Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž -813/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Igora Delina, predsjednika
vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice
vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) B. L., OIB: …, i 2) D. L., OIB: …, obojica protiv tuženice R. H., OIB: …7, zastupane po zakonskom zastupniku ODO u Z., GUO, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude I rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 698/2023-10 od 29. rujna 2023., u sjednici održanoj 5. prosinca 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženice R. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 698/2023-10 od 29. rujna 2023.

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženice R. H. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 698/2023-10 od 29. rujna 2023. pod toč. I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se prema tuženoj R. H. da su tužitelji B. L., OIB:… i D. L., OIB:…, stekli pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1123/1 k.o. I. G. u površini 8944 m2, prikazanom na skici izmjere stalnog sudskog vještaka I. B., dipl. ing. geod. od 22.07.2016. god. točkama A, B, C, D, koja skica je sastavni dio ove presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelji nakon izvršene parcelacije u zemljišnim knjigama ishode uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje

2 Poslovni broj: 13 Gž-813/2023-2

ime i to svaki za 1/2 dijela, uz istovremeno/ brisanje tog prava s imena tužene u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."«

2. Rješenjem istog suda, odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 2.110,24 €.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan."

3. Protiv citirane presude i rješenja pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, predlažući da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače da način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova postupka i sastava žalbe, podredno da se isti ukinu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, iz svih dokaza provedenih u spisu ne slijedi da su tužitelji putem svojih prednika posjedovali predmetnu nekretninu najmanje do 6. travnja 1941., što je pretpostavka za dosjelost sukladno pravnim pravilima austrijskog Općeg građanskog zakonika, budući da iskazi svjedoka u pogledu vremena posjedovanja predmetne nekretnine od strane prednika tužitelja nisu precizni i iz njih se ne može zaključiti da su posjedovali predmetnu nekretninu najmanje 40 godina do navedenog datuma. Svjedoci u predmetnom postupku, s obzirom na svoju starosnu dob, niti ne mogu imati saznanja o mirnom neprekinutom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine. Nadalje, sud prvog stupnja nije utvrdio je li riječ o nekretnini koja predstavlja šumsko zemljište, na kojem zemljištu tužitelji dosjelošću nisu mogli steći pravo vlasništva. Sud prvog stupnja je protivno odredbama zakona uzeo u obzir dokaze koje su tužitelji predali nakon zaključenja predmetnog postupka. Neosnovana je i odluka o troškovima postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Tuženica u žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja uzeo u obzir dokaze koje su tužitelji predali nakon zaključenja prethodnog postupka, čime ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 299. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, dalje ZPP/11), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP/11 ("Narodne novine", broj 25/13), a s obzirom na vrijeme pokretanja postupka, koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da su u smislu st. 2. navedenog članka stranke mogle i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, ali su dužne naknaditi troškove koji

3 Poslovni broj: 13 Gž-813/2023-2

time budu izazvani protivnoj stranci, koje troškove tuženica ovdje nije tražila. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj na presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-112/17 od 6. lipnja 2017., a kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-1039/16 od 14. prosinca 2016., navedene presude ukinuo i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak zbog nedovoljno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama I dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 - dalje ZID ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski
sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja pod 1) B. L. i 2) D. L. (dalje tužitelji) da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1123/1 k.o. I. G. u površini od 8944 m2 prikazanom na skici izmjere stalnog sudskog vještaka I. B. od 22. srpnja 2016. točkama A,B,C,D, i to temeljem nasljeđivanja oca M. L., ovaj nasljeđivanjem svog oca M. L. i građenjem, a M. L. nasljeđivanjem svog oca G. L., dakle, putem svojih prednika i dugogodišnjim mirnim i nesmetanim posjedovanjem (dosjelošću), što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelj nakon izvršene parcelacije u zemljišnim knjigama ishode uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime i to svaki za ½ dijela, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženice.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je predmet spora
ranije pripadao ocu tužitelja M. L., odnosno djedu tužitelja M. zv. M. L., putem kojih su tužitelji u posjedu predmetne nekretnine najmanje od 30-ih godina prošlog stoljeća, na kojoj nekretnini je izgrađena kuća, koja je dograđena 60- ih godina prošlog stoljeća i koje nitko nikada u posjedu nije ometao, pa kako su tužitelji i njihovi prednici predmetnu nekretninu posjedovali preko 40 godina do 8. listopada 1991., a uvažavajući i okolnosti pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009., broj 3529804), te da nitko treći osim države, ovdje tuženice, nije stekao bilo kakvo pravo na predmetnoj nekretnini, to je u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.

11. Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom čl. 150. st. 4. je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov

4 Poslovni broj: 13 Gž-813/2023-2

posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle, protekom 20, odnosno 40 godina, a istovremeno je odredbom čl. 388. st. 4. navedenog Zakona bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pa, iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama br. U-I-58/1997., U- I-1235/1997., U-I-237/1997., U-I-1053/1997. i U-I-1054/1997), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država.

12. Naime u ovim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo
protiv Republike Hrvatske i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj
zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao
neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava
drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav
neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju
je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta
kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U
svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela
mora snositi država da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice
kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

13. Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a
koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog
posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom
vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje
prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je u postupku valjalo utvrditi dosjelost tužitelja na spornoj nekretnini do 17. studenoga 1999. do kada je bila na snazi ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP pri tome vodeći računa da pravu posjednika kao stjecatelja nije suprotstavljeno pravo neke treće osobe.

14. Tvrdnje tužitelja da se u posjedu predmetne nekretnine nalaze temeljem nasljeđivanja svog prednika M. L. po rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj O-291/07, a koji je predmetnu nekretninu naslijedio od svog oca M., a ovaj od svog oca G., potvrđene su u postupku kako iskazima saslušanih svjedoka J. L., S. A., M. M., J. R. i N. L., tako i materijalnim dokazima u spisu, iz kojih proizlazi da se tužitelji osobno i putem svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine, neometano od ikoga, nalaze zasigurno preko 40 godina računajući od studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njihovu posjedu suglasno i detaljno iskazivali saslušani svjedoci.

15. Naime, saslušani svjedoci iskazali su i to J. L. da je na predmetnom zemljištu bila jedna stara kuća koju je izgradio G., a kasnije je tu starinu dogradio njen brat M., otac tužitelja i to prije njene udaje, 50-ih godina prošlog stoljeća, a da je prethodno djeda G. naslijedio M. i njezin otac M., te njenu obitelj nikad nitko nije ometao u posjedovanju predmetnog

5 Poslovni broj: 13 Gž-813/2023-2

zemljišta, pa ni tužitelje za koje potvrđuje da su stvarni vlasnici i posjednici iste, a čiji iskaz je u cijelosti potvrdila svjedokinja S. A., kojoj je poznato da je obitelj L. na tom zemljištu držala blago i sadila povrtne kulture od kada ona pamti za sebe, a rođena je 1944., dok je svjedok M. M. iskazao da mu je poznato da su tužitelji predmetno zemljište naslijedili od svog oca M., a njihov otac od svojih roditelja, te ga koristili od nikoga ometani, a što su potvrdili i svjedoci N. L. i J. R..

16. U odnosu na žalbeni navod tuženice kako sud prvog stupnja nije utvrdio je li riječ o nekretnini koja predstavlja šumsko zemljište, valja reći kako iz podataka u spisu o predmetnom zemljištu proizlazi da je isto u naravi pašnjak, dok tuženica nije dostavila dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da bi se eventualno radilo o šumskom zemljištu.

17. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje
pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke.

18. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. ZID ZPP, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

20. Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. I III. izreke.

21. U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

Zadar, 5. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin