Poslovni broj: 33 Us I-168/2023-10
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Meri Dominis Herman, na prijedlog sudskog savjetnika Karla Kožine, uz sudjelovanje zapisničarke Andreje Fortunić, u upravnom sporu tužiteljice B. M. iz Z., OIB: …, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Z., OIB: …, uz sudjelovanje zainteresirane osobe
Grada Z., OIB: …, radi utvrđivanja komunalne naknade, 30. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA:UP/II-363-03/22-03/99, URBROJ: 531-07-01- 02/03-22-2 od 16. studenog 2022.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana odluči o žalbi tužiteljice.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA:UP/II-363-03/22-03/99, URBROJ: 531-07-01-02/03-22-2 od 16. studenog 2022. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjel za komunalne poslove i zelenilo, Odsjek za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/2019-03/1701, URBROJ: 251-13-31-1/007- 20-4 od 29. srpnja 2020., kojim rješenjem se tužiteljici određuje plaćanje komunalne naknade u godišnjem iznosu od 3.672,00 kuna za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 7. ožujka 2019.
2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost osporavanog rješenja te u bitnome navodi da joj je u konkretnom postupku utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za prostor koji se ne koristi, a da pritom nije primijenjena zakonska odredba o umanjenju koeficijenta namjene za 50%. Ujedno, ističe prigovor zastare prava na utvrđenje komunalne naknade.
2.1. Slijedom iznesenoga, predlaže poništiti osporavano rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe i ostaje u cijelosti kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi da je u upravnom postupku proveden očevid na nekretnini na k.č. 1725, k.o. K., na kojemu je utvrđeno da se na toj nekretnini ne obavlja nikakva poslovna djelatnost. Navodi da članak 10. Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik" broj: 4/19., 11/20. i 29/22.) regulira dvije situacije: jedna kad se poslovnim prostorom nije koristilo ili se nije koristilo u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, a druga je kad se poslovna djelatnost obavlja s prekidima, odnosno kad se ne obavlja više od šest mjeseci u kalendarskoj godini. U konkretnom slučaju nije riječ o situaciji kad se poslovna djelatnost obavlja s prekidima pa stoga nije bilo moguće primijeniti odredbe o umanjenju koeficijenta namjene, nego kako je riječ o poslovnom prostoru u kojemu se poslovna djelatnost uopće ne obavlja primijenjena je odredba članka 10. stavka 1., te članka 19. Odluke o komunalnoj naknadi.
5. Sud je tuženiku i zainteresiranoj osobi dostavio tužbu na odgovor te je 23. siječnja 2024. održao raspravu u odsutnosti uredno pozvanih stranaka. Navedenim radnjama suda strankama je dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge stranke, odnosno o činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.).
6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, sud je pregledao spis tuženika dostavljenog uz odgovor na tužbu te je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, kao i dokaze provedene u ovom upravnom sporu.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.
8. Uspoređujući tužiteljičine navode sa sadržajem osporenog rješenja i navodima tuženika te zainteresirane osobe, za utvrditi je da u tijeku postupka nije bilo sporno da je tužiteljica obveznica plaćanja komunalne naknade.
8.1. U postupku je, u suštini, jedino bilo sporno je li u konkretnom slučaju tužiteljici ispravno utvrđena visina obveze, uzimajući u obzir da u upravnom postupku nije primijenjena zakonska odredba u umanjenju koeficijenta namjene za poslovni prostor koji se ne koristi u razdoblju duljem od šest mjeseci u kalendarskoj godini.
9. Pregledom spisa tuženika, sud je prije svega utvrdio da je prvostupanjsko tijelo rješenjem klasa: UP/I-363-03/2017-03/0396, URBROJ: 251-13-01-01-2017-01 od 13. ožujka 2017., između ostalog, utvrdilo obvezu plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor u Z., površine 180 m2, u kojemu se obavlja djelatnost niskogradnje i hidrogradnje u mjesečnom iznosu od 457,20 kuna. To je rješenje, rješenjem tuženika KLASA: UP/II- 363-03/19-03/38, URBROJ: 531-09-2-19-4 od 19. studenoga 2019.
poništeno te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak iz razloga što nije bilo razvidno na temelju čega je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da se u poslovnom prostoru obavlja djelatnost niskogradnje i
hidrogradnje. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo je novo rješenje KLASA: UP/I-363-03/2019-03/1701, URBROJ: 251-13-31-1/007-20-4 od 29. srpnja 2020., kojim rješenjem se tužiteljici, između ostaloga, određuje plaćanje komunalne naknade u mjesečnom iznosu od 306,00 kuna za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 7. ožujka 2019. i to za isti poslovni prostor, međutim ovoga puta je rješenje doneseno pozivom na članke 10. i 19. Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 21/16. – pročišćeni tekst i 11/18.; dalje: Odluka/16) koje se odredbe odnose na koeficijent namjene za poslovni prostor u kojem se ne obavlja poslovna djelatnost. Protiv tog rješenja tužiteljica je uložila žalbu, a koja žalba je odbijena osporavanim rješenjem, čija se zakonitost ispituje u ovom upravnom sporu.
10. Odredbom članka 126. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 68/18., 110/18. i 32/20.; dalje: ZKG/18) propisano je da će se postupci donošenja upravnih akata započeti po ranijem zakonu dovršit prema odredbama tog zakona.
11. Odredbom članka 27. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03. - službeni pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12. 56/13., 94/13., 153/13., 147/14., i 36/15.; dalje: ZKG/03) propisano je da se za poslovni prostor, u slučaju kad se poslovna djelatnost ne obavlja više od 6 mjeseci u kalendarskoj godini, koeficijent namjene umanjuje za 50%, ali ne može biti manji od koeficijenta namjene za stambeni prostor, odnosno neizgrađeno građevinsko zemljište.
12. Zatim, odredbom članka 10. stavka 1. Odluke/16 propisano je da ako se u poslovnom prostoru ne obavlja poslovna djelatnost, odnosno ako se poslovnim prostorom prethodno nije koristilo ili se ne koristi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, iznos komunalne naknade, s obzirom na namjenu, obračunava se prema koeficijentu namjene određenim člankom 19. ove odluke, dok je člankom 19. propisano da taj koeficijent namjene iznos 3,00.
12.1. Također, odredbom članka 18. stavka 1. točke 2. iste odluke propisano je da koeficijent namjene za djelatnost niskogradnje i hidrogradnje iznosi 4,5.
13. Konačno, odredbom članka 10. stavka 2. Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 4/19. i 11/20.; dalje: Odluka/19) bilo je propisano da ako se za poslovni prostor koji se ne koristi ne može utvrditi poslovna djelatnost, koeficijent namjene za obračun komunalne naknade iznosi 3,0.
14. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s citiranim odredbama, za zaključiti je da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je primijenjena odredba općeg akta (članak 10. i 19. Odluke/16), koja je u suprotnosti sa kogentnom zakonskom odredbom (članak 27. stavak 3. ZKG/03). Naime, citirane odredbe iz Odluke/16 stvaraju istovjetni pravni učinak kao i odredba članka 10. stavka 2. Odluke/19, a koja odredba je ukinuta presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja: Usoz-85/2021-13 od 26. rujna 2022., stoga se pravna shvaćanja izražena u toj presudi mogu u cijelosti primijeniti i u ovom konkretnom slučaju.
14.1. Dakle, za valjani obračun visine komunalne naknade potrebno je utvrditi djelatnost u čiju svrhu je poslovni prostor korišten, izgrađen, odnosno u čiju se svrhu i dalje koristi ili ne koristi, dok se za prostor u kojem se nikakva djelatnost ne obavlja, namjena može utvrditi samo na temelju podataka o svrsi zbog koje je prostor izgrađen, odnosno o djelatnosti koja se u tom prostoru prije obavljala. Prema ocijeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kao i ovog suda, propisivanje većeg koeficijenta namjene za poslovni prostor u kojemu se ne obavlja poslovna djelatnost od koeficijenta namjene za poslovni prostor u kojemu se poslovna djelatnost ne obavlja više od šest mjeseci u kalendarskoj godini nije u skladu odredbama ZKG/18, ali niti s istovjetnim odredbama ZKG/03. Dakle, „koeficijent namjene za poslovni prostor u kojemu se (uopće) ne obavlja poslovna djelatnost ne može biti veći od koeficijenta namjene za poslovni prostor u kojemu se poslovna djelatnost obavlja, ali ne više od šest mjeseci u kalendarskoj godini“ (točka 18. obrazloženja presude UsoZ/85/2021-13).
14.2. U konkretnom slučaju je prvostupanjsko tijelo u prvotnom rješenju o utvrđivanju komunalne naknade utvrdilo da je djelatnost koja se obavlja u predmetnom poslovnom prostoru djelatnost hidrogradnje i niskogradnje, za koju je propisan koeficijent namjene 4,50 (članak 18. stavak 1. točka 2. Odluke/16) pa kada bi se na taj koeficijent primijenila odredba o pedesetpostotnom umanjenju (članak 27. stavak 3. ZKG/03.), koeficijent namjene iznosio bi 2,25, dok je osporenim prvostupanjskim rješenjem utvrđen koeficijent namjene 3,00.
14.3. Iz navedenih utvrđenja dalje slijedi da su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe Odluke/16, koje su u suprotnosti s odredbama ZKG/03 zbog čega je ovaj sud ocijenio da je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.
14.4. Prema tome, u ponovljenom postupku potrebno je utvrditi koja se zaista djelatnost obavljala u predmetnom poslovnom prostoru, a što je već ranije prvostupanjskom tijelu naložio tuženik u svom rješenju od 19. studenoga 2019., pa potom novu odluku utemeljiti na odgovarajućim odredbama Odluke/16 i ZKG/03, primjenjujući pritom pravna shvaćana izražena u ovoj presudi.
15. U odnosu na prigovor zastare koji je tužiteljica istaknula u tužbi, treba reći da odredbama ZKG/03, nije propisana zastara prava na utvrđenje komunalne naknade, stoga po ocjeni ovog suda, a što je stav ustaljene upravnosudske prakse, u postupku utvrđivanja komunalne naknade ne može se s uspjehom isticati prigovor zastare. Naime, postupak utvrđivanja komunalne naknade, treba razlikovati od upravnog postupka u kojem se prislino izvršava naplata neispunjene obveze s naslova komunalne naknade (tj. postupak ovrhe komunalne naknade). S tim u vezi, ovaj sud napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u pogledu supsidijarne primjene poreznih propisa samo kod izvršenja rješenja o komunalnoj naknadi prema ZKG/03 i ZKG/18 pa je tako taj sud zaključio kako odredbama članka 23. stavka 5. ZKG/03 i članka 100. stavak 3. ZKG/18, primjena poreznih propisa nije ograničena samo na postupak i način prisilne naplate komunalne naknade, već i na odredbe o zastarijevanju te tražbine (npr. rješenje U zpz-3/2023. od 18. srpnja 2023.). Međutim, takvo pravno shvaćanje nije primjenjivo u odnosu na postupak utvrđenja komunalne naknade, budući da ZKG/03, a koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, nije upućivao na supsidijarnu primjenu poreznih propisa (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u predmetu Usž-1799/23).
16. Slijedom svega iznesenog u ovoj presudi, a na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 30. siječnja 2024.
Sutkinja:
Meri Dominis Herman
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
