REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 112/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Napredak PZ, Županja, Matije Gupca 38/a, OIB 08175094361, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž- 4105/2021-5 od 7. rujna 2022. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1685/2020-13 od 15. lipnja 2021., u sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-4105/2021-5 od 7. rujna 2022. i sudi:

1. Djelomično se odbija žalba tužene, kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1685/2020-13 od 15. lipnja 2021. u točkama I., II. izreke i u dijelu točke III. izreke za iznos 5.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2020., po kamatnoj stopi tamo navedenoj.

2. Djelomično se prihvaća žalba tužene i preinačava presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1685/2020-13 od 15. lipnja 2021. u dijelu pod točkom III. izreke za iznos 625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2021. dio isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u visini 625,00 kuna /što iznosi 82,95 eura/ sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2021. dio isplate.

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak povodom revizije u visini 1.091,33 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena ništetnom odredba u Ugovoru o kratkoročnom kreditu, broj 5010717873 od 16. travnja 2019. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u članku 11. koji glasi: „Prijevremena otplata: Korisnik kredita može u potpunosti ili djelomično prijevremeno otplatiti kredit uz prethodnu obavijest Kreditoru, uz upute Kreditora i uvjete pripisane aktima Kreditora koji važe na dan prijevremene otplate.” što da je tuženik dužan priznati (točka I. izreke); naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 95.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2020. po kamatnoj stopi tamo pobliže određenoj (toč. II. izreke) te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 5.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2021. po kamatnoj stopi tamo pobliže određenoj (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni je zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti gore navedene ugovorne odredbe i isplatu 95.000,00 kuna sa zateznim kamatama odbijen, naloženo je tužitelju nakaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini 6.850,00 kuna /909,15 eura/ te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u visini 937,50 kuna /124,43 eura/, kao neosnovan.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4961/2022-2 od 4. srpnja 2022. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:

"Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada ili taksa (pristojba) od preostalog ili uplaćenog iznosa, koju korisnik kredita plaća banci sukladno odlukama banke o visini naknade, odnosno njezinoj poslovnoj politici, u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), tj. čl. 1068. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005) i je li dopušteno ugovarati takovu naknadu tj. pristojbu?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o, kako se to definira u ugovoru o kreditu, nakade za prijevremenu otplatu kredita, kao i za isplatu iznosa kojeg je tužitelj po otkazu kredita nesporno isplatio tuženoj po toj odredbi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da su stranke 16. travnja 2019. sklopili Ugovor o kreditu broj 5010717873 (dalje: Ugovor o kreditu);

- da je tužitelj prijevremeno otplatio taj kredit;

- da je tužitelj platio naknadu zbog prijevremene otplate kredita u utuženom iznosu 95.000,00 kn;

- da je člankom 11. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može u potpunosti ili djelomično prijevremeno otplatiti kredit uz prethodnu obavijest Kreditoru, uz upute Kreditora i uvjete propisane aktima Kreditora koji važe na dan prijevremene otplate;

- da je Ugovorom o kreditu (čl. 6.) također ugovoreno da naknada za prijevremeni povrat kredita iznosi 2% od iznosa dijela kredita koji se prijevremeno otplaćuje, a najmanje 1.000,00 kn;

- da tuženik nije dokazao štetu niti kakve druge troškove nastale prijevremenim otkazivanjem ugovora o kreditu.

8. Prvostupanjski je sud, prihvaćajući tužbeni zahtjev, zauzeo pravno shvaćanje da bi, sukladno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje: ZOO), oštećenik imao pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, a da oba ta vida te štete u konkretnom slučaju nisu dokazana. Nadalje je ocijenio da plaćanje naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala ostvariti za vrijeme njegovog trajanja to jest izmaklu korist. Nadalje, da prijevremenom otplatom kredita banka nije pretrpjela kreditni ni kamatni rizik prema odredbama Zakona o kreditnim institucijama da bi po toj osnovi mogla ostvarivati eventualnu štetu. Otklonio je i da bi se moglo raditi o ugovornoj kazni u smislu članka 350. stavak 1. ZOO, jer da se prijevremeno ispunjenje dužnikovih obveza ne može se smatrati neurednim ispunjenjem i kašnjenje s ispunjenjem. Zaključio je da je ispunjenje ugovorne odredbe kojom korisnik kredita plaća davatelju kredita naknadu zbog prijevremene otplate kredita u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. Preinačujući prvostupanjsku odluku, drugostupanjski je sud izrazio pravno shvaćanje, koje se u bitnom može svesti na potvrđivanje slobode ugovaranja, jer da odredbom čl. 1024. ZOO nije izričito zabranjeno ugovaranje te naknade, a da je tužitelj bio upoznat sa predmetnom odredbom, sve to osobito imajući u vidu da su ugovorne stanke pravne osobe koje u svom poslovanju moraju nastupati s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika.

10. Ovaj, revizijski sud ocjenjuje da je izražavajući takvo pravno shvaćanje sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Naime, revizijski je sud u odluci poslovnog broja Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. (na koje su se pravno tumačenje dalje pozivale i odluke poslovnog broja Rev 179/2021- 2 od 13. rujna 2022. i Rev 909/2022 od 11. listopada 2022.), a u okviru činjeničnopravne situacije usporedive sa ovopredmetnom izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„(…) 12. Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

13. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

14. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate redita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao.

16. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

(…)

22. Pritom ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nema pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Kako se sud u pobijanoj odluci poziva na odredbu članka 107. stavak 2. ZOO/91, za zaključiti je da istovremeno nalazi da je uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značaja. (…)“.

12. Iako je citirana odluka donesena u okviru regulacije čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/2005 - dalje: ZOO/91), to je pravno shvaćanje primjenjivo u i ovopredmetnom slučaju, na koji treba primijeniti (članku 1068. ZOO/91) nomotehnički u bitnom istovjetnu odredbu čl. 1024. ZOO.

13. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da bi mu prijevremenom otplatom kredita nastala šteta koju bi mogao potraživati u tim slučaju dokazao, nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, eventualni rizici, a na to ne utječe što ih je kvalificirao ugovorenom naknadom i što sporni odnos pravda načelom slobode ugovaranja. Također, ovaj sud ne vidi osnovu takvog potraživanja niti u odredbama Zakona o kreditnim institucijama.

14. Slijedom svega navedenog ovaj sud ocjenjuje da je pravno shvaćanje sud u pobijanoj utemeljio na pogrešnom materijalnopravnom pristupu pa je, u pogledu revizijom postavljenog pitanja reviziju valjalo prihvatiti.

15. Sagledavajući žalbene navode (a imajući u vidu da drugostupanjski sud u odnosu na neke od njih nije dao razloge, jer je ocjenjujući žalbu tuženika osnovanom i preinačujući prvostupanjsku odluku, odbio tužbeni zahtjev) prvenstveno je za navesti da ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bila učinjena koja od povreda odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2., u svezi čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP).

16. Žalbom problematizirana činjenica da bi Ugovor o kreditu od strane prvostupanjskog suda bio kvalificiran kao dugoročni, a ne kratkoročni, nema utjecaja na odluku u sporu, a niti je tužena u žalbi obrazložila na koji bi to način uopće imalo utjecaj.

17. U pogledu žalbenih navoda da tužitelj ne bi mogao tražiti utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, jer da je taj ugovor u cijelosti ispunjen, za uputiti je na toč. 22. obrazloženja gore citirane odluke ovoga, revizijskog suda.

18. Dalje je u pogledu žalbenih navoda za navesti da je iz cjelokupnog sadržaja prvostupanjske odluke nedvojbeno i jasno (i pravilno) utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu ništetne, pri čemu je dodatno za napomenuti da nije potrebna (izrijekom presude) deklaracija ništetnosti konkretne ugovore odredbe (pa tako niti dijela čl. 6. toga ugovora) kako bi se ostvarila prava po osnovi takve ništetnosti, nego se takvo utvrđenje može riješiti i kao prethodno pitanje, što se (sagledavajući cjelokupni pravni pristao prvostupanjskog suda) ovdje i učinilo.

19. S obzirom na gore obrazloženo, a uzimajući u obzir žalbom neosporeno i iz nižestupanjskih odluka jasno utvrđenje nespornosti utvrđenog iznosa (kao plaćenog s osnova ništetne odredbe), valjalo je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, prihvatiti reviziju te, preinačujući pobijanu odluku, žalbu tužene ocijeniti neosnovanom u dijelu kojim se njome pobija prvostupanjska odluka u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva i zateznih kamata na taj dio (toč. I.1. izreke ove presude).

20. Međutim, tužena je žalbom osporila prvostupanjsku odluku i u pogledu troška postupka. To je većim dijelu učinila posve paušalno, ne obrazlažući konkretno razloge u kojima nalazi da bi dosuđenje troška bilo pogrešno, pa je za taj dio valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu (toč. I.1. izreke ove presude).

21. No, obrazloženo i osnovano je tužena pobila odluku o trošku postupka u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude (500,00 kuna uvećano za PDV, što ukupno iznosi 625,00 kuna), na koje ročište tužitelj, kako utvrđuje ovaj sud, nije pristupio, pa je u tom dijelu, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, valjalo odlučiti kao pod toč. I.2. izreke. Preračun dijela zahtjeva za naknadu troška postupka koji je ovom presudom odbijen iz kunskog u eurski iznos izvršen je sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22).

22. S obzirom da je žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu, nije bilo mjesta dosuditi tuženoj trošak tog podneska.

23. Tužitelju je priznat trošak prijedloga za dopuštenje revizije i trošak revizije u ukupnom iznosu 597,00 eura, što uvećano za stopu PDV iznosi 746,25 eura, sve na temelju čl. 154., 155. i 166. st. 2. ZPP, u svezi tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Ovo je valjalo uvećati za plaćene sudske pristojbe na ta dva podneska u ukupnoj visini 345,08 eura, pa se došlo do ukupnog iznosa 1.091,33 eura.

Zagreb, 1. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug