,05 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

-25,57 EUR od 15.2.2010. godine do isplate,

-24,81 EUR od 15.3.2010. godine do isplate,

-28,30 EUR od 15.4.2010. godine do isplate,

-34,69 EUR od 15.5.2010. godine do isplate,

-36,06 EUR od 15.6.2010. godine do isplate,

-43,58 EUR od 15.7.2010. godine do isplate,

-43,33 EUR od 15.8.2010. godine do isplate,

-58,91 EUR od 15.9.2010. godine do isplate,

-49,83 EUR od 15.10.2010. godine do isplate,

-51,93 EUR od 15.11.2010. godine do isplate,

-70,80 EUR od 21.12.2010. godine do isplate,

-62,67 EUR od 15.1.2011. godine do isplate,

-59,16 EUR od 15.2.2011. godine do isplate,

-61,29 EUR od 15.3.2011. godine do isplate,

-61,40 EUR od 15.4.2011. godine do isplate,

-67,88 EUR od 15.5.2011. godine do isplate,

-81,65 EUR od 15.6.2011. godine do isplate,

-97,32 EUR od 15.7.2011. godine do isplate,

-114,42 EUR od 15.8.2011. godine do isplate,

-87,41 EUR od 15.9.2011. godine do isplate,

-78,33 EUR od 15.10.2011. godine do isplate,

-78,94 EUR od 15.11.2011. godine do isplate,

-80,19 EUR od 15.12.2011. godine do isplate,

-88,03 EUR od 15.1.2012. godine do isplate,

-57,50 EUR od 15.2.2012. godine do isplate,

-32,91 EUR od 16.2.2012. godine do isplate,

-87,82 EUR od 15.3.2012. godine do isplate,

-87,44 EUR od 16.4.2012. godine do isplate,

-88,73 EUR od 15.5.2012. godine do isplate,

-90,82 EUR od 18.6.2012. godine do isplate,

-88,38 EUR od 16.7.2012. godine do isplate,

-87,39 EUR od 16.8.2012. godine do isplate,

-80,47 EUR od 17.9.2012. godine do isplate,

-89,55 EUR od 16.10.2012. godine do isplate,

-89,23 EUR od 19.11.2012. godine do isplate,

-87,37 EUR od 17.12.2012. godine do isplate,

-85,47 EUR od 15.1.2013. godine do isplate,

-84,10 EUR od 19.2.2013. godine do isplate,

-85,77 EUR od 21.3.2013. godine do isplate,

-89,82 EUR od 19.4.2013. godine do isplate,

-80,36 EUR od 22.5.2013. godine do isplate,

-79,68 EUR od 20.6.2013. godine do isplate,

-80,88 EUR od 17.7.2013. godine do isplate,

-79,64 EUR od 16.8.2013. godine do isplate,

-82,61 EUR od 15.9.2013. godine do isplate,

-86,00 EUR od 15.10.2013. godine do isplate,

-87,14 EUR od 26.11.2013. godine do isplate,

-90,08 EUR od 20.12.2013. godine do isplate,

-87,87 EUR od 28.1.2014. godine do isplate,

-90,50 EUR od 26.2.2014. godine do isplate,

-94,27 EUR od 2.4.2014. godine do isplate,

-87,34 EUR od 13.5.14. godine do isplate,

-92,99 EUR od 15.7.14. godine do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.008,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na

svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 7.lipnja 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su dana 6.travnja 2007.godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: …, broj kreditne partije: …

(dalje: Ugovor), a temeljem kojeg Ugovora da je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 25. 055, 34 CFH, a koji iznos da je isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan isplate kredita. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1., ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 6. Ugovora vezao uz ovu valutu. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U rečenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13. 06. 2014. godine, odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 10. 9. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Obje presude, odnosno ništetnost odredaba o ovako određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi da su potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. 04. 2015. godine te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13. 12. 2016. godine, kojim odlukama da su odbijene revizija i ustavna tužba tuženika, a sve ove presude obvezuju ovaj sud slijedom odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP-a. Nadalje, neovisno o tome što je prema predmetnom ugovoru ugovorena mjesna nadležnost suda u "sjedištu kreditora", da je potrebno istaknuti da je takva odredba ništetna jer tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Slijedom navedenog, predmetna odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja da je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na temelju razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način da iznosi 31.438,23 kn. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu sa izrekom: "I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: …, broj kreditne partije: … , zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25. 055, 34 CHF po srednjem tečaju HNB-a važeće na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, čl. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 25. 055, 34 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, čl. 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 356, 50 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan isplate.

II.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, novčani iznos od 31.438, 23 kn, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu…" Tužitelj predlaže da sud obveže tuženika da mu naknadi parnični trošak.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … od 06.04.2007. (dalje u tekstu:

Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Radi navedenog predlaže da sud donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te po pravomoćnosti rješenja spis dostavi OGS u Z. kao mjesno nadležnom sudu. Nadalje,

ističe prigovor zastare navodeći da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka VS R. H. od 3. rujna 2019. godine,

posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što da osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj, da proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Nadalje tužitelju da su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu da su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom da je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute da nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik se protivi i tijeku zakonskih zateznih kamata te navodi da bi svakako stjecatelju u slučaju osnovanosti zahtjeva pripadale zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

Dana 28.prosinca 2022.godine tužitelj je dostavio podnesak u kojem navodi da nema primjedbi na vještvo sudskog vještaka M. T., uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da na ime preplaćenih iznosa sada potražuje iznos od ukupno 4.192,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 40169230 koji je zaključen između stranaka dana 6.travnja 2007.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom kao i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc M. T. te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF te isplatu više plaćenog iznosa temeljem ništetnih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 6.travnja 2007.godine, a koje se odnose na nezakonito ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 6.travnja 2007.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 26.055,34 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca, da je namjena kredita kupnja vozila marke R. od prodavatelja A. G. d.o.o., dakle,

radi se o namjenskom kreditu, te tužitelj u ovom slučaju zaista ima status potrošača po ovom pravnom poslu, prema stavu ovog suda. Ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je ZB – tuženik u vrijeme

zaključenja ugovora o kreditu bila njegova matična banka preko koje je ostvarivao primanja, da su mu dodijelili osobnog bankara, u to vrijeme da je bio zaposlenik trgovačkog društva R. C., supruga da nije bila zaposlena i kako je imao potrebu kupnje automobila za svoje osobne potrebe, ne za poslovne potrebe, to da je obišao nekoliko autokuća i u autokući G. da je vidio da bi želio kupiti automobil R. M. S., da nije imao gotovinu za platiti kupoprodajnu

cijenu, da je trebao podići kredit, da je otišao u svoju matičnu banku – tuženika kod osobne bankarice i sa njene strane da mu je ponuđen baš ovaj kredit vezan za valutu švicarski franak, da mu je ponuđen ovaj kredit kao najpovoljniji, da je u tom trenutku najbolja opcija, da se nije dalje raspitivao kod nje niti tražio neku drugu ponudu, a nisam imao razloga sumnjati niti u njenu preporuku, niti je u to vrijeme bilo nekakvog govora o rizicima kredita vezano za valutu CHF. Navodi da je pristao na ovo i početna rata da mu je bila nešto preko 700,00 kn mjesečno, da bi kroz vrijeme narasla na čak nekih 2.000,00 kn, što da mu je stvorilo velike probleme. Kod JB da nije bilo nikakvog govora baš o kreditu u valuti CHF i nekim

posebnostima tog kredita, kredit da je ostvario, otplaćivao ratu, navodi da je nekoliko puta kada je došlo kod ovih problema u banci pitao za rješenje, međutim, da mu ništa u pogledu olakšanja nije ponuđeno. Predmetno vozilo da je prodao prije nekih 2-3 godine, nakon što je otplatio kredit, navodi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva niti vlasnik obrta. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužitelj navodi da on u zaključenja ugovora o kreditu nije znao odnosno vodio računa o tome da se mjesečna rata veže za tečaj CHF u tom trenutku, odnosno da može rasti za porast tečaja. Navodi da nije posebno vodio računa o nekakvim letcima i posebnom informiranju o kreditu i kreditima, da je on jednostavno odmah prihvatio ovu preporuku i da je o tome iskazao.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. (primjenu iste i u ovom slučaju) kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-

Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Visoki Trgovački sud RH je presudom Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.rujna 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti… što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženici su postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud je odlukom Rev-2221/18 od 3.rujna 2019.godine odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke, dakle, radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

Dakle, što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 26.055,34 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi HNB na dan dospijeća ništetne, jer su navedene odredbe nepoštene, u smislu odredbe čl. 102. ZZP-a, pa tuženik treba tužitelju vratiti sve ono što je temeljem takvih odredbi stekao.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc M. T., ista je dala precizan nalaz i tabelarne prikaze, zaključno i mišljenje iz kojeg proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1.lipnja 2007.godine do 15.srpnja 2014.godine po predmetnom ugovoru trebao platiti 141.921,73 kn uz obračun kamata po promjenjivim stopama i početnom tečaju za CHF na dan isplate kredita, da je platio 173.276,93 kn, dakle, da je preplatio iznos od 31.588,04 kn zbog primjene valutne klauzule. Sudski vještak dala je kvalitetan nalaz i slijedom toga nalaza mišljenje, dakle, bez obzira na stav suda, ista je iskazala i tzv.negativne razlike u posebnoj koloni.

Sud je prihvatio vještvo sudskog vještaka dipl.oecc M. T. kao stručno,

logično i uvjerljivo, tužitelj je konačno u skladu sa tim vještvom i uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude, iznose je iskazao u eurima po fiksnom tečaju konverzije. Temeljem vještva sudskog vještaka, vezano za sve izvedene dokaze, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF, dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti iznos od zatraženih 4.192,45 eura, po fiksnom tečaju konverzije. Nikakve daljnje dokaze u ovom postupku nije trebalo izvoditi, činjenično stanje je prema stavu ovog suda u potpunosti utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

Prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, naime, prema pravnom shvaćanju VS RH koje je doneseno 31.siječnja

2022.godine, određeno je da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Dakle, sve tužbe na temelju kolektivne presude u ovakvom slučaju koje su podnesene do 14. lipnja 2023. godine, su pravovremeno podnesene, u ovom slučaju tužba je podnesena dana 9.svibnja 2022.godine, prigovor zastare nije osnovan. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P- 1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda R. H. P.-6632/17 od

14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju i temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pripadaju ovako zatražene kamate na svaki pojedini iznos preplate kroz utuženi period. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Vezano za tzv.negativne razlike, za navesti je da sud iste nije sagledavao kod presuđenja i da tuženiku ne pripada pravo na umanjenje iznosa preplate koji pripada tužitelju za iznose ovih negativnih razlika. Navod tuženika da sud od više plaćenog treba oduzeti iznose negativnih razlika nije osnovan, te tzv.negativne razlike bi bile tražbina tuženika kao kreditora s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Vještak je iskazao te negativne razlike u svom vještvu, za slučaj preinake ove presude, dakle, radi se o periodu kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, u ukupnom iznosu od 232,84 kn. Za navesti je da u ovom treba postojati zahtjev tuženika ili prigovor radi prebijanja, što je izostalo, a za navesti je da bi svakako ova tražbina tuženika s osnova nižeg tečaja bila u zastari, a sve i kod okolnosti da protužbenog zahtjeva tuženika nema i da nije istaknut prigovor radi prebijanja. Iz vještva sudskog vještaka proizlazi da su ove negativne razlike po ovom pravnom poslu i postojale samo do rujna 2008.godine, a nakon toga ih nije bilo, od tada do potpune otplate kredita. Sud nije ovlašten samoinicijativno tražbine prebijati niti umanjivati preplatu koja je bila na štetu tužitelja sa tzv.negativnim razlikama jer je sud vezan granicama postavljenih zahtjeva i prigovora radi prebijanja, ovdje nema ni protutužbe niti istaknutog prigovora, a sud donosi odluku u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, pa je tako i ovdje napravljeno.

Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, za navesti je da taj prigovor nije osnovan, naime, tužitelj ima prebivalište na području ovog suda, predmetni pravni posao realiziran je u S., vozilo je kupljeno u autokući u S., tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, radi se o potrošačkom ugovoru. Prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred OGS u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu

ekonomičnosti postupka. Dakle, ovaj sud smatra kako je navedeni prigovor neosnovan, da je mjesno nadležan upravo Općinski sud u Splitu. Za navesti je i to da ćD

je tužitelj ovlašten urediti zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenjem, po pitanju visine, radi navedenog je sud preinaku tužbe i prihvatio.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava obrazloženih podnesaka od 28.prosinca 2022.godine i 10.studenog 2023.godine; zastupanja na tri ročišta; sve po 100 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 eura, što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.200,00 eura, na ovaj iznos valja dodati i 25% PDV-a u iznosu od 300,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 88,18 eura i sudske pristojbe presude u iznosu od 88,39 eura, tako da je konačno tužitelj obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade parničnog troška ukupan iznos od 2.008,38 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, preostali trošak nije priznat tužitelju jer nije bio potreban za vođenje postupka. preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka, a za navesti je da je tužitelj kao HRVI oslobođen plaćanja sudskih pristojbi pa ih tužitelj nije ni zatražio kroz naknadu parničnog troška.

U Splitu, 2. veljače 2024. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika