REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 877/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. Sanje Joka - Umićević iz Zagreba, Ulica Milana Makavca 17, OIB 31573019581 i 2. Igora Umićevića iz Zagreba, Ulica Milana Makavca 17, OIB 41328018611, koje zastupa punomoćnica Jaka Ćurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Centar banka d.d. u stečaju, Zagreb, Amruševa 6, OIB 89296739230, radi isplate, odlučujući o reviziji 1. i 2. tužitelja izjavljenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5174/2021-2 od 14. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1185/15 od 11. veljače 2016., na sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5174/2021-2 od 14. rujna 2022., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1185/15 od 11. veljače 2016., u dijelu pod točkom 2., 3. i 5. izreke kojima je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate obračunate na dosuđenu glavnicu (na iznos od 265.414,80 kn) za razdoblje od 26. studenoga 2013. do 3. prosinca 2013. (točka 2. izreke presude) te zahtjev za isplatom iznosa od 278.191,16 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate (točka 3. izreke presude). Dijelom rješenja o troškovima postupka sadržanim u presudi odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u iznosu od 21.207,62 kn (točka 5. izreke presude).
2. Protiv te drugostupanjske presude reviziju su podnijeli 1. i 2. tužitelji (dalje: tužitelji) s prijedlogom da se ista preinači, kao i presuda prvostupanjskog suda, tako da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti. Presudu pobijaju zbog pravnih pitanja zbog kojih im je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj: Revd- 1584/2023 od 4. srpnja 2023., a koja glase:
a) „Da li odvjetnik mora, kada je pisano ugovorio uslugu pružanja pravne pomoći u paušalnom iznosu sukladno Tbr. 38. t. 2. Tarife, u računima koje izdaje za svaki mjesec za tako pružene pravne usluge, specificirati koje je pravne radnje pružio klijentu kada klijent to nije tražio te, gubi li u suprotnom pravo na naplatu svoje tražbine iz ugovora?
b) „Da li odvjetnik mora, a imajući u vidu čl. 87. t. 2. Stečajnog zakona, dokazivati da su pravne radnje koje je poduzeo u zadnjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom u vezi s ostvarivanjem i zaštitom prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu ili je dokaz na stranci u slučaju da stranka to osporava?“.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija nije osnovana.
5. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
6. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
7.1. Prvostupanjskom presudom djelomično je odbijen tužbeni zahtjev kojeg tužitelji temelje na Ugovoru o pružanju pravne pomoći od 30. ožujka od 1998. i to za iznos od 37.817,07 kn i za iznos od 38.038,62 kn koje iznose je pravni prednik tužitelja zaračunao tuženiku računima br. 44/2013 i br. 48/13, a što predstavlja ugovorene paušalne iznose za mjesec kolovoz i rujan 2013. u bitnom zbog toga što je utvrđeno da u ta dva mjeseca tužitelj nije pružao bilo kakve usluge tuženiku, a koje su predviđene odredbom čl. 2. Ugovora o pružanju pravne pomoći (davanje pravnih savjeta, pomoć pri sklapanju ugovora i druge radnje izvan zastupanja pred sudovima i drugim državnim tijelima). Tužbeni zahtjev od daljnjih 202.335,47 kn odnosi se na nagradu i troškove zastupanja tuženika u sudskim postupcima, a odbijen je uz obrazloženje da je tužitelj zatražio naknadu za radnje koje nisu bile potrebne za vođenje postupka te dijelom zbog toga što je tužitelj visinu naknade za pojedine radnje odmjerio protivno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a s obzirom na vrijednost predmeta spora u tim postupcima (tužbeni zahtjev je po toj osnovi prihvaćen za 265.414,80 kn).
7.2. Drugostupanjski je sud obrazložio svoju odluku (u odbijajućem dijelu) iznoseći pravno shvaćanje da bi odvjetnik kao vjerovnik stečajne mase mogao kondemnatornim tužbenom zahtjevom od stečajnog dužnika potraživati isplatu naknade za pružene usluge moraju kumulativno biti ispunjene dvije pretpostavke: a) da se radi o uslugama koje su pružene tijekom posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka i b) da su te usluge pružene u vezi sa zaštitom i ostvarenjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu, a teret dokaza navedenih pretpostavki jest na tužitelju. Primjenjujući navedeno u okolnostima konkretnog slučaja, drugostupanjski sud ističe da je tužitelj prema članku 2. Ugovora o pružanju pravne pomoći od 30. ožujka 1998. s dvjema Dopunama tog Ugovora od 1. listopada 2007. i 1. kolovoza 2011., računima broj 44/1/2013 od 2. rujna 2013. i 48/1/2013 od 1. listopada 2013. fakturirao tuženiku naknadu u iznosima od 37.817,07 kn i 38.038,62 kn koliko iznosi kunska protuvrijednost ugovorene mjesečne naknade u paušalnom iznosu od 4.000,00 EUR za pružene pravne savjete i pomoć pri zaključivanju ugovora, kao i sve ostale radnje izvan zastupanja pred sudovima i državnim organima. Međutim, da tužitelj u ovom sporu ničim nije dokazao koje je to točno pravne savjete pružao tuženiku u kolovozu i rujnu 2013. (za te mjesece su se odnosili predmetni računi), niti koje je to radnje pružao tuženiku kao pomoć pri zaključenju ugovora kao ni koje je „sve ostale radnje izvan zastupanja pred sudovima i državnim organima” obavljao za tuženika u navedenom razdoblju, pozivajući se pri tome, između ostalog, i na odredbu čl. 754. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01). Osim toga, drugostupanjski sud ističe da čak i u slučaju da je tužitelj u ovom sporu dokazao da je poduzimao određene radnje iz članka 2. Ugovora o pružanju pravne pomoći (s dopunama tog Ugovora), tužitelj je morao dokazati da su usluge koje je pružao tuženiku (i koje su fakturirane računima broj 44/1/2013 i 48/1/2013) usluge poduzete upravo u vezi sa zaštitom i ostvarenjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu. Međutim, tužitelj u ovom sporu nije ni iznio činjenicu da se radilo o takvim uslugama premda je na njemu teret dokazivanja te činjenice odnosno zakonske pretpostavke iz čl. 87. st. 1. toč. 2. Stečajnog zakona (Narodne novine“, broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 - dalje: SZ). Iz tog razloga nalazi neosnovanim tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj potraživao iznose od 37.817,07 kn i 38.038,62 kn (oba iznosa s pripadajućim kamatama). Nadalje, u odnosu na preostali dio odbijenog tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao iznos od 202.335,47 kn s pripadajućim zateznim kamatama, taj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odbio taj dio tužbenog zahtjeva jer je tužitelj potraživao naknadu dijelom na ime pruženih odvjetničkih usluga za radnje koje nisu bile potrebne za vođenjem postupaka u kojima je zastupao tuženika, a dijelom zbog toga što je tužitelj visinu naknade pojedinih radnji omjerio protivno vrijednosti predmeta spora i/ili protivno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12 i 103/14 - dalje: Tarifa).
8. Oba pitanja zbog kojih je revizija dopuštena sadržajno problematiziraju odluku o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva (u iznosu od 37.817,07 kn i u iznosu od 38.038,62 kn) koji se odnose na ugovorenu naknadu u paušalnom iznosu za kolovoz i rujan 2013., koji mjeseci su nesporno unutar razdoblja od šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. Ta su pitanja na određeni način povezana i njima se u biti traži odgovor ima li odvjetnik pravo na isplatu prema odredbi čl. 87. st. 1. t. 2. SZ naknade koja je ugovorena u paušalnom iznosu i u slučaju kada nije dokazao da je obavio bilo koju od pravnih radnji za koje je ugovoreno plaćanje u paušalnom iznosu.
9. Tužitelji u reviziji iznose shvaćanje da takvo pravo odvjetniku pripada te da je na tuženiku teret dokaza činjenica neispunjenja pretpostavki iz čl. 87. st. 1. toč. 2. SZ. U prilog svojih navoda tužitelji se pozivaju na odluku Suda Europske unije broj C- 463/14 od 3. rujna 2015. u kojoj je, između ostalog, navedeno: „Stoga, isporuka kao što je ona u predmetu u glavnom postupku, koja se u bitnome sastoji u tome da se svojem klijentu bude na raspolaganju, da mu se pružaju usluge savjetovanja i da se naknada periodično isplaćuje u obliku paušalnih iznosa, treba smatrati obavljenom tijekom razdoblja na koje se odnosi plaćanje, neovisno o tome je li pružatelj usluge stvarno savjetovao svojeg klijenta tijekom tog razdoblja“.
10. Ovaj sud smatra, a bez obzira na to što nije ugovoreno da će pravni prednik tužitelja biti tuženiku "na raspolaganju" i što Tbr. 38. st. 2. Tarife određuje da ugovor o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu mora sadržavati opis radova ili poslova koje će odvjetnik za stranku obavljati, da odvjetnik ima svojstvo vjerovnika za tražbine za koje je ugovoreno plaćanje u paušalnom iznosu, neovisno od stvarno obavljenog posla i/ili specifikacije računa. Međutim, valja naglasiti da navedeno nije dostatno da bi se moglo govoriti o njegovom svojstvu vjerovnika stečajne mase u smislu čl. 87. t. 2. SZ. Naime, to što odvjetnik može imati svojstvo vjerovnika za koje je ugovoreno plaćanje u paušalnom iznosu, ne znači da mu pripada pravo da navedene tražbine ostvaruje kao vjerovnik stečajne mase, ako nije dokazao ispunjenje svih zakonom propisanih pretpostavi za to, već ih može ostvarivati kao stečajni vjerovnik. Time je odgovoreno na prvo revizijsko pitanje.
11. Naime, stečajni vjerovnici su osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka imaju koju imovinskopravnu tražbinu prema njemu (čl. 70. st. 1. SZ). U konkretnom slučaju, na dan otvaranja stečajnog postupka (30. rujna 2013.) tražbine prednika tužitelja u iznosu od 37.817,07 kn i od 38.038,62 kn su postojale jer predstavljaju ugovorenu paušalnu naknadu za prethodna dva mjeseca (kolovoz i rujan 2013.). Stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku (čl. 96. SZ), a je li tužitelj podnio prijavu tražbine stečajnom upravitelju i kakva je njena sudbina (ako je podnesena) nije predmet razmatranja u ovom postupku.
12. Nasuprot tome, prema odredbi čl. 87. st. 1. t. 2. SZ, u obveze stečajne mase spadaju i tražbine odvjetnika za pružene usluge tijekom posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka u vezi sa zaštitom i ostvarivanjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu. Dakle, radi se samo o pruženim odvjetničkim uslugama i to onima koje su u vezi sa zaštitom i ostvarivanjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu.
13. U svezi pozivanja tužitelja na presudu Suda EU u predmetu broj C-463/14, treba imati na umu da je ta presuda donesena u drugačijem činjeničnom i pravnom kontekstu, odnosno da je vezana uz tumačenje pojma isporuke usluge koja se sastoji, između ostalog, u stavljanju na raspolaganje za davanje savjeta te nastanak oporezivog događaja i obveze obračuna poreza na dodanu vrijednost (PDV) u svezi s takvom uslugom. U tom porezno-pravnom kontekstu, za koji su mjerodavne odredbe Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, 11.12.2006; dalje: Direktiva 2006/112), usluga stavljanja "na raspolaganje" naručitelju u ugovorenom razdoblju, kako je to i obrazložio Sud EU, obuhvaćena je pojmom "isporuke usluge" u svezi koje oporezivi događaj i obveza obračuna PDV nastaje istekom razdoblja za koje je ugovoreno plaćanje, bez obzira je li i koliko često je naručitelj stvarno koristio usluge koje mu je pružatelj stavio na raspolaganje. Međutim, u ovom se konkretnom slučaju ne primjenjuju porezni propisi niti se ispituje je li došlo do isporuke usluge prema tim propisima i kada je nastao taj oporezivi događaj, nego je riječ o primijeni odredbe čl. 87. t. 2. SZ koja za ostvarivanje tražbine u ("privilegiranom") statusu vjerovnika stečajne mase podrazumijeva da je tražbina nastala po osnovi stvarnog poduzimanja konkretne odvjetničke usluge za dužnika, unutar šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka, a koja je vezana za zaštitu i ostvarivanje njegovih prava koja ulaze u stečajnu masu. U tom kontekstu, sama činjenica da je pravni prednik tužitelja mogao potraživati određeni paušalni iznos naknade na temelju ugovora o pružanju pravne pomoći, bez obzira je li stvarno poduzeo ikakvu pravnu radnju za tuženika, nije dostatna za zaključak o pruženoj odvjetničkoj usluzi koja ispunjava pretpostavke iz čl. 87. t. 2. SZ.
14. Što se tiče pitanja tereta dokaza, načelno treba reći da svaka stranka iznosi činjenice i predlaže dokaze koje njoj idu u prilog. Stoga se ne može od tuženika tražiti da iznosi činjenice i predlaže dokaze za negativne činjenice odnosno one koje mu ne idu u prilog tj. koje radnje nije tužitelj poduzeo u kolovozu i rujnu 2013. odnosno da radnje koje je poduzeo tužitelj nisu u vezi sa zaštitom i ostvarivanjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu. Prema čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U konkretnom slučaju, dužnost je tužitelja bila da iznese činjenice i određeno navede koje savjete i koju drugu pravnu pomoć je pružio tuženiku pri sklapanju ugovora i koje ostale radnje je poduzeo u smislu čl. 2. st. 2. Ugovora o pružanju pravne pomoći upravo u kolovozu i rujnu 2013., te iz kojih su razloga upravo te radnje u vezi sa zaštitom i ostvarivanjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu, međutim on to tijekom postupka nije učinio. Pitanje tereta dokaza bi se moglo postaviti tek pod pretpostavkom da je tužitelj iznio konkretne činjenice - primjerice da je naveo da je savjetovao tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu s određenim trgovačkim društvom na određeni iznos i da je taj ugovor iz određenih razloga u vezi sa zaštitom i ostvarivanjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu. U takvom slučaju, teret dokaza bi bio prebačen na tuženika ako bi on tvrdio da taj ugovor nije u vezi sa zaštitom i ostvarivanjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu, kada sam sud to ne bi mogao ocijeniti. Na izloženi je način ujedno odgovoreno na drugo postavljeno revizijsko pitanje.
15. S obzirom na sve izneseno ovaj sud zaključuje da je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 87. st. 1. t. 2. SZ odbijen zahtjev tužitelja u pitanjima osporenom dijelu, a revizijski navodi isto nisu doveli u sumnju.
16. Kako je već navedeno, tužbeni zahtjev za iznos od 202.335,47 kn nije odbijen zbog toga što tužitelj nije obavio radnje u sudskim postupcima za tuženika ni zbog toga što nisu poduzete u vezi sa zaštitom i ostvarivanjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu (čl. 87. st. 1. t. 2. SZ), već zbog toga što tužitelj u tim sudskim postupcima nije zaračunao naknadu sukladno Tarifi (tražbina je umanjena za radnje koje nisu bile potrebne te za iznose koji nisu zaračunati sukladno vrijednosti predmeta spora). S obzirom na sadržaj postavljenih pitanja (čl. 391. st. 1. ZPP) i činjenicu da od danih odgovora na ta pitanje ne ovisi odluka o navedenom dijelu zahtjeva tužitelja, jer se odgovori na revizijska pitanja ne odnose na to jesu li sudovi pravilno primijenili Tarifu ili nisu, neutemeljenim se ukazuju navodi revizije kojima se upire na nepravilnu primjenu Tarife prilikom odlučivanja o visini zahtjeva s osnove naknade za pojedine poduzete radnje prednika tužitelja kao punomoćnika u zastupanju tuženika.
17. S tim u vezi, revizijski navodi koji su usmjereni na povredu temeljnog prava tužitelja na pravično suđenje također nisu razmatrani, budući da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP zbog povrede kojeg temeljnog ljudskog prava.
18. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojeg je dopuštena odnosno odgovorni na ta pitanja ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 1. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
Broj zapisa: 9-30863-2b7d3
Kontrolni broj: 04055-3e7c7-0be9b
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
