REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 507/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Šuper, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Ingoteh d.o.o. za graditeljstvo i usluge, Osijek, Ulica Martina Divalta 195, OIB: [osobni identifikacijski broj] (kao pravnog slijednika Gradnje d.o.o. Osijek, Ribarska 1, OIB: 77971360833), kojega zastupa u povjerenik imenovan u predstečajnom postupku RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-767/2020-2 od 30. rujna 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-356/2017-9 od 3. svibnja 2018., na sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, pod toč. I. izreke, poništena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od 11. svibnja 2015. te je tuženiku naloženo priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa i isplatiti bruto plaću od 728,94 Eur/5.492,19 kn za mjesec svibanj 2015., po 1.093,41 Eur/8.238,29 kn za mjesec i srpanj 2015. te iznos od 364,47 Eur/2.746,09 kn za mjesec kolovoz 2015., sve sa zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke. Pod toč. II. izreke, raskinut je ugovor o radu sklopljen između tuženika kao poslodavca i tužitelja na poslovima voditelja građenja III. grupe s danom 10. kolovoza 2015. te je tuženiku naloženo platiti tužitelju po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu 4.373,64 Eur/32.953,16 kn sa zateznim kamatama obračunatima od dana donošenja presude do isplate. Ujedno je, pod toč. III. izreke, tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.161,33 Eur/8.750,00 kn, također sa zateznim kamatama obračunatima od dana donošenja presude do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 356/2017-9 od 3. svibnja 2018., i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da tuženik:

- poništi odluku o otkazu ugovora o radu od 11. svibnja 2015., tužitelju zaposlenog na poslovima voditelja građenja III. grupe,

- prizna tužitelju sva prava iz radnog odnosa,

- isplati tužitelju bruto plaće za:

svibanj 2015., u iznosu od 5.492,19 kn sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2015., lipanj 2015., u iznosu od 8.238,29 kn sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2015., srpanj 2015., u iznosu od 8.238,29 kn sa zateznom kamatom od 15. kolovoza 2015., kolovoz 2015., u iznosu od 2.746,09 kn sa zateznom kamatom od 15. rujna 2015., do isplate,

- raskine ugovor o radu s 10. kolovoza 2015.,

- isplati tužitelju po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu 32.953,16 kn i naknadi troškove parničnog postupka u svoti od 14.062,00 kn, sve sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate,

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka pred sudom prvog stupnja u svoti od 7.812,50 kn u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u svoti od 1.562,50 kn u roku od 15 dana.“

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Vezano za revizijske navode kojima se ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, suprotno revizijskim navodima, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude jasni su i međusobno ne proturječe, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Revident kroz navedenu povredu zapravo osporava utvrđenje da je imao uvid u poslovnu dokumentaciju u vezi vaganja i zaprimanja cementa, čime preispituje utvrđene činjenice, što po odredbi čl. 386. st. 1. ZPP nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka.

8. U ovom stupnju postupka sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke dopuštenosti tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja broj 7722/2015 od 11. svibnja 2015., zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa i osobito važne činjenice zbog koje nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć, odnosno je li tuženik dokazao opravdanost razloga navedenih u samoj Odluci o otkazu koji se u suštini svode na to da je tužitelj, kao odgovorna osoba i voditelj u Pogonu za proizvodnju betona, propustio kontrolirati i nadzirati postupanje podređenih, uslijed čega je došlo do manjka u količini i kvaliteti proizvedenog betona.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od 2005. na poslovima voditelj gradnje IV grupe, a od 1. studenoga 2007. po novosklopljenom Ugovoru o radu obavljao je poslove voditelja građenja III. grupe, pri čemu su se ti poslovi obavljali na različitim mjestima rada,

- da je tužitelj, prema usmenom nalogu pretpostavljenog, obavljao poslove voditelja Pogona za proizvodnju betona (tvornica betona), što je podrazumijevalo da organizira rad i rukovodi Pogonom, kao i odgovornost za izvršavanje svih grupa poslova, poslovne funkcije, organizacije i tehnologije građenja unutar Pogona, za optimalizaciju korištenja, trošenja, stanje i održavanje resursa te za kontrolu i provjeravanje svih poslova obavljenih u Pogonu,

- da je redovni postupak zaprimanja dovezenog cementa podrazumijevao vaganje svih kamiona s cementom, međutim da se kamioni prednika tuženika prilikom dovoženja cementa nisu vagali još od 2011., već su se vagali samo "vanjski" kamioni, uslijed čega ni centralno skladište nije imalo točne podatke o tome koju količinu cementa je svaka pojedina cisterna istovarila,

- da je tuženik tužitelja pisano upozoravao na propuste u radu upozorenjima od 17. svibnja 2006., 29. listopada 2010., 31. prosinca 2012., 31. ožujka 2014. i 15. travnja 2015., zbog učestalih krađa na gradilištima, a o čemu je tuženik bio donio i Obvezne naputke u vremenskom razdoblju od 2004. - 2015. kojima se između ostalog opisuje odgovornost voditelja građenja u pogledu organiziranja i držanja u skladnom redu svih potrebnih elemenata cjelokupnog gradilišta, uz potrebu utvrđenja količine i kvalitete cementa prema dokumentima – otpremnicama dobavljača te njihovog racionalnog i namjenskog korištenja,

- da je provedenom analizom proizvodnje betona u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 4. svibnja 2015., utvrđen veliki nerazmjer u količini zaprimljenog cementa u odnosu na količinu proizvedenog betona,

- da je tužitelj, kao odgovorna osoba, propustio nadzirati i kontrolirati rad SN, strojara u Pogonu, koji je potpisivao fiktivne otpremnice i TN, vozača, u odnosu na kojega je uvidom u tahograf listiće za vozilo kojim je upravljao utvrđen višak otpremnica u odnosu na broj njegovih vožnji na relaciji Našice-Osijek, bez vagarskog lista,

- da je tuženik dopisom od 6. svibnja 2015. pozvao tužitelja da se očituje u pogledu sumnje u krađu i pronevjeru većih količina cementa, na što se tužitelj očitovao dopisom od 11. svibnja 2015.,

- da je tuženik podnio kaznenu prijavu protiv TN, JN i tužitelja da su zajedno, u razdoblju između 27. lipnja 2011. i 20. travnja 2015., protupravno pribavili korist tako što su, uz neistinita mjesečna izvješća, cement koji je trebao biti isporučen poslodavcu prodali i novac podijelili,

- da se tuženik o namjeravanom otkazu ugovora o radu tužitelju savjetovao sa Radničkim vijećem koje se je suglasilo sa predmetnim otkazom, nakon čega je prednik tuženika Odlukom o otkazu ugovora o radu broj 7722/2015 od 11. svibnja 2015. tužitelju otkazao ugovor o radu,

- da je tužitelj protiv Odluke o otkazu, pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, na koji tuženik nije odgovorio.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženik svojim aktima nije uredio proceduru, odnosno, postupak zaprimanja cementa, kao i da aktima čak nije bila utvrđena niti obveza tužitelja provjeravati količinu i kvalitetu zaprimljenog cementa pa niti centralno skladište nije imalo točne podatke o tome. Stoga smatra da tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio opisane povrede, odnosno da nije poštivao ugovorom o radu preuzete obveze.

11. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski je sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, obrazlažući da je tuženik dokazao da je imao opravdani razlog za predmetni otkaz, jer je tužitelj, kao voditelj u Pogonu, bio odgovoran za zakonitost postupanja radnika kojima je nadređen, a upravo je nemogućnost kontrole istovarenog i količine utrošenog cementa pri proizvodnji betona putem centralnog skladišta nalagala vaganje svih kamiona, dakle i tuženikovih, a ne samo "vanjskih", u smislu tuženikovih pravila o redovnom postupku zaprimanja cementa, kako bi se spriječilo izdavanje otpremnica bez vagarskog lista i fiktivnih otpremnica. Pritom drugostupanjski sud dodaje da je tužitelj kao odgovorna osoba takvo postupanje dopustio i ne može se s uspjehom pozivati na uobičajenu praksu u pogledu ne vaganja tuženikovih kamiona, jer je upravo on kao voditelj bio obvezan takvu nezakonitu praksu spriječiti, osobito kada je, u pogledu obveza i odgovornosti voditelja građenja, tuženik kao poslodavac donio čitav niz Obvezatnih naputaka te tužitelja upozoravao na njegove obveze zbog uočene razlike između naručene i isporučene robe, a koje on nije poštovao, uslijed čega je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja u toj mjeri da nastavak radnog odnosa nije moguć, u smislu čl. 116. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14).

12. I po shvaćanju ovoga revizijskoga suda pravilnom je primjenom materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev.

13. U smislu čl. 116. st. 1. i 2. ZR, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

14. Ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da je ponašanje tužitelja, koji je postupao protivno izričitim uputama i upozorenjima poslodavca, dakle nakon niza izrečenih upozorenja (od 17. svibnja 2006., 29. listopada 2010., 31. prosinca 2012., 31. ožujka 2014. i 15. travnja 2015.), u suprotnosti s obvezom preuzetom ugovorom o radu i usmenim nalogom (u odnosu na kojega nije tvrdio niti dokazivao da ga je odbio, odnosno da nije prihvatio ponuđenu poziciju voditelja Pogona) te se radi upravo o opetovanom radnikovom kršenju obveza iz radnog odnosa, koje je u konačnici rezultiralo krađom velike količine cementa, a za što je protiv tužitelja podnesena i kaznena prijava. Stoga je tuženik opravdano tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom od 11. svibnja 2015., zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa te gubitka povjerenja u tužitelja kao radnika kojemu je bila povjerena funkcija voditelja cijele jedne tvornice betona, u smislu čl. 116. st. 1. i 2. ZR. 15.1. U pogledu navoda tužitelja kojima osporava zaključak da propuštanje vaganja svih kamiona koji su dovozili cement u Pogon nije predstavljalo kršenje radnih obveza, već ustaljenu praksu koju je tuženik odobravao, valja odgovoriti da navedeno nije od utjecaja na odluku u sporu u situaciji kada je pravilo vaganja svih kamiona koji su ulazili u Pogon predstavljalo redovnu proceduru u zaprimanju cementa, a zbog učestalih krađa cementa, tuženik je tužitelja upozoravao na nepravilnosti u proizvodnji betona, naloživši mu izričito utvrđivanje količine i kvalitete prema dokumentima – otpremnicama dobavljača te njihovog racionalnog i namjenskog korištenja.

15.2. Isto tako, neosnovani su navodi tužitelja da tužitelj nije trebao nadzirati rad vozača TN i strojara JN, kao i da je isključivo centralno skladište vodilo računa o zaprimljenoj količini cementa, jer isto ne proizlazi iz u postupku utvrđenih činjenica, a koja utvrđenja ovaj sud, u smislu čl. 386. st. 1 ZPP, nije ovlašten preispitivati.

16. Zbog sveg navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

17. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 1. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa