REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1168/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. (OIB:...) iz Z., zastupanog po punomoćniku M. S. , odvjetniku u Z., protiv tuženika A. o. d.o.o. (OIB:...), Z., zastupanog po punomoćniku Š. Š., odvjetniku u Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2065/2019-2 od 9. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3863/18-65 od 30. listopada 2019., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tužitelja.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 150,57 eur /1.134,50 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odluka o otkazu ugovora o radu od 26. studenog 2012., I. odluka o izmjeni odluke o otkazu ugovora o radu od 27. prosinca 2012. i II. odluka o izmjeni odluke o otkazu ugovora o radu od 14. veljače 2013. nedopuštene, zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad, te zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Također, tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Nadalje je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti te preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve navode u reviziji te predložio istu odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora u iznosu od 1.134, 50 kn/ danas 150,57 eur.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj u reviziji ukazuje.

7.1. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze glede potpisa spornih odluka od ovlaštenih osoba, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

8. Neosnovani su i navodi u reviziji o počinjenju relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP iz razloga što su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

8.1. Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8.2. Prema ocjeni ovog suda, ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

9. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju tužitelj sadržajno ukazuje.

10. Ostalim opsežnim navodima u reviziji kroz pozivanje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, revident dovodi u pitanje utvrđenja (o reorganizaciji poslovanja tuženika te o potpisu ovlaštenih osoba na spornim odlukama) na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili o neosnovanosti tužbenog zahtjeva te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

11. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 26. studenog 2012., odluka o izmjeni odluke o otkazu ugovora o radu od 27. prosinca 2012. i II. odluka o izmjeni odluke o otkazu ugovora o radu od 14. veljače 2013. nedopuštene te da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno aftersales district manager Croatia & BiH.

12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu aftersales district manager Croatia & BiH temeljem Ugovora o radu od 26. kolovoza 2010.,

- da je tužitelj na radnom mjestu aftersales district manager Croatia & BiH obavljao poslove za klijenta C.,

- da je čl. 10. st. 7. Pravilnika o radu tuženika bilo propisano da posebni uvjeti za sklapanje ugovora o radu operativnih osoba (to je bio tužitelj) mogu biti propisani u ugovoru društva i naručitelja usluge,

- da je s obzirom na navedenu odredbu Pravilnika tuženika bilo uobičajeno da klijenti-naručitelji usluga u dogovoru s tuženikom sami biraju osobe koje se zaposle kod tuženika, a s kojima će oni surađivati te je tako i klijent C. predložio tužitelja za suradnju s tuženikom,

- da je tuženik sa klijentom C. smanjio opseg poslova te u konačnici prekinuo suradnju jer se isti povukao s tržišta Europe,

- da je Odlukom od 26. studenoga 2012. tuženik otkazao tužiteljev ugovor o radu od 26. kolovoza 2010. zbog poslovno uvjetovanih razloga i to iz razloga što je prestala potreba za obavljanje poslova aftersales district manager Croatia & BiH,

- da je protiv Odluke od 26. studenoga 2012. tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava,

- da je povodom tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava tuženik dana 27. prosinca 2012. donio odluku o izmjeni odluke o otkazu ugovora o radu kojom je stavio izvan snage točke 5, 6 i 8 odluke o otkazu od 26. studenoga 2012.,

- da je dana 14. veljače 2013. tuženik je donio II odluku o izmjeni odluke o otkazu ugovora o radu, kojom je izmijenio točku 4 odluke o otkazu od 26. studenog 2012. i utvrdio je tužiteljevo pravo na otpremninu u iznosu od 13.733,34 kn,

- da su Odluku o otkazu od 26. studenog 2012. potpisali direktori tuženika B. P. i M. S.2 ,

- da su odluku o izmjeni odluke o otkazu od 27. prosinca 2012. i II odluku o izmjeni odluke o otkazu potpisali su direktor B. P. i financijski direktor D. P. po punomoći direktora M. S.2,

- da su odluku o otkazu kao i njezine izmjene potpisale ovlaštene osobe,

- da je kod tuženika prestala potreba za radom radnika na radnom mjestu aftersales district manager Croatia & BiH,

- da kod tuženika nije bilo drugih slobodnih radnih mjesta koji odgovaraju stručnoj spremi tuženika,

- da tuženik nije mogao tužitelja zaposliti na drugim poslovima, niti mogao obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima te da tuženik nije bio u prednosti prema socijalnim kriterijima u odnosu na radnike koje je tuženik zadržao na radu,

- da je nakon otkaza tužitelju tuženik zasnovao radni odnos sa četiri nova radnika, ali niti jedan od tih radnika nije radio na poslovima koje je radio tužitelj. 13. Na temelju navedenog, a posebno činjenice smanjenja opsega poslovanja sa klijentom C. kojeg je vodio tužitelj, koja je u konačnici rezultirala i prekidom suradnje, nižestupanjski su sudovi utvrdili da je tuženik dokazao da je prestala potreba za radom tužitelja kod tuženika te da on nije moga tužitelja zaposliti na istom radnom mjestu ali za drugog klijenta, jer drugi klijenti nisu predložili tužitelja za suradnju, kao i da nije mogao tužitelja zaposliti na nekom drugom radnom mjestu. Nadalje su po prigovorima tužitelja ocijenili da unatoč činjenici što su kod tuženika postojala druga popunjena radna mjesta koja odgovaraju stručnoj spremi i poslovnim vještinama tužitelja, nije se moglo očekivati od tuženika da radnicima na tim poslovima otkaže kako bi se zaposlio tužitelja. Ujedno, unatoč navedenom, zaključili da tužitelj nije dokazao da tuženik nije pravilno primijenio odredbu čl. 107. st. 2., 3. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 – dalje: ZR) jer tužitelj, a kada bi ga se i trebalo uspoređivati, nije bio u prednosti u odnosu na radnika Ž. B. (za kojeg radnika tužitelj smatra da ga se trebalo s njim uspoređivati) ni po jednom kriteriju propisanom tom odredbom. Slijedom navedenog ocijenili su da je tuženik imao opravdan razlog za osporeni otkaz jer je prestala potreba za tužiteljevim radom na njegovom radnom mjestu te su odbili tužbeni zahtjev.

14. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 107. ZR jer tuženik nije poštivao socijalne kriterije pri donošenju osporene odluke te iz odredbe čl. 135. st. 3. ZR, odnosno da su pogrešno primijenjena opravila o teretu dokazivanja.

15. Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR-a poslodavac može otkazati Ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkaz rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog i u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga.

15.1. Prema odredbi čl. 107. st. 2. ZR poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

15.2. Odredbom istog članka st. 3. propisano je da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

16. Odredbom čl. 131. st. 1. ZR je propisano da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

16.1. Odredbom čl. 131. st. 2. ZR je propisano da slučaju spora oko stavljanja radnika u nepovoljniji položaj od drugih radnika radi obraćanja radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, a što je dovelo do povrede nekog od prava radnika iz radnog odnosa, ako radnik učini vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj i da mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa, teret dokazivanja prelazi na poslodavca, koji mora dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa.

16.2. Odredbom čl. 131. st. 3. ZR je propisano da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

17. Po ocjeni ovoga suda, a polazeći od utvrđenih činjenica u ovom postupku, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim. Naime, u konkretnoj situaciji kao što je ova, kada je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu aftersales district manager Croatia & BiH za klijenta C., po preporuci upravo tog klijenta kao naručitelja poslovanja, a sukladno odredbama Pravilnika o radu tuženika te kada je taj klijent prvotno smanjio suradnju s tuženikom, da bi u konačnici prekinuo istu i povukao se s tržišta Republike Hrvatske, odnosno Europe, pravilno su sudovi ocijenili da je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radio tuženik, a što predstavlja opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu te su stoga pravilno primijenili odredbu čl. 107. st. 1. ZR. Nadalje, ponovno polazeći od činjenice da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na poslovima vezanim za klijenta – naručitelja posla C. i to po njegovoj preporuci te činjenice da je svaki klijent sam predložio osobu za suradnju sa tuženikom, kao i činjenice da su bila popunjena druga radna mjesta za suradnju s drugim klijentima i to s radnicima koje su upravo ti klijenti preporučili, pravilno su sudovi zaključili da tuženik nije mogao tužitelja zaposliti na drugim poslovima te su stoga pravilno primijenili i odredbu čl. 107. st. 2. ZR. Ujedno su pravilno primijenili i odredbu čl. 107. st. 3. ZR, jer da je i trebao tuženik uspoređivati tužitelja sa radnikom kojeg je tužitelj naveo, iz utvrđenja proizlazi da je isti imao prednost nad tužiteljem po svim kriterijima.

18. Nadalje, ovaj sud je ocijenio da nije u pravu tužitelj kada se poziva na pogrešnu primijenjenu materijalnog prava vezanu uz teret dokazivanja iz odredbe čl. 131. st. 3. ZR (pogrešno naznačujući 135. st. 3. ZR), jer su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu koji je isti dokazao, kao što je i dokazao da tuženika nije mogao zaposliti na drugom radnom mjestu te je tada teret dokazivanja sukladno odredbi čl. 131. st. 1. ZR prešao na tužitelja koji je trebao dokazati da je pri otkazivanju tuženik napravio propuste koji čine otkaz nezakonitim, a što nije.

19. Slijedom navedenog nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

20. Ostalim opsežnim navodima u reviziji kroz pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj ponovno iznosi prigovore činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana. Kako se, a što je već prethodno rečeno, drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. 21. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke).

23. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) ovaj sud je iskazao cijene eurima u odbijajućem dijelu zahtjeva tuženika za trošak odgovora na reviziju, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

Zagreb, 30. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.