Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-1106/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Nike Grospić Ivasović, članice, u pravnoj stvari tužiteljice E. B. G. /OIB:… / iz O., koju zastupa majka i zakonska zastupnica L. G. /OIB:… / iz O., i S. M., odvjetnik iz R., protiv tuženika ureda /OIB:… / iz Z., koga zastupa H. L. i J. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i L. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-85/2017-51 od 7. prosinca 2020., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-85/2017-51 od 7. prosinca 2020. pod točkom 4. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-85/2017-51 od 7. prosinca 2020. pod točkama 1., 2., 3. i 5. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici zastupanoj po majci i zakonskoj zastupnici:

- pod točkom 1. izreke iznos od 104.500,00 kuna / 13.869,53 eura[1] na ime neimovinske štete sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2016. do isplate;

- pod točkom 2. izreke iznos od ukupno 8.100,00 kuna / 1.075,05 eura po osnovi dospjelog gubitka uzdržavanja od svibnja 2016. do zaključno sa listopadom 2020. sa zateznim kamatama tekućim na svako mjesečni iznos od po 150,00 kuna / 19,90 eura od petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate;

- pod točkom 3. izreke iznos od 1.125,00 kuna / 149,31 eura na ime gubitka uzdržavanja od 15. studenog 2020. ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa zateznim kamatama na svaki dospjeli a neisplaćeni iznos, tekućim od petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec do konačne isplate;

- pod točkom 5. izreke naknaditi parnične troškove u iznosu od 16.372,00 kuna / 2.172,93 eura sa zateznim kamatama od 7. prosinca 2020. do isplate.

Pod točkom 4. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 82.500,00 kuna / 10.949,63 eura na ime neimovinske štete, daljnjeg iznosa od 20.250,00 kuna / 2.687,63 eura na ime dospjelih mjesečnih naknada za uzdržavanje i daljnje iznose od po 375,00 kuna / 49,77 eura mjesečno na ime gubitka uzdržavanja.

2. Protiv presude pod točkom 4. izreke žali se tužiteljica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 2. i 3. ZPP-a[2] , a nastavno i odluke o parničnim troškovima u dijelu s kojim nije uspjela u prvostupanjskom postupku.

2.1. Tužiteljica predlaže preinaku pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna / 414,75 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Protiv presude pod točkama 1., 2., 3. i 5. izreke, a nastavno i odluke o parnični troškovima po zahtjevu tuženika, žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a.

4.1. Tuženik predlaže preinaku pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka (3.125,00 kuna + PDV 25%, pristojba na žalbu – 4.322,00 kuna).

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalbe su neosnovane.

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1 (jedan) euro 2 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se sadržajno poziva tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

8. Prvostupanjski je sud ispitao podneske, argumente i dokaze iznesene tijekom postupka, i za iste dao procjenu njihove mjerodavnosti za odluku, tako da niti sa tog aspekta nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a.

8.1. To što tužiteljica i tuženik ocjenom dokaza i činjeničnim zaključivanjem prvostupanjskog suda nisu zadovoljni i što smatraju da je iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog, nije povrijeđeno niti jedno njihovo pravo.

9. Premet spora je zahtjev za naknadu štete (neimovinske u iznosu od 187.000,00 kuna, imovinska - na ime izgubljenog uzdržavanja od svibnja 2016. do listopada 2020. - 28.350,00 kuna ili 525,00 kuna mjesečno, od 1. studenog 2020. nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti - 1.500,00 kuna mjesečno) sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

10. Iz rezultata prvostupanjskog raspravljanja vezano za odgovornost proizlazi:

- u prometnoj nezgodi, koja se dogodila 24. svibnja 2016. oko 18 sati u R., na raskrižju ulice … - …, sudjelovala su dva motorna vozila u pokretu, automobil marke Opel Mariva, švicarskih registracije i broj BE 294143 (CH), kojim je upravljao vlasnik W. L. i motocikli Kawasaki tipa ZZR (neregistriran) kojim je upravljao B. B., otac tužiteljice;

- vozilo švicarske registracije (osiguranika tuženika) se neposredno prije i u trenutku sudara nalazilo u radnji uključivanja u promet skretanjem ulijevo sa autobusne stanice, dok se motocikl kretao svojom desnom polovinom kolnika (cestom namijenjenom za promet u oba smjera):

- vozilo osiguranika tuženika se uključivalo u promet, skretanjem ulijevo, sa autobusne stanice, bez pokazivača smjera, na cestu namijenjenu za vožnju u oba smjera, na način da nije nastavilo vožnju u istom smjeru, već koso objema kolničkim trakama namijenjenim za vožnju u oba smjera i presjeklo put kretanju motocikla koji se kretao svojom desnom polovinom kolne trake;

- u trenutku reagiranja kočenjem motociklom, motocikl se kretao oko sredine svoje desne polovine kolnika i bio je udaljen od mjesta sudara oko 37,3 m;

- osiguranik tuženika je prije započinjanja radnje uključivanja u promet skretanjem u lijevo s autobusne stanice na ravnom s obzirom na preglednost kolnika mogao uočiti motocikl kojim je upravljao otac tužiteljice (B. B.) i odustati od radnje uključivanja u promet, u kojem slučaju do sudara sa motociklom ne bi došlo;

- motocikl kojim je upravljao otac tužiteljice je svojim prednjim dijelom naletio na prednji dio lijeve bočne strane vozila švicarskih registracija (osiguranika tuženika) i to u predjelu prednjih lijevih vrata;

- brzina kretanja motocikla u trenutku reagiranja kočenjem iznosila je oko 78,8 km/h (dopuštena brzina 60 km/h);

- vozač motocikla (otac tužiteljice) na način kako je reagirao kočenjem i s obzirom na raspoloživ put oko 37,3 m uspio bi zaustaviti svoj motocikl prije mjesta sudara i do sudara ne bi došlo, da se kretao brzinom manjom od 63,5 km/h,

- otac tužiteljice upravljao motociklom u pripitom stanju (1,02 g/kg) koje je utjecalo na mogućnost izbjegavanja nezgode.

11. Prvostupanjski je sud pravilno na temelju u bitnom navedenih okolnosti ocijenio da su propusti osiguranik tuženika u prometu zbog kojih se dogodila predmetna prometna nezgoda parirali sa 75%, a tužiteljičinog oca sa 25%.

11.1. Veći dio odgovornosti je na osiguraniku tuženika (75%) jer je upravo njegovo protupravno ponašanje u prometu (nepropisnog uključivanja na glavnu cestu, sa autobusnog stajališta, uz kretanje okomito preko oba kolnička traka, bez znakova upozorenja /članak 43. stavak 1. i 2., članak 44. stavak 1. i 2., članak 45. stavak 1., članak 56. stavak 2. ZoSPNC-a[3] ) dovelo do presijecanja puta motociklu, koji se kretao svojom desnom polovinom kolnika, dok se odgovornost oca tužiteljice koji je upravljao motociklom svojom desnom polovinom kolnika, u alkoholiziranom stanju (1,02 g/kg), može ocijeniti sa 25% s obzirom da je prema udaljenosti od mjesta sudara (37,3 m) na način kako je reagirao kočenjem, mogao zaustaviti motocikl prije mjesta sudara da se kretao brzinom manjom od 63,5 km/h, odnosno da se u prometu ponašao u skladu sa odredbom članka 51. stavkom 1. ZoSPNC-a, pri čemu naravno treba imati u vidu da se otac tužiteljice kretao cestom s prednošću prolaza, da je dopuštena brzina na dijelu ceste na kojem se dogodila prometan nezgoda bila 60 km/h, da je u trenutku reagiranja kočenjem brzina kretanja motociklista iznosila 78,8 km/h i da je za vozača motocikla bila manje predvidljiva mogućnost da će osiguranik tuženika, bez znakova upozorenja, za skretanje u lijevo sa autobusne stanice na cestu namijenjenu za vožnju u oba smjera, radnju uključivanja u promet izvoditi koso preko obje kolničke trake, umjesto nastavkom vožnju u istom smjeru.

12. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi žalbe tužiteljice da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo kriv osiguranik tuženika jer da njezin prednik nije mogao spriječiti, izbjeći niti otkloniti istu, a niti navodi žalbe tuženika da je činjenično stanje vezano za 3 Zakon o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj: 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 107/2017., 70/2019., 42/2020., 85/2022., 114/2022., 133/20123., u daljnjem tekstu: ZoSPNC-a)

odgovornost pogrešno utvrđeno jer da je brzina kretanja oca tužiteljice motociklom u alkoholiziranom stanju, bila bitno veća od brzine utvrđene po stalnom sudskom vještaku E., a što da proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka H. i centra I. V..

13. Naime, na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. prosinca 2019. saslušani vještaka N. E., dipl. ing. u prisutnosti stranaka je argumentirano i jasno otklonio prigovore tuženike vezano za brzinu kretanja motocikla, odnosno da bi pri brzini motocikla od 90 km/h intenzitet nastalih oštećenja na oba vozila bio daleko veći i nastala bi veća promjena smjera vozila osiguranika tuženika nakon sudara, da bi tijelo motociklista bilo znatno više odbačeno, a ne svega deset metara, da je brzina motocikla u trenutku sudara samo jedan dio u izračunu brzine kretanja motocikla u trenutku reagiranja kočenjem, da su zaključci u mišljenju vještaka G. H. dipl. ing. proturječni sami sa sobom jer ako je naletna brzina iznosila 90 km/h tada bi i opseg oštećenja na motociklu morao odgovarati brzini od 90 km/h, a ne brzini od 55 km/h i opsegu oštećena koji odgovara toj brzini, i pojasnio da brzina koju je s obzirom na oštećenja motocikla utvrdio vještak H. u biti predstavlja aritmetičku sredinu po njemu utvrđenog raspona brzine.

14. Nadalje, mjerodavnim pravilima o popravljanju neimovinske štete sadržanim u ZOO-a[4] je propisno da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji /bračni drug, djeca i roditelji/ (članak 1101. stavak 1. ZOO-a), da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga (članak 1103. ZOO-a) i da se odredbe o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti i sniženju naknade koje vrijede za imovinsku štetu na odgovarajući način primjenjuju i na neimovinsku štetu (članak 1106. ZOO-a).

15. Iz rezultata raspravljanja kao nesporno proizlazi da je:

- otac tužiteljice (B. B.) zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi preminuo ….;

- tužiteljica rođena 1994. osoba s posebnim potrebama /UMR/, iako u dobi od 25 godina, svojim ponašanjem, razmišljanjem i privrženošću svojim roditeljima o čijoj ljubavi, brizi i skrbi u potpunosti ovisna, na razini je djeteta, teško se nosi s gubitkom oca i često ima i mat će stalnu „dječju“ potrebu za ocem;

- tužiteljica 12. rujna 2016. podnijela tuženiku odštetni zahtjev;

- tuženik 13. prosinca 2016. po osnovi pravične novčane naknade zbog smrti oca isplatio tužiteljici iznos od 143.000,00 kuna;

- predmetna tužba podnesena 28. veljače 2017. i u istoj po osnovi pravične novčane naknade zahtijevan daljnji iznos od 99.000,00 kuna, a konačno postavljenim tužbenom zahtjevom podneskom od 8. rujna 2020., nakon 4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su-IV/2020-5), koji se primjenjuje i na pravne odnose nastale prije 1. siječnja 2006., u iznos od 187.000,00 kuna (list 207. spisa),

- i da se tuženik podneskom od 11. rujna 2020. protivio preinaci, te da rješenjem od 25. rujna 2020. primjenom odredbe članka 190. stavkom 2. ZPP- a prihvaćeno postupanje po preinačenom tužbenom zahtjevu.

16. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno kad je tužiteljici na ime pravične novčane naknade utvrdio ukupan iznos od 330.000,00 kuna, isti iznos snizio za 25% (82.500,00 kuna) doprinosa oca tužiteljice da šteta nastane, od tako dobivenog iznosa - 247.500,00 kuna, odbio iznos od 143.000,00 kuna koji je nesporno isplaćen tužiteljici na ime pravične novčane naknade i naložio tuženiku naknaditi tužiteljici neimovinsku štetu u daljnjem iznosu od 104.500,00 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja odštetnog zahtjeva (13. lipnja 2016.) do isplate.

17. Neosnovano tuženik ustrajava na protivljenju povećanju (preinaci) tužbenog zahtjeva po osnovi neimovinske štete, tumačenju Orijentacijskih kriterija, pravila o zastari za preinačeno potraživanje neimovinske štete, i neosnovano osporava tijek zateznih kamata na dosuđeni (preinačeni) iznos pravične novčane naknade.

18. Izmijenjenom odredbom članka 190. ZPP-a (članak 21. ZID ZPP-a/2019) koja se primjenjuje i u predmetnoj parnici (članak 117. stavak 2. ZID ZPP-a/2019) je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. članka 190. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (članak 190. stavak 2. ZPP-a), što znači da pravilo o preinaci tužbe do zaključenja prethodnog postupka, koje jest ustanovljeno u korist tuženika (članak 190. stavak 3. ZPP-a) nije apsolutno kako ga u biti tumači tuženik i da je preinaka tužbe moguća i do zaključenja glavne rasprave pod pretpostavkama određenim člankom 190. stavkom 2. ZPP-a neovisno o dispoziciji tuženika, odnosno da sud može dopustiti preinaku ako smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje predmetnog spora (članak 190. stavak 3/2. ZPP-a)

19. Budući da su po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u ožujku 2020. izmijenjeni Orijentacijski kriteriji, da tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na vrijeme niti način izmjene istih, a time niti povećati tužbeni zahtjev za naknadu pravične novčane naknade i da sud unatoč protivljenju tuženika može dopustiti preinaku tužbe ako je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, a što jest slučaj u predmetnoj parnici, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je po prvostupanjskom sudu pogrešno primijenjena odredba članka 190. ZPP-a jer da nije bilo objektivnih razloga na strani tužiteljice da i prije izmjene Orijentacijskih kriterija postavi tužbeni zahtjev uvećan za stopu inflacije, odnosno porasta prosječne plaće, poglavito ako se ima u vidu da je u sudskoj praksi bilo takvih pokušaja i da su po sudovima u Republici Hrvatskoj otklanjani upravo pozivom na tada važeće Orijentacijske kriterije koji nisu izvor prava za ocjenu mjerila težine povrijeđenog prava osobnosti, već kako sam naziv upućuje, orijentacione smjernice za usklađivanje sudske prakse, u istim ili sličnim slučajevima, u kojima oštećenici potražuju neimovinsku štetu, objektivnim sagledavanjem svih konkretnih subjektivnih okolnosti u smislu mjerodavnog materijalnog prava (članak 1100. stavka 2. ZOO-a).

20. Orijentacijski kriteriji iz 2020. su odraz podataka Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije koja je mjerena indeksom o promjeni potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. i smjernica da po svim mjerilima težine visina štete u odnosu na 2002. bude veća za 50%, i da se te smjernice kao pomoćno sredstvo koriste u svim parničnim postupcima radi pravične novčane naknade koji su u tijeku s ciljem ujednačavanja sudske prakse.

21. Nadalje, neosnovano tuženik osporava i odluku o tijeku zatezne kamate na neimovinsku štetu, kojom odlukom je naloženo tuženiku na iznos dosuđene pravične novčane naknade (104.500,00 kuna) platiti tužiteljici zateznu kamatu od 13. lipnja 2016. (podnošenja odštetnog zahtjeva) do isplate.

21.1. Naime, s obzirom na stav tuženika da je tužiteljica i prije izmjene Orijentacijskih kriterija mogla postaviti tužbeni zahtjev za pravičnu novčanu naknadu uvećan za stopu inflacije, odnosno porasta prosječne plaće, za zaključiti je da je i tuženik u vrijeme kad mu je podnesen odštetni zahtjev (12. lipnja 2016.) mogao ponuditi tužiteljici uvećanu pravičnu novčanu naknadu za stopu inflacije, odnosno porast prosječne plaće.

21.2. Osim toga, odlučujući o tijeku zatezne kamate sud je dužan uzeti u obzir i odredbu članka 12. ZOOP-a[5] koja se na odgovarajući način primjenjuje i na ured (članak 15. stavak 1.) a kojom je između ostalog propisano:

- da je odgovorni osiguratelj dužan po primitku odštetnog zahtjeva, bez odgode upoznati oštećenu osobu s njezini pravima i obvezama, kao i s obvezama odgovornog osiguratelja, te aktivno i bez odugovlačenja poduzimati potrebne radnje radi ispunjenja obveze iz tog članka (članak 12. stavak 3.),

- i da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete u rokovima iz stavak 5. tog članka (15 dana, a najkasnije 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva), oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu zatezne kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (članak 12. stavak 6.)[6] .

22. Iz navedenih razloga drugostupanjski se sud ne može složiti sa shvaćanjem tuženika da bi zatezna kamata na povećani (preinačeni) dio tužbenog zahtjeva (u konkretno slučaju za iznos od 5.500,00 kuna) koji je dosuđen tužiteljici po osnovi 5 Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/2005., 36/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.)

6 Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III 3538/2018 od 12. studenog 2020., U-III- 6091/2016 od 20. prosinca 2018.

Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-550/2014 od 18. studenog 2015., Rev-1361/2013 od 28. studenog 2017., Rev-1696/2017 od 11. travnja 2018. i druge

pravične novčane naknade tekla od 8. rujna 2020. kada je tužiteljica podneskom povisila tužbeni zahtjev za neimovinsku štetu.

23. Neosnovano je i tuženikovo ustrajavanje na prigovoru zastare za povećani iznos pravične novčane naknade podneskom od 8. rujna 2020., budući da prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluke broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023., U-III-1685/2019 i U-III-4740/2021, U-III-3482/2021, sve od 3. listopada 2023. i druge) i Europskog suda za ljudska prava (primjerice - Statileo protiv Hrvatske /broj 12027/10 od 10. srpnja 2014./, Arambašič protiv Hrvatske /broj 48981/17 i 49727/od 23. lipnja 2022., Skelin - Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske /broj 23414/15 i 52161 od 10. lipnja 2021. i druge) zastara predstavlja ograničivanje prava na pristup sudu, ostvarenja općeg jamstva na pravično suđenje bez ostvarenja kojeg se ne mogu ostvariti niti druga jamstva koje podrazumijeva pravično suđenja.

24. Prema tome, kako tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe (28. veljače 2017.) nije mogla predvidjeti izmjenu Orijentacijskih kriterija, a posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjev za pravičnu naknadu u visini koju je postavila podneskom od 8. rujna 2020., da je tek nekoliko mjeseci poslije objavljivanja Orijentacijski kriterija mogla biti svjesna prevladavajuće sudske prakse, prema kojoj će se izmijenjene smjernice iz Orijentacijskih kriterija donesenih 2020. primjenjivati i na pravne odnose nastale prije 1. siječnja 2006., odnose parnične postupke koji su u tijeku vezano za visinu pravične novčane naknade, to su za potraživanje pravične novčane naknade po preinačenom tužbenom zahtjevu mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a najranije u rujnu 2020., kad je tužiteljica i postavila konačni zahtjev po toj osnovi, a što znači da suprotno shvaćanju tuženika nisu nastupili učinci zastare za potraživanje pravične novčane naknade po preinačenom zahtjevu kojeg je podneskom od 8. rujna 2020. tužiteljica postavila. Računanje i nastup zastare iz odredbe članka 230. stavak 1. i 2. ZOO-a kako ga tumači tuženik za povećani dio potraživanje pravične novčane naknade od dan preinake (8. rujna 2020.) suprotno je cilju pravne sigurnosti i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu i općeg prava na pravično suđenje, bez čijeg ostvarenja, kako je navedeno, nije moguće ostvarenje niti jednog drugog jamstva na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava[7] i člankom 6. stavkom 1. EKZLJP-a[8] .

25. Neosnovano je i tužiteljičino osporavanje prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih iznosa na ime gubitka uzdržavanja (točka 4. izreke prvostupanjske presude), a koje veže uz uvjerenje da je za prometnu nezgodu isključivo kriv osiguranik tuženika.

26. Pravilima o popravljanju imovinske štete je propisano da je osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao, a i ona koja je po zakonu ima pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom 7 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.)

8 Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017.) uzdržavanja, odnosno pomaganje i da se ta šteta nadoknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti viši od onoga koje bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao živ (članak 1094. ZOO-a), da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (članak 1092. stavak 1. ZOO-a) i da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete (članak 1086. ZOO-a).

27. Budući da izvjesno jest da je pokojni B. B. (otac tužiteljice) uzdržavao tužiteljicu, da je vezano za uzdržavanje donesena pravomoćna presuda u Općinskom sudu u Opatiji poslovni broj P-444/2013-19 od 23. siječnja 2015. prema kojoj je obveza uzdržavanja B. B. (oca tužiteljice) iznosila 1.500,00 kuna mjesečno, to je nastavno navedenom pod točkama 11., 11.1. i 12. obrazloženja ove presude vezano za doprinos, prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kad je mjesečne iznose naknade štete po osnovi izgubljenog uzdržavanja utvrdio sa iznosom od 1.500,00 kuna, iste iznose umanjio za 25% doprinosa, od tako dobivenog iznosa odbio iznose koje je tuženik plaćao tužiteljici na ime izgubljenog uzdržavanja do listopada 2020. i dosudio tužiteljici razliku sa zateznim kamatama od petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, a od 11. studenog 2020. ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti rentu po istoj osnovi u iznosu od 1.125,00 kuna sa zateznim kamatama na svaki dospjeli, a neisplaćeni iznos rente, a u preostalom iznosu (dospjeli iznosi izgubljenog uzdržavanja - 20.250,00 kuna, od po 375,00 kuna na ime budućih) odbio tužbeni zahtjev.

28. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužiteljice da bi se vezano za odbijanje dijela tužbenog zahtjev za isplatu imovinske štete na ime gubitka uzdržavanja ostvarili žalbeni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava samo zato što ona smatra da je za prometnu nezgodu isključivo kriv osiguranik tuženika.

29. I odluka o parničnim troškovima koju stranke pobijaju podredno osporavanju dijelova odluka o tužbenom zahtjevu, bez navođenja konkretnih propusta prvostupanjskog suda u donošenju iste, je pravilna u osnovi i visini.

30. U prilog dvojnom iskazivanju iznosa novčanih obveza koje tuženik treba ispuniti tužiteljici za napomenuti je da je na nakon donošenja prvostupanjske presude stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 57/2022.) i Odluka o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 85/2022.) prema kojem je euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. Zakona) od 1. siječnja 2023. (točka II. Odluke), a tečaj konverzije određen na 7,53450 kuna za jedan euro.

31. Strankama nisu priznati troškovi žalbi jer nisu uspjele sa žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

32. Zaključno, ispitivanjem presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn- 85/2017-51 od 7. prosinca 2020. nisu utvrđeni žalbeni razlozi pobijanja po parničnim strankama, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 30. siječnja 2024.

Predsjednica Vijeća:

Diana Preglej, v.r.