Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-277/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Nike Grospić Ivasović, članice, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. /OIB:… / iz S., koju zastupa D. J., odvjetnica iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske /OIB:5261342138587/, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-51/2015 od 11. travnja 2016., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-51/2015 od 11. travnja 2016.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženici isplatiti tužiteljici po osnovi naknade štete iznos od 136.016,07 kuna / 18.052,43 eura[1] sa zateznim kamatama od 11. travnja 2016. do isplate (stavak I. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 14.800,00 kuna / 1.964,29 eura (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za jedan euro

2.1.Tuženica predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda.

3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 136.016,07 kuna / 18.052,43 eura po osnovi naknade štete zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja vlasničkih prava tužiteljice na stanu u S., površine 95 m2, na prvom katu u istočnom krilu zgrade, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, hodnika, kupanice sa wc-om i nalazi u kući sagrađenoj na č. zgr. 3508, upisanoj u zk. ul. 9389 k.o. S., a koji iznos čini razliku između zaštićene najamnine i primjerene najamnine za istu nekretninu u razdoblju od 19. srpnja 2004. do podnošenja predmetne tužbe – 26. siječnja 2015., sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i parničnim troškovima (list 85., 88. – 89. spisa).

6. Nije sporno da se tužiteljica prije pokretanja predmetne parnica obratila 8. prosinca 2014. tužinici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji je tuženica otklonila dopisom od 22. prosinca 2014., da je presudom poslovni broj P-1930/2002 od 6. travnja 2004. zamijenjen Ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najmaninim na neodređeno vrijeme, da je zaštićeni najmoprimac u razdoblju od 19. srpnja 2004. do 26. siječnj 2015. na ime ugovorene zaštićene najmanine uplatio tužiteljici iznos od 42.108,93 kune, da se prema Odluci Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju slobodno ugovorene najmanine (Narodne novine, broj: 120/2000.), koja je donesena na temelju ZNS-a[2] najmanina za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske, za zaštićene najmoprimce koj nemaju pravo na zaštićenu najamninu (članak 31. stavak 2. ZNS-a) određivala sa iznosom od 15,00 kuna / m2 stambene površine i da razlika između zaštićene najamnine koja je plaćena tužiteljici i one prema najmu obračunatom po 15,00 kuna / m2 stambene površine za predmetni stan u razdoblju od 19. srpnja 2004. do 26. siječnja 2015. iznosi 136.016,07 kuna.

7. Sporno je, je li tužiteljici nerazmjerno i nepravično, suprotno zajamčenim pravima odredobom članka 1. Protokola 1. EKZLJP-a[3] i člankom 48. stavkom 1. Ustava , ogrničeno njezino pravo vlasništva na predmetnom stanu, ima li tužiteljica po toj osnovi pravo na naknadu imovinske štete u iznosu od 136.016,07 kuna od tuženice, a ako ima, je su li nastupili učinci zastare po prigovoru istaknutom po tuženici, tako da se zbog istih obveza tuženice pretvorila u takozvanu prirodnu (neutuživu) obvezu. 2 Zakon o najmu stanova (Narodne novine, broj: 91/1996., 48/1998., 66/1998., 22/2006., 68/2018., 105/2020.)

3 Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017., u daljnjem tekstu: EKZLJP-a)

4 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav) 8. Prvostupanjski je sud zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu predmetne štete od tuženice jer da pravnim propisima u Republici Hrvatskoj u pogledu zaštićenih najmanina nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je taj teret nepravedno prebačen na samo jednu društvenu grupu i to najmodavce (tužiteljica kao vlasnica i najmodavac snosi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca), odnosno da je povrijeđeno tužiteljičino pravo na mirno uživanje vlasništva, da je tuženica dužna isplatiti tužiteljici predmetni iznos na ime naknade štete, koji čini razlika između zaštićene najmanine i slobodno ugovarene najmanine od po minimalnih 15,00 kuna po m2 stambene površine, koja je znatno manja od visine tržišne najmanine za stanove slične lokacije i kvadrature, i da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženici jer da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete za razdoblje od stjecanja prava vlasništva (2004.) do podnošenja tužbe (26. siječnja 2015.), da šteta koju tužiteljica trpi uslijed ne postupanja tuženice traje i dalje, apostrofirajuću da je i tuženica od ratifikacije EKZLJP-a imala mogućnost od donošenja Zakona o najmu stanova (1996.) donijeti propise kojima bi regulirala status zaštićenih najmoprimaca na način da se ostvari pravednija raspodjela socijalnog i financijskog tereta, koji je zakonskim odredbama nepravedeno prebačen na samo jednu društvenu grupu (u konkretnom slučaju tužiteljicu).

9. Tuženica žalbene razloge nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava veže uz shvaćanje da u Republici Hrvatskoj ne postoji pozitivni propis koji bi predstavljao pravnu osnovu za priznavanje tužiteljici prava na naknadu između zaštićene najamnine i primjerene najamnine, da presuda ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatke ne predstavlja formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da tužiteljici naknadi razliku između zaštićene najamnine i primjerene najamnine kroz utuženo razdoblje, da tuženica poduzima aktivnosti u pravcu iznalaženja optimalnog zakonodavnog rješenja kojim bi se postigla navedena ravnoteža i time izvršila obveza po presudi ESLJP-a, da dosuđeni iznos uvelike premašuje primjernu najamninu jer da je u tumačenju standarda primjerene najamnine trebalo uzeti u obzir gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj, visinu javnog duga države, proračunski deficit, kao i činjenicu da u Republici Hrvatskoj postoji više stotina stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju stanari koji imaju status zaštićenih najmoprimaca, odnosno da je trebalo utvrditi iznos koji bi uistinu predstavljao primjerenu najamninu u skladu sa stajalištem ESLJP-a iskazanom u presudi Statileo protiv Hrvatske, a ne iznos koji je peterostruko veći od iznosa zaštićene najmanine kroz utuženo razdoblje i da za ocjenu prigovora zastare nisu navedeni valjani razlozi.

10. Osporavajući žalbene navode tuženice, tužiteljica tvrdi da je Republika Hrvatska na temelju odredbe članka 46. EKZLJP-a dužna u izvršavanju presuda ESLJP-a provoditi individualne mjere kojima je cilj osigurati restituciju za podnositelja zahtjeva i općih mjera kojima se spriječavaju istovrsne povred EKZLJP-a, u budućim i sličnim slučajevima, s tim u vezi se poziva na točku 165. obrazloženja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske, da presuda u tom predmetu nije samo posredni izvor prava koji bi trebao djelovati snagom svojih argumenata, već pravni akt koji obvezuje Republiku Hrvatsku da osigura njegovu izravnu primjenu na sve državljane Republike Hrvatske, da pravo na naknadu štete zbog povrede konvencijskih i ustavnih prava ima uporište i u ZOO-a[5] , da je neosnovano osporavanje ocjene prigovora zastare i visini dosuđenje naknade štete, te se s tim u vezi poziva na presudu Statileo protiv Hrvatske, napominjući da je dosuđeni iznos daleko manji od iznosa tržišne najmanine koju bi ostvarila da nije povrijeđeno njezino pravo vlasništva na predmetnom stanu i da u skladu sa načelom razmjernosti za procjenu primjernog iznosa nije odlučna samo gospodarska situacija tuženice na koju se poziva, već i činjenica da je ona samohrani roditelj koji stanuje u podstanarskom stanu, površine 39 m2 sa dvoje maloljetne djece, za koji plaća najmninu u iznosu od 2.200,00 kuna mjesečno, i da joj „pravična najamnina od 15,00 kuna po m2 stambene površine za stan od 95 m2 ili iznos od 1.425,00 kuna / mjesečno nakon što za taj stan podmiri pričuvu, ne pokriva niti polovicu tržišnog najma na neodgovarajući stambeni prostor u kojem je pored vlastitog stana prisiljena živjeti.

11. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti pogrešna primjena materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

12. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njezino osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

13. Naime, kako su izvor zaštite koja se zahtjeva u predmetnoj parnici (tužiteljičino pravo vlasništva na stanu i pravo na naknadu tržišne vrijednosti najma za ograničenje tog prava vlasništva) ustavne odredbe o pravima građana iz članka 16.[6] , članka 48. i članka 50. Ustava, odnosno iz članka 48. stavka 1. i članka 50. stavka 1. Ustava, koje su svojstvene (tipične) i za pluralistički institut zaštite prava osobnosti u smislu odredbe članka 19. ZOO-a kao općeg pravila, koji je primijenjiv u svim onim slučajevima kad još ne postoji odgovarajući poseban propis, prema kojem općem pravilu je sud slobodan u izricanju najprimjereniju sankciju za konkretnu povredu, to se ne mogu prihvatiti navodi žalbe tuženice u kojima tvrdi da u Republici Hrvatskoj ne postoji pozitivni propis koji bi predstavljao pravnu osnovu za priznavanje tužiteljici prava na naknadu između zaštićene najamnine i primjerene najamnine.

14. U prilog navedenom pod prethodnom točkom obrazloženja treba imti u vidu i odluku Vrhovnog suda Repuvlike Hrvatske broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., u kojoj je iskazano shvaćanje da „… zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u 5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

6 „Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora bit razmjerno naravi potrebe za ograničenje u svakom pojedinom slučaju.“

7 „Jamči se pravo vlasništva.“

8 „Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.“ kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu …“, i da „Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu… .“

15. Budući da se pojedinci i pravni subjekti u postupcima pred nacionalnim sudovima i državnim tijelima mogu pozivati na pravo Europske unije, da nacionalni sudovi i državna tijela imaju obvezu primjenjivati pravo Europske unije, da je ESLJP-a kroz svoja pravna shvaćanja iskazana u presudama formalizirao niz općih načela prava koja predstavljaju temelje funkcioniranja pravnog sustava Europske unije, uključujući među ostalim načelo vladavine prava, načelo izravne primjenjivosti i prvenstva prava Unije, načelo proporcionalnosti i jamstvo temeljnih prava, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženice niti u dijelu kojim tvrdi da u predmetnoj parnici nema mjesta primjeni pravnih shvaćanja iskaznih presudom ESLJP-a, u predmetu Statileo protiv Hrvatke jer da ta presuda, kako navodi tuženica ne predstavlja formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da tužiteljici naknadi razliku između zaštićene najamnine i primjerene najamnine kroz utuženo razdoblje.

16. Neargumentirani su, a time i neosnovani navodi tuženice da poduzima aktivnosti u pravcu iznalaženja optimalnog zakonodavnog rješenja kojim bi se postigla navedena ravnoteža i time izvršila obveza po presudi ESLJP-a. Osim toga, ne bi trebalo biti dvojbeno da od 1996. godine kada je donesen ZNS-a nije mijenjana odredba članka 6/1. i članak 7. tog Zakona, kojima je tužiteljici kao vlasnici stana u kojem stanuje zštićeni najmoprimac nametnut prekomjerni teret vezano za stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca, koji se očituje u iznimno niskim iznosima zakonom propisane najamnine, koja je manja od troškova koje je kao vlasnica dužna snositi, a niti ostale odredbe tog i drugih Zakona prema kojima bi tužiteljica imala na raspolaganju procesno sredstvo kojim bi ostvarila zaštitu svojih prava vezano za vlasništvo stana, već je održavano nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja u trajanju zaštićenog najma i izrizito restriktivna mogućnost za otkaz ugovora o najmu zaštićenom najmoprimcu. To što je prema opće poznatoj činjenici Vlada Republike Hrvatske, krajem 2023. (devet godina nakon konačnosti presude ESLJP- a) predstavila medijima Prijedlog Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je trenutačno u postupku javnog savjetovanja, a odnosi se na rješavanje problematike zaštićenih najmoprimaca koji borave u privatnom vlasništvu, nije niti može biti razlogom za eskulpaciju tuženice od dužnosti naknade tužiteljici predmetne štete zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja vlasničkih prava tužiteljice od 19. srpnja 2004. do 26. siječnja 2015. na stanu u S., stambene površine 95 m2.

17. Nadalje, iz rezultata raspravljanja pred prvostupanjskim sudom kao izvjesno proizlazi:

- da je tužiteljici na ime zaštićenog najma za stan u S., stambene površine 95 m2, u razdoblju od 19. srpnja 2004. – 26. siječnja 2015. (podnošenja predmetne tužbe) plaćen ukupan iznos od 42.108,93 kune ili 336,87 kuna mjesečno (125 mjeseci x 336,87 kuna = 42.108,93 kune);

- da bi slobodno ugovorena namajmnina prema kriterijima određenim Odlukom Vlade Republike Hrvatske (15,00 kuna po m2 stambene površine) za isto razdoblje, za stan te stambene površine, iznosila ukupno 178.125,00 kuna ili 1.425,00 kuna / mjesečno, odnosno da bi tako slobodno ugovorena najmanina prema kriterijima koje je tuženica propisala za sebe kao vlasnicu stanova za zatićene najmoprimce koji prema ZNS-a nemaju pravo za zaštićenu najamninu bila tri puta veća od zaštićene najamnine, na koju tužiteljica nije mogla utjecati na bilo koji način,

- i da bi prema tržišnim kriterijima za stan u S. od 95 m2 stambene površine, za isto razdoblje najamnina iznosila ukupno 437.500,00 kuna /125 mjeseci x 3.500,00 kuna/, odnosno 395.391,07 kuna ili 3.163,12 kuna više od zaštićene najmanine i 249.375,00 kuna ili 1.995,00 kuna / mjesečno više od visine najamnine prema kriteriju koji je odredila Vlada Republike Hrvatske za najam stanova u svom vlasništvu.

18. S obzirom na činjenice navedene u točki 17. obrazloženja, koje se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu, ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženice da dosuđeni iznos uvelike premašuje primjernu najamninu, da bi na tako utvrđenu razliku bile od utjecaja gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj, visina javnog duga države, proračunski deficit i činjenica da u Republici Hrvatskoj postoji više stotina stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju stanari koji imaju status zaštićenih najmoprimaca, a niti s tim u vezi pozivanje na presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske, poglavito ako se ima u vidu, da je u tom predmetu visina naknada štete utvrđena na temelju inoforamcije dobivenih od stranaka o visini tržišne najamnine za usporedive stanove za relevantno razdoblje i zaštićene najamnine koju je vlasnik (najmodavac) primio u istom razdoblju (točka 139. i 158. obrazloženja presude u predmetu Statileo protiv Hrvatske), a u predmetnom slučaju na temelju kriterija određenih Odlukom Vlade Republike Hrvatske prema kojima je razlika između zaštićene najamnine i najamnine obračunate po tim kriterijima (15,00 kuna po m2 stamabene površine) u odnosu na tržišnu najamninu za razdoblje od 19. srpnja 2004.

– 26. siječnja 2015. manja za ukupan iznos od 249.375,00 kuna.

19. Neosnovano je i ustrajavanje tuženice na prigovoru zastare s obzirom da se, kako je to navedeno pod točkama 9. i 10. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023.[9] , kojom je usvojena ustavna tužba tužiteljice iz predmetne parnice, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (2014.) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj (Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.)

„… vlasnicima stanova … u pogledu računanja početka zastarnog roka i nastupanja zastare, ne može se staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske, odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda 9 Istovjetno u Odlukama broj U-III-1685/2019 i U-III-4740/2021, U-III-3482/2021, sve od 3. listopada 2023. i odlukama ESLJP-a - Statileo protiv Hrvatske /broj 12027/10 od 10. srpnja 2014./, Arambašič protiv Hrvatske /broj 48981/17 i 49727/17 §§ 13., 14., od 23. lipnja 2022. , Skelin - Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske /broj 23414/15 i 52161 §§ 51. od 10. lipnja 2021., Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske /broj 25815/14 §§ 51./

broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane nevedenim zakonom nametnutim ograničenjima prava vlasništva … niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske … da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se mogla smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse …da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019. sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare … propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a/05,

…tijek zastarnog roka se računa od 19. lipnja 2019. … tužba je podnesena 26. siječnja 2015. nakon što je ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske, a prije donošenja rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. … u trenutku podnošenja tužbe, rok propisan člankom 250. stavkom 1. ZOO-a/05 nije niti tekao jer je tužba podnesena i prije pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018…“.

20. Dakle, suprotno žalbeni navodima tuženice, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kad je otklonio prigovor zastare i naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 136.016,07 kuna / 18.052,43 eura po osnovi naknade štete zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja vlasničkih prava tužiteljice na stanu u S., stambene površine 95 m2 od 19. srpnja 2004. do 26. siječnja 2015. (podnošenja predmetne tužba) sa zateznim kamatama od 11. travnja 2016. (donošenja prvostupanjske presude) do isplate.

21. I odluka o praničnim troškovima pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude je pravilna u osnovi i visini, što znači da je tuženica dužna na ime troškova prvostupanjskog postupka naknaditi tužiteljici iznos od 14.800,00 kuna / 1.964,29 eura.

22. U prilog dvojnom iskazivanju iznosa novčanih obveza koje tuženica treba ispuniti tužiteljici za napomenuti je da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 57/2022.) i Odluka o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 85/2022.) prema kojima je euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. Zakona) od 1. siječnja 2023. (točka II. stavak 1. Odluke), a novčani iznosi koji se moraju platiti ili obračunati da se preračunavaju uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97 (članak 14. Zakona), koji tečaj konverzije je određen na 7,53450 kuna za jedan euro (točka II. stavak 2. Odluke).

23. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš- 51/2015 od 11. travnja 2016. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP- a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

U Zagrebu 30. siječnja 2024.

Predsjednica Vijeća:

Diana Preglej, v.r.