REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 408/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, protiv tuženika J. M.
V. A. G. d. M. e. D´.A., Republika Francuska, V., OIB: …, zastupan po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i R. j.t.d. V., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-511/2019-3 od 1. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj P-164/17-32 od 5. ožujka 2019., na sjednici održanoj 1. veljače 2024.,
r i j e š i o j e :
Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-511/2019-3 od 1. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj P-164/17-32 od 5. ožujka 2019. navodeći da su mu pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom, sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav) te pravo na nepovredivost vlasništva (čl. 50. Ustava).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica predlaže isti odbaciti.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava na koje ukazuje u prijedlogu.
4.1. Naime, tuženik navodi da je pogrešnom primjenom materijalnog prava - koje obrazlaže tvrdnjom da su sudovi u konkretnom slučaju među ostalim primijenili i Zakon o udruženom radu (Službeni list SFRJ, br. 53/76, 57/83, 85/87, 6/88, 77/88 i 40/89, dalje: ZUR) koji je donijet od strane SFRJ, a nije preuzet (u zakonodavstvo) od strane Republike Hrvatske - povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017; dalje: Konvencija).
4.2. Obveza suda na obrazlaganje odluke i pažljivog ispitivanja navoda stranke ima osobitu važnost i to ne samo kad je u pitanju korištenje prava na djelotvoran pravni lijek (članak 18. Ustava), već i iz razloga što predstavlja povredu časti i dostojanstva subjekata o čijim se pravima i obvezama odlučuje. Međutim, ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Osporena odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona drugostupanjski sud obrazložio je na valjan i prihvatljiv način, pri čemu se tuženiku ukazuje da je čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99,22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a koje pravno shvaćanje je podudarno s ustaljenom praskom revizijskog suda izraženom u cijelom nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-1431/1999-2 od 1. ožujka 2001., Rev x-294/2015-2 od 31. ožujka 2015., Rev-411/2015-2 od 11. ožujka 2020., Rev-1218/2022-2 od 21. prosinca 2022. i dr.).
5.1. Nadalje, tuženik ističe da mu je postupanjem drugostupanjskog suda povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 50. Ustava, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to pravo na nepovredivost vlasništva. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 50. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz EKLJP, ovaj sud primjećuje da tuženik odnosno njegovi pravni prednici nisu koristili odgovarajuća pravna sredstva predviđena ZUR za obeštećenje, odnosno propisana odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje: Zakon o naknadi) jer je zahtjev za povrat/naknadu oduzete imovine po Zakonu o naknadi podnijet samo za neke od nekretnina koje su predmet ove tužbe, i to za čk.br. 722 (katastarske čk. br. 722/1, 722/2, 722/3 i 722/4). U odnosu na navedene nekretnine zahtjev podnositelja B. J. T. pravomoćno je odbijen budući da nije bio ovlaštenik u smislu Zakona o naknadi. U odnosu na ostale nekretnine koje su predmet ove tužbe, zahtjev za povrat/naknadu nije ni podnesen, u kojoj situaciji se primjenjuje čl. 77. Zakona o naknadi koji propisuje da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba toga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen.
5.2. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna i tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo vlasništva.
6. Kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 1. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
