REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 187/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R., OIB ... iz S., kojeg zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ... koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2399/2022-3 od 5. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2889/2020-17 od 3. svibnja 2022., na sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2399/2022-3 od 5. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2889/2020-17 od 3. svibnja 2022.

1.1. U prijedlogu postavlja pitanja koja glase:

"1. primjenjuje li se na tužitelja, kao službenika pomorske policije, definicija radnog vremena iz odredbe ČL.60, St.1., (ex. ČL. 42. st. 1.) Zakona o radu (Narodne novine broj: NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23),

2. može li se odmorom smatrati vrijeme provedeno na radnom mjestu na raspolaganju poslodavcu u aktivnom dežurstvu, zanemarujući jasnu zakonsku definiciju radnog vremena,

3. može li sud, temeljem čl. 154, st.2. Zakona o parničnom postupku, odrediti da tužitelju pripada pravo na dio troškova postupka (uzimajući u obzir uspjeh od 26,34%), zanemarujući uspjeh tužitelja u postupku u pogledu osnove potraživanja u visini od 100%, odnosno pripada li tužitelju pravo na cjelokupan trošak u situaciji kada je u cijelosti prihvaćen podredni (eventualni) zahtjevu tužitelja."

Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužitelj navodi odluke Suda Europske unije u predmetu SIMAP iz 2000. godine (broj predmeta: C-303/98 i presudu Europskog suda u predmetu C-151/02 (predmet "Jaeger") od 09. rujna 2003. godine te odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1085/2009, od 18. studenog 2009. godine,

2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a, čl. 387. i čl. 389.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio slijedeće. Pravno shvaćanje suda iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženom u presudi broj Rev-487/2023- 2 od 22. studenoga 2023. Naime, u toj je odluci, inače odluci povodom revizije po dopuštenju za pitanja kao pod 1. i 2. ovoga prijedloga, izraženo pravno shvaćanje prema kojem „nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr- 753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.“

S obzirom da se na isto pitanje ima primijeniti isti propis (Zakon o radu) to se reafirmira pravno shvaćanje kao u odluci poslovni broj Revr 1085/13 slijedom čega tužitelj nema pravo na naknadu za vrijeme provedeno na brodu izvan stvarno odrađenih sati rada, makar ne može napustiti mjesto rada.

3.1. U odnosu na pitanje pod 3. tužitelju valja odgovoriti da se u konkretnoj situaciji (isplata) ne može raditi o eventualnoj kumulaciji zahtjeva, niti je sud pri odmjeravanju troška polazio od toga, pa se niti praksa na koju se poziva ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

4. Stoga nije bilo uvjeta za intervenciju ovoga suda, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 1. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.