REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 75/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Igora Periše člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OSATINA GRUPA d.o.o. Semeljci, Kralja Tomislava 91, OIB 52123139126, zastupanog po punomoćniku Ivici Kovačevu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić i Dino Vukušić, Osijek, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2386/2023-2 od 6. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P- 20/2022-122 od 3. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosni na predložena pravna pitanja.

II. Tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2386/2023-2 od 6. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-20/2022- 122 od 3. srpnja 2023. zbog šest (grupa) pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnog prava na pravično suđenje, zajamčenog čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica predlaže isti odbaciti, podredno odbiti.

3. Postupajući po odredbi čl. 387. i čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP jer nije riječ o pravnim pitanjima važnima za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi odnosno predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, dalje: Ustav).

4. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj, kako tvrdi, pretrpio u obliku izgubljene dobiti koju bi po redovnom tijeku ostvario da u tome nije spriječen nepravilnim i nezakonitim radom tijela državne uprave jer Agencija za poljoprivredno zemljište nije donijela odluku o zakupu poljoprivrednog zemljišta za tužitelja bez javnog poziva premda je za to ispunjavao sve propisane uvjete.

5. Tužitelj je postavio šest pitanja, s potpitanjima, za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, ukazujući u sklopu njih i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom.

6. U bitnom se prijedlog tužitelja i svodi za sadržaj prvog pitanja - pretvara li se propisana mogućnost dodjele državnog poljoprivrednog zemljišta u zakup bez javnog poziva u obvezu kada se ispune uvjeti iz čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ br. 39/13 i 48/15, dalje: ZPZ)? Dalje, su u sklopu tog pitanja nabrojene pretpostavke propisane odredbom čl. 51. st. 3. ZPZ te se ponavlja pitanje je li ispunjavanjem tih subjektivnih i objektivnih pretpostavki nastalo apsolutno pravo pozivanja na zaštitu temeljem te zakonske odredbe. Međutim, odgovor na pitanje nije važan za odluku u ovom sporu budući da odgovorom na navedeno pitanje tužitelj ne može ostvariti povoljniju poziciju u ovom sporu. Naime, prema odredbi čl. 51. st. 3. ZPZ poljoprivredno zemljište u vlasništvu države može dati u zakup bez javnog poziva, na rok od 10 godina, pravnim i fizičkim osobama koje se bave stočarstvom pod uvjetom da nemaju, a ovim bi zakupom dobile minimalnu površinu poljoprivrednog zemljišta propisanu prema broju uvjetnih grla, uz naknadu u visini iznosa dvostruke početne zakupnine iz čl. 31. st. 1. ZPZ. Bez obzira na značenje izraza „može dati“ i tvrdnju tužitelja da se to pretvara u obvezu tuženice prema osobama koje ispunjavaju uvjete, treba reći da na temelju odluke o izboru najpovoljnije ponude na poziv za zakup i zakup za ribnjake ravnatelj Agencije u ime Republike Hrvatske i podnositelj ponude sklapaju ugovor o zakupu i zakupu za ribnjake u pisanom obliku (čl. 32. st. 1. ZPZ). Ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi (čl. 248. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 29/18, dalje: ZOO). Prema tome, ako bi odredba čl. 51. st. 3. ZPZ propisivala obvezu tuženice (kako tvrdi tužitelj), a ne mogućnost prema stajalištu nižih sudova, onda je legitimno očekivanje tužitelja (o kojem se govori u prijedlogu) moglo biti da će tuženica s njim sklopiti ugovor o zakupu. Međutim, tužitelj u ovoj parnici ne traži da sud obveže tuženicu da s njim sklopi ugovor o zakupu, nego zahtijeva da mu isplati svotu novca. Uz navedeno, nisu u prijedlogu navedeni razlozi u smislu čl. 385.a ZPP zbog kojih bi ovaj sud trebao dopustiti podnošenje revizije, u smislu da nisu navedeni razlozi zbog kojeg bi ovo pitanje bilo važno, ne samo za odluku u ovom sporu - što predlagatelj opširno obrazlaže (iznoseći svoje viđenje činjeničnog supstrata i pravnih kvalifikacija), već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

7. Za drugo pravno pitanje - predstavlja li primjena odredbe čl. 51. st. 3. ZPZ arbitriranje ako su ispunjene pretpostavke u odnosu na sve sudionike na koje se norma odnosi, a ona je primijenjena prema nekim sudionicima, a prema drugima ne, također nisu navedeni razlozi iz čl. 385.a ZPP koji bi opravdavali intervenciju revizijskog suda. Uz to valja reći da pitanje također sadrži konstataciju da su ispunjene sve pretpostavke, uključujući i tvrdnju da je poljoprivredni fond u vlasništvu tuženice dovoljan za sve sudionike, a to je činjenično pitanje. Odluka drugostupanjskog suda ne temelji se na činjeničnom utvrđenju da je zemljišni fond bio dovoljan za sve zainteresirane osobe koje ispunjavaju propisane uvjete pa niti odgovor na ovako postavljeno pitanje nije važan za ishod spora.

8. Treće pravno pitanje koje glasi: „Je li u postupku odlučivanja o tužbenom zahtjevu pravno prihvatljiva pasivna manipulacija podacima učinjena od strane sudbene vlasti, koja je u suprotnosti s utvrđenjima i donesenim normama izvršne/zakonodavne vlasti“? - preopćenito je pitanje, koje nije formulirano u skladu s odredbom čl. 387. st. 2. t. 2. ZPP niti su za njega određeno naznačeni razlozi u smislu st. 2. toč. 3. toga članka. Osim toga, nejasno je što znači „pasivna manipulacija“ od strane sudbene vlasti. Što se tiče propisa (normi) koje donosi izvršna ili zakonodavna vlast, sud je taj koji te norme primjenjuje, pa se ne može govoriti ni o aktivnoj ni o pasivnoj manipulaciji. Bilo bi moguće govoriti o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP). U ovom slučaju sudovi nižeg stupnja su primijenili odredbu čl. 51. st. 1. ZPZ na koju se poziva i tužitelj, a druga je stvar što su prema njegovom mišljenju tu normu pogrešno primijenili u konkretnom slučaju.

9. U četvrtom pitanju tužitelj smatra da bi ovaj sud trebao zauzeti stav o tome je li čl. 51. st. 3. ZPZ dovoljna osnova na kojoj se može temeljiti legitimno očekivanje tužitelja da će mu po redovnom tijeku stvari pripasti pravo na koje upućuje ta zakonska norma, ako je nadležna agencija utvrdila postojanje prava i njegov opseg, formalno započela postupak. U sklopu tog pitanja tužitelj nadalje u suštini ponavlja pitanje kojeg je naveo pod rednim brojem 2., tj. može li sud postaviti granicu između apsolutnog prava na dodjelu poljoprivrednog zemljišta i arbitriranja te radi li se o povredi ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava i povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava. Na pitanje koje se odnosi na legitimno očekivanje prethodno je već odgovoreno (točka 6.) tj. da je legitimno očekivanje tužitelja moglo biti da će tuženica s njim sklopiti ugovor o zakupu (pod pretpostavkom da je prema čl. 51. st. 3. ZPZ to bila dužna učiniti), ali to nije relevantno jer tužitelj u ovoj parnici ne traži da sud obveže tuženicu da s njim sklopi ugovor o zakupu.

10. Tužitelj je postavio i pitanje (peto po redu) - može li se odluka višeg suda temeljiti na utvrđenju koje je „u direktnoj konfrontaciji s izjavom samog tuženika i priloženim dokazima u spisu, te da li se u takvoj pravnoj situaciji radi o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske?“ Nije određeno navedeno na koju izjavu tuženice se misli, a sa kojom bi odluka suda bila u suprotnosti. To bi podrazumijevalo da je tuženica izjavila da priznaje tužbeni zahtjev (ili da se iz same izjave to može zaključiti), a da je sud unatoč tome odbio tužbeni zahtjev. Pri tom treba reći da bi sama činjenica (kada i ne bi bila sporna) da je tužitelj imao pravo da mu se poljoprivredno zemljište dade u zakup u određenoj površini ne znači da je stekao pravo na naknadu štete u novcu kako je već rečeno. Što se tiče „priloženih dokaza“ tužitelj se pozvao na iskaz svjedokinje KB, pa treba reći da sud po slobodnom uvjerenju odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Stoga niti ovo pitanje, koje polazi od tvrdnje koja nije podudarna sa stanjem spisa predmeta u pogledu utvrđenih činjenica, nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

11. Šesto pitanje glasi: „Da li je dopušteno višem sudu (općenito sudu) kroz aktualni sudski postupak štititi interese države, koja je istovremeno i stranka u postupku, unatoč u postupku priznatoj i nesporno utvrđenoj činjenici nezakonitog postupanja javnopravnog tijela za koje država odgovara po načelu objektivne odgovornosti? Da li je time povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske?„ Tužitelj se na više mjesta u pitanjima poziva na načelne ustavne odredbe umjesto na relevantne postupovne odnosno materijalno pravne odredbe čije grubo kršenje bi moglo ukazivati na možebitnu povedu temeljnog prava iz čl. 29. Ustava. Uz navedeno, sud nije odbio tužbeni zahtjev unatoč „priznatoj i nesporno utvrđenoj činjenici“ nezakonitog postupanja javnopravnog tijela. Iz obrazloženja drugostupanjske presude koje se u prijedlogu navodi uz to pitanje ne proizlazi da je tuženica priznala nezakonito postupanje javnopravnog tijela niti da je ta činjenica „nesporno utvrđena“. Osim toga, pitanje je i samo po sebi proturječno jer nezakonito postupanje javnopravnog tijela ne može biti priznato i (istodobno) „nesporno utvrđeno“ jer se nesporne činjenice (koje je stranka priznala) ne dokazuju (utvrđuju) u smislu čl. 221. st. 1. ZPP.

12. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I. (tako i ovaj sud u rješenju Revd-491/2023 od 14. ožujka 2023.).

13. Tužitelj u prijedlogu ističe da mu je, propustom drugostupanjskog suda da u svojoj presudi primjeni materijalno pravo na način kojim se to prijedlogom sugerira, povrijeđeno i ustavno pravo na jednakost pred zakonom i pravo na pravično suđenje iz čl. 14. i čl. 29. st. 1. Ustava.

14. Razmatrajući iznesene povrede temeljnog prava ovaj sud, a imajući na umu i sve što je prethodno odgovoreno u vezi povrede temeljnih prava, ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da iznese svoje zahtjeve, predoči činjenice i predloži dokaze te da se izjasni o navodima tuženice te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

15. Kako, dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje prijedlog za dopuštenje revizije je tom dijelu odbačen (točka II. izreke).

Zagreb, 1. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa