REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 375/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz D. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u Z. protiv tuženika H. a. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku E. H., odvjetniku u Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-445/2018-5 od 7. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 943/16-16 od 1. veljače 2018., na sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je nedopušten otkaz sadržan u Odluci tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 26. veljače 2016. i da je nedopuštena odluka tuženika kojom je odbio zahtjev za zaštitu prava tužitelja od 6. travnja 2016., kao i tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad. Ujedno je prvostupanjskim rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere da se tužitelja vrati na rad, sadržaja pobliže opisanoga u izreci rješenja.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je, u toč. I. izreke, potvrđena prvostupanjska presuda, dok je, u toč. II. izreke, odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 99,54 Eur/750,00 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382.a ZPP iz revizijskih razloga propisanih čl. 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7.1. Suprotno navodima revizije kojima se ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te su jasni i međusobno ne proturječe, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Revident kroz navedenu povredu zapravo osporava utvrđenje da je višak utrška zadržao za sebe, čime preispituje utvrđene činjenice, što po odredbi čl. 386. st. 1. ZPP nije dopušteno u revizijskom stupnju postupka.

7.2. Ujedno revident ističe i da iz dokaznog postupka ne proizlazi opravdanost razloga navedenih u Odluci o otkazu pa time suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu s čl. 8. ZPP. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a ZPP, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza. Zbog navedenog, nije osnovan ni revizijski navod da je drugostupanjski sud tijekom postupka počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

8. U revizijskom stupnju postupka sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke dopuštenosti tuženikove Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja od 26. veljače 2016., odnosno je li tuženik dokazao opravdanost razloga navedenih u samoj Odluci o otkazu. Otkazni se razlozi u bitnom svode na to da je tužitelj, postupajući protivno odredbama Pravilnika o obavljanju poslova za naplatu cestarine na autocestama i objektima sa naplatom (dalje Pravilnik), dio naplaćenih iznosa cestarine zadržavao za sebe i da je na taj način počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja je po svojoj prirodi takve težine da opravdava donošenje odluke o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu "blagajnik naplate cestarine u T. B. – I. R. – K.",

- da je tužitelj 17. srpnja 2015., 25. srpnja 2015. i 29. srpnja 2015. uzeo neutvrđeni iznos dnevnog utrška cestarine, nakon čega je tuženik donio 26. veljače 2016. predmetnu Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika,

- da je tužitelj 23. ožujka 2016. podnio zahtjev za zaštitu prava koji zahtjev je tuženik odbio Odlukom od 6. travnja 2016., a prije toga je tužitelju omogućio iznošenje obrane te se tuženik prije donošenja Odluke o otkazu savjetovao sa radničkim vijećem.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, sudovi su ocijenili da je tužitelj, time što je u tri navrata prisvojio višak utrška, postupao protivno odredbama st. 2. toč. 3. čl. 21. Pravilnika, prema kojima je kao blagajnik dužan evidentirati, predati i razdužiti sav utržak, odnosno sve što je primio od korisnika autoceste, a što predstavlja opravdan razlog za donošenje pobijane odluke o otkazu ugovora o radu u skladu sa čl. 115. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR). Pritom drugostupanjski sud dodaje da je jasno bila propisana dužnost tužitelja da višak utrška (napojnicu) unese u blagajnu ili upiše u obrazac za evidenciju napojnice, a to tužitelj nedvojbeno nije učinio tako da je postupio protivno ne samo odredbi čl. 21. Pravilnika, već i protivno svojim obvezama propisanim u čl. 8. st. 1. i 3. Pravilnika o radu.

11. I po shvaćanju ovoga revizijskoga suda pravilno je odbijen tužbeni zahtjev. 12. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

13. Za ocjenu osnovanosti otkaznog razloga, relevantna je odredba čl. 21. st. 3. Pravilnika, kojim su propisana (u 29 točaka) postupanja blagajnika prije početka smjene (mora odložiti novčana sredstva, osobna sredstva, propisno se odjenuti itd.), tijekom smjene (ostatak novca kojeg korisnik ne uzme unijeti u blagajnu kao napojnicu ili upisati u obrazac itd.) i po završetku smjene (vrećicu s novcem i vrećicu s naplaćenim karticama u zatvorenom sustavu predaje voditelju smjene itd.) pri čemu je u toč. 3. st. 2. Pravilnika propisano da je blagajnik dužan sav ostatak novca kojega korisnik ne uzme unijeti u blagajnu kao napojnicu ili upisati u obrazac za evidenciju napojnice.

14. Ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem je ponašanje tužitelja u suprotnosti s obvezom preuzetom ugovorom o radu te Pravilnikom (čl. 21. st. 3. toč. 1-4.), da isto predstavlja povredu radne obveze propisanu čl. 51. st. 1. Pravilnika o radu. Obzirom da je tužitelj postupao protivno izričitim odredbama Pravilnika kojima je bilo propisano da prilikom razduživanja dnevnog utrška ne smije zadržavati novac (indeks korekcije 0), kao i da je čl. 5. st. 5. Pravilnika propisano da je radnicima na naplatnim postajama te ostalim radnicima koji su ovlašteni ulaziti u naplatnu kućicu u kojoj se obavlja naplata, za vrijeme ulaska, boravka i izlaska iz naplatne kućice, zabranjeno držanje osobnog novca i drugih sredstava plaćanja, proizlazi da je tužitelju bilo poznato da uopće ne smije kod sebe zadržavati novac, pa samim time i da ne smije prilikom predaje utrška zadržati višak za koji tvrdi da predstavlja napojnicu. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova, u situaciji kada je utvrđeno da je tužitelj opetovano postupao suprotno toj obvezi, da su postojali opravdani razlozi zbog kojih nije bilo za očekivati od poslodavca da tužitelju prethodno izda pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa (čl. 119. st. 1. ZR).

15. U pogledu navoda tužitelja kojima osporava zaključak nižestupanjskih sudova da opisano postupanje tužitelja nije predstavljalo kršenje radnih obveza, već ustaljenu praksu koju je tuženik odobravao, valja odgovoriti da takav zaključak ne proizlazi iz činjenica utvrđenih pred nižestupanjskim sudovima, već vlastito viđenje i ocjenu provedenih dokaza od strane tužitelja, što nije dopušten razlog za podnošenje revizije.

16. Neosnovani su i navodi tužitelja da se tuženik u Odluci o otkazu od 26. veljače 2016. pozivao samo na toč. 1-4., st. 3. čl. 21. Pravilnika pa da su sudovi trebali odlučivati u okviru te odredbe Pravilnika, a ne proširivati otkazne razloge ocjenjujući dopuštenost otkaza u po toč. 3. st. 2. čl. 21. Pravilnika. To stoga što se tuženik u predmetnoj Odluci o otkazu pozvao na cijeli čl. 21. Pravilnika, ne ograničavajući se samo na toč. 1-4., st. 3. čl. 21. Pravilnika.

17. Vezano za navode tužitelja da sudovi nisu utvrđivali kolika je točno visina utrška što ga je tužitelj zadržao i da su time pogrešno primijenili st. 1. čl. 52. Pravilnika (da ga nisu uopće primijenili, a trebali su), valja reći da se navedeni članak odnosi na situaciju kada je u samoj blagajni kontrolom utvrđen višak od 0,50 % utrška, uz uvjet da taj iznos u apsolutnoj vrijednosti prelazi 50,00 kn, a ne za situaciju kada blagajnik zadrži novčana sredstva ne unosivši ga u blagajnu ili u odgovarajuće obrasce uopće (sam tužitelj u reviziji spominje izraz „stavljanje u džep“). To proizlazi iz smisla st. 2. istog čl. prema kojemu se u takvoj situaciji zaključuje blagajna te financijska i druga dokumentacija, a i iz smisla cjelokupnog čl. 21. Pravilnika, kojim su precizno propisana postupanja blagajnika prije početka smjene (mora odložiti novčana sredstva, osobna sredstva, propisno se odijenuti itd.) i tijekom smjene (ostatak novca kojeg korisnik ne uzme unijeti u blagajnu kao napojnicu ili upisati u obrazac itd.).

18. S obzirom na navedeno, tuženik je u konkretnom slučaju dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu (čl. 135. st. 3. ZR) pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 115. st. 3. ZR kada su odbili tužbeni zahtjev te utvrdili zakonitim otkaz ugovora o radu (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr 233/2018-2 od 5. prosinca 2018., Rev 3233/2018-4 od 17. studenog 2021. i Rev 2214/2019-5 od 9. studenoga 2022.).

19. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 1. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.