Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva29a

Poslovni broj: Kž-13/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene TI, zbog kaznenih djela iz članka 149. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15– dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja 7.K-3/2023-24 od 27. listopada 2023., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optužene TI kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci optuženu TI proglasio je krivom zbog počinjenja kaznenog djela klevete iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11 i kaznenog djela uvrede iz članka 147. stavaka 1. i 2. KZ/11. Za svako počinjeno kazneno djelo optuženoj TI utvrđene su novčane kazne i to za kazneno djelo iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11, u visini od njenih 100 (sto) osobnih dnevnih dohodaka, što iznosi 1.769,60 Eur-a/13.333,00 kune i za kazneno djelo iz članka 147. stavaka 1. i 2. KZ/11, u visini od njenih 50 (pedeset) osobnih dnevnih dohodaka, što iznosi 884,80 Eur-a/6.666,50 kuna. Potom na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 optužena TI osuđena je na jedinstvenu novčanu kaznu u visini njenih 140 (stočetrdest) osobnih dnevnih dohodaka, što ukupno iznosi 2.477,43 Eura-a/18.667,20 kuna. Na temelju članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11 optuženoj TI izrečena je uvjetna osuda pa se izvršenje izrečene jedinstvene novčane kazne odgađa na vrijeme od 3 (tri) godine (nedostaje po pravomoćnosti presude) te se izrečena novčana kazna neće izvršiti, ako optuženica u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi sa člankom 145. stavkom 1. i 2. točkama 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22– dalje u tekstu: ZKP/08) optužena TI dužna je naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 331,80 Eur-a/2.500,00 kuna, kao i trošak zastupanja privatnog tužitelja ČI po opunomoćeniku, s tim da će sud naknadno posebnim rješenjem odlučiti o visini istog troška.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela optužena TI po branitelju Timonu Sakomanu, odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da ju se oslobodi optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba optužene TI je neosnovana.

5. Optuženica pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08, ali u žalbi navodi kako je "o tome obrana detaljno izlagala pod točkom 2. žalbe protiv presude K-516/2016". Kako u žalbi protiv prvostupanjske presude optuženica nije opisala na koji način bi prvostupanjski sud počinio naznačenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a na koju ovaj drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08, to se ne mogu ocjenjivati navodi ranije žalbe optuženice podnesene protiv presude prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem K-516/2016-67 od 11. veljače 2022., a o kojoj je već odlučeno rješenjem ovog suda poslovnog broja Kž-394/2022-6 od 15. studenog 2022.

5.1. Nadalje, optuženica pobija presudu i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 i u žalbi navodi kako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i svojim razlozima, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koju su navedeni da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i iskaza i samih tih isprava i iskaza. No, žalbeni navodi kojima optuženica obrazlaže tu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, sadržajno se odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u okviru koje će se ti navodi i ocijeniti. Međutim, prvostupanjski sud nije počinio istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je izreka presuda sasvim jasna i neproturječna, u suglasju je sa svojim razlozima, prvostupanjski sud je o svim odlučnim činjenicama dao jasne i neproturječne razloge i o odlučnim činjenicama ne postoji znatno proturječje između onoga što se navodi o sadržaju tih isprava iskaza i samih tih isprava i iskaza.

5.2. Također, u žalbi optuženica navodi kako je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08 jer da sud u tijeku rasprave i pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili je moglo utjecati na presudu, a na koju povredu nadovezuje i onu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08 jer da joj je teško povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine" br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17-dalje u tekstu: Konvencija). Naznačene bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženica nalazi u tome što prvostupanjski sud nije prihvatio njezine dokazne prijedloge na koji način joj je "povrijedio pravo na obranu". Prvostupanjski sud prihvatio je dokazne prijedloge optuženice te je kao svjedoke ispitao ŠI, UI i KI, stoga se ne mogu prihvatiti navodi iz žalbe optuženice i kojima se ističe da bi joj bilo "povrijeđeno pravo na jednakost oružja te da joj je onemogućeno da dokaže istinitost svojih tvrdnji", a posljedično tome i da joj je povrijeđeno pravo na obranu. Ostale dokazne prijedloge optuženice prvostupanjski sud utemeljeno je odbio jer je većina činjenica koje su trebale biti utvrđene izvođenjem predloženih dokaza, već bila utvrđena tijekom postupka, a preostale činjenice, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nisu bile od odlučne važnosti.

6. Optuženica iznimno detaljno u žalbi analizira praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) posebice u predmetu BI protiv Hrvatske i okolnosti inkriminiranog događaja dovodi u svezu s okolnostima navedenog predmeta, s naglaskom kako je prvostupanjski sud pogrešno proveo test razmjernosti u pogledu prava optuženice na slobodu izražavanja i prava privatnog tužitelja na zaštitu časti i ugleda. Potom se u žalbi zaključuje kako je optuženici pobijanom presudom povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja propisano člankom 10. Konvencije i pravo na slobodu mišljenja, izražavanja misli propisano člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske. U nastavku žalbe optuženica iznosi i detaljnu analizu testa razmjernosti kojeg je proveo prvostupanjski sud, prije svega u teoretskom dijelu, a potom primjenjujući ga na inkriminirane događaje, nakon čega iznosi svoj stav kako u prvostupanjskoj presudi "provedeni test nije dao odgovor na pitanje koji je to kriterij odlučan da se država umiješa? Zašto privatni tužitelj nije štitio svoj osobni život od moćnih, a tako ga revno štiti od malenih i nemoćnih?", što je sve dovelo do arbitrarnosti prvostupanjskog suda u provedenom kaznenom postupku.

6.1. S ovim žalbenim navodima isprepliću se i žalbeni navodi koji se odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji se sadržajno svode na to kako je optuženica imala pravo na slobodu izražavanja, slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, uvjete, ograničenja ili kazne propisane zakonom i da to njezino pravo prevladava nad pravom privatnog tužitelja ČI na zaštitu časti i ugleda, a sve što je iznijela za privatnog tužitelja da je istina, a da je upravo na privatnom tužitelju teret dokazivanja da ono što je izjavila nije istinito.

6.2. Prvostupanjski je sud pravilno i potpuno je utvrdio sve objektivne okolnosti inkriminiranih događaja, a potom je sasvim pravilno zaključio kako pravo optuženice na slobodu izražavanja, ne prevladava nad pravom privatnog tužitelja na zaštitu časti i ugleda, a o čemu je dao iznimno detaljne i logično obrazložene razloge, koje kao valjane prihvaća i ovaj sud.

6.3. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je optužena TI počinila kaznena djela klevete iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11 i kaznenog djela uvrede iz članka 147. stavaka 1. i 2. KZ/11. Da je tome doista tako proizlazi iz predmeta Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem K-430/14 povodom privatne tužbe privatnog tužitelja ČI protiv optužene TI, zbog kaznenog djela iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11. U tom predmetu 26. travnja 2016. održana je rasprava tijekom koje je optužena TI iznijela svoju obranu u kojoj je izjavila „a riječ da je on korumpiran, da je trgovao utjecajem, da se udružio radi počinjenja kaznenog djela i da je ratni profiter, nešto je što ću govoriti cijeli život i to ću i dokazati ... ja ovdje tvrdim da je ČI vlasnik računa u Trstu ... isto tako jasno je kakvu poruku ČI šalje građanima kada ga se viđa u društvu osoba kao što su PI, CI i FI, to su sve osobe kojima su oprošteni brojni dugovi, a smatram da im je to oprostio ČI ... ukazujem i na izjavu gospodina ČI da je on opasan čovjek, pa se pitam da li to znači da on stoji iza pokušaja ubojstva mojih unuka ...“. Nadalje, iz zapisnika od 18. veljače 2016., utvrđeno je kako je optužena povišenim tonom izvikivala „ovaj čovjek ovdje je lopov“, pri tome pokazujući rukom na privatnog tužitelja. Iz iskaza privatnog tužitelja ČI ispitanog u svojstvu svjedoka, proizlazi glede događaja od 18. veljače 2016., da je u to vrijeme u svojstvu privatnog tužitelja sudjelovao u kaznenom postupku pred Općinskim sudom u Rijeci u predmetu koji je pokrenuo protiv optužene TI zbog kaznenog djela klevete i u trenutku kada je rasprava bila okončana, optuženica je pokazala rukom na njega i kazala da je on lopov, a što je sutkinja unijela u zapisnik, a optuženica iznoseći svoju obranu da je iskazivala kako je on korumpiran, čovjek koji je zlorabio svoje radno mjesto, da se je udruživao zbog počinjenja kaznenih djela, da je vlasnik nekog računa u Trstu, što da je dokaz korupcije, a također je iznijela pretpostavku da je on možda sudionik u pokušaju ubojstva njezinih unuka.

6.4. U odnosu na svaku od izrečenih tvrdnji optuženice u inkriminiranom djelu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako nisu istinite i kako optuženica nije imala opravdanog razloga zaključiti da bi te tvrdnje bile istinite. Ocjenom provedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako od strane ŠI ili Jadranskog pomorskog servisa nisu izvršena plaćanja privatnom tužitelju ČI, da tijekom stjecanja poslovnih udjela Jadranskog pomorskog servisa nije izvršena uplata provizije bilo kojoj osobi, pa tako niti privatnom tužitelju, da niti jedan od računa u banci u Trstu o kojima je svjedočila UI nije glasio na privatnog tužitelja, da navedena svjedokinja nije vidjela ni jedan dokument iz kojeg bi proizlazilo da je privatni tužitelj ČI vlasnik ijednog od predmetnih računa, da joj ŠI nikada nije rekao da bilo što uplati na račun ČI te nitko drugi, osim ŠI, kao ovlaštene osobe u Jadranskom pomorskom servisu, nije mogao naložiti bilo kakve uplate. Svjedokinja KI, inače u hrvatskom društvu poznata kao "zviždačica" i osoba koja je u javnosti iznosila podatke o sumnjivim radnjama pojedinih javnih osoba u Republici Hrvatskoj, iskazala je kako nema konkretnih saznanja o tome da bi privatni tužitelj bio počinitelj kakvih kaznenih djela pa tako niti ona na koja u svojoj obrani ukazuje optužena TI.

6.5. Ispravno prvostupanjski nije prihvatio obranu optužene TI, koja je obeskrijepljena i dokumentacijom iz spisa poslovnog broja Su-138/2021. Pregledom tog spisa proizlazi da je Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci putem međunarodne pravne pomoći od nadležnih pravosudnih tijela Republike Italije zatražilo provjeru podataka i da je 4. prosinca 2014. zaprimljen odgovor Ministarstva pravosuđa Republike Italije iz kojeg proizlazi da račun 820371049 kod banke Cassa Risparmio del Friulli Venezia Giulia nije u vlasništvu ČI.

6.6. Iz novinskih članaka, koji se odnose na privatnog tužitelja ČI i njegov rad i djelovanje na raznim političkim funkcijama, proizlazi postojanje navodnih afera u kojima bi on bio umješan, ali bez konkretnih dokaza koji bi na jasan i nedvojben način povezivale privatnog tužitelja s tim aferama. Iz podataka kaznene pisarnice Općinskog suda u Rijeci proizlazi kako se protiv privatnog tužitelja ne vodi kazneni postupak, niti je vođen u vrijeme počinjenja inkriminiranih kaznenih djela, a privatni tužitelj nije nikada pravomoćno osuđen za počinjenje nekog kaznenog djela.

6.7. Imajući u vidu sadržaj i smisao izjave koje je optužena tijekom iznošenja obrane pred Općinskim sudom u Rijeci u predmetu poslovnog broja K-430/14 na raspravi od 26. travnja 2016., dala o privatnom tužitelju, i prema ocjeni ovog suda, po objektivnom kriteriju nedvojbeno predstavljaju činjenične tvrdnje, a obzirom da tijekom provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno postojanje ijednog dokaza koji bi potvrdio istinitost takvih činjeničnih tvrdnji, to je postupanjem opisanim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude optužena TI ostvarila sva bitna obilježja bića kaznenog djela klevete iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11. Naime, izrečene tvrdnje optuženica je dala u svojoj obrani u odnosu na kazneno djelo klevete koje bi počinila na štetu istog privatnog tužitelja, ČI, u drugom kaznenom predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, uvažavajući pravo svakog optuženika da se brani na način za koji smatra da je za njega najbolji, ne može opravdati upornost optuženice u iznošenju tvrdnji o privatnom tužitelju koje su po svojem sadržaju klevetničke.

6.8. U odnosu na činjenično stanje koje se odnosi na kazneno djelo iz članka 147. stavaka 1. i 2. KZ/11, opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda, sa stanovišta objektivnih kriterija, a imajući u vidu sadržaj riječi koje je optužena TI uputila privatnom tužitelju ČI nakon završetka rasprave, kao i okolnosti pod kojima ih je navedenom uputila, iste predstavljaju uvredu. Sasvim utemeljeno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju optuženica za privatnog tužitelja iznijela svoj negativni vrijednosni sud, nazvavši ga lopovom. Optuženica je privatnom tužitelju uputila riječi kojima se podcjenjuje njegovo dostojanstvo, a radi se o pogrdama, a sud kao vjerodostojnu nije prihvatio obranu optuženice iz koje slijedi da je na takvu izjavu bila potaknuta njegovim izjavama u Jutarnjem listu da je uživao krasti, da mu je to bio podvig i da je bio ponosan da je nešto prisvojio. Očito je kako je te navode optuženica istrgnula iz konteksta intervjua privatnog tužitelja i to zlonamjerno jer je sasvim jasno da je privatni tužitelj tada govorio o sebi i svom životu u dječjoj dobi, a ne o sebi kao odrasloj osobi.

7. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud primijenio je test razmjernosti, nakon čega je dao jasne odgovore je li u konkretnom slučaju bilo dopušteno miješanje suda sukladno članku 10.2. Konvencije, odnosno je li ono bilo zakonito, je li težilo legitimnom cilju i je li bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno. Pri tome je zaključak i ovog drugostupanjskog suda kako je u konkretnom slučaju miješanje suda bilo propisano zakonom jer je odredbom članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11 propisano da kazneno djelo klevete čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu znajući da je neistinita i ako to djelo počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, a za koje kazneno djelo je propisana novčana kazna do petsto dnevnih iznosa. Također je miješanje suda bilo propisano zakonom jer je i odredbom članka 147. stavaka 1. i 2. KZ/11 propisano da kazneno djelo uvrede čini onaj tko drugoga uvrijedi i ako to djelo počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju osoba, a za koje kazneno djelo je propisana novčana kazna do sto osamdeset dnevnih iznosa.

7.1. Nadalje, miješanje suda je težilo jednom od legitimnih ciljeva, a to je zaštita ugleda i časti privatnog tužitelja, a miješanje suda je u konkretnom slučaju bilo nužno u demokratskom društvu. Na temelju provedenog testa nužnosti u demokratskom društvu pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako na strani optužene TI nedvojbeno postoji sloboda izražavanja, kao jedno od temeljnih načela demokratskog društva, isto se odnosi ne samo na informacije ili ideje koje se ne smatraju uvredljivima, klevetničkima ili ne izazivaju bilo kakvu reakciju, već i na one koje su uvredljive, klevetničke i koje uznemiruju ili šokiraju, međutim, ostvarivanje te slobode obuhvaća dužnost i odgovornost, budući da je ono podvrgnuto ograničenjima odnosno kaznama propisanim zakonom, s time da optuženica u vrijeme činjenja kaznenih djela nije imala status ni novinara ni zviždača, a iskazala je upornost u iznošenju izjava koje objektivno mogu našteti časti i ugledu privatnog tužitelja.

7.2. Za privatnog tužitelja prvostupanjski sud je utemeljeno utvrdio kako se radi o javnoj osobi, koja je tijekom svoje političke karijere u Republici Hrvatskoj obnašala različite dužnosti, od gradonačelnika Grada Rijeke, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske od 2000. do 2003. do ministra financija Vlade Republike Hrvatske od 2010. do 2013. Kaznena djela na njegovu štetu, za koja se privatnom tužbom tereti optuženica, počinjena su tijekom 2016., kada privatni tužitelj više nije obnašao ni jednu javnu, službenu ili političku dužnosti. Također, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje prava na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva privatnog tužitelja, koje je sastavni dio prava na poštovanje osobnog života zajamčenog člankom 35. Ustava Republike Hrvatske i prava na poštovanje privatnog života zajamčenog člankom 8. Konvencije.

7.3. Optužena TI svojim izjavama izvršila je vrlo ozbiljan napad na privatni život privatnog tužitelja ČI i to prije svega na njegov ugled jer tvrdnje da je korumpiran, da je trgovao utjecajem, da se udružio radi počinjenja kaznenog djela, da je ratni profiter, da je isti vlasnik računa u Trstu odnosno novca koji potječe od koruptivnih kaznenih djela, da je poimenično navedenim osobama oprostio brojne dugove, da je on opasan čovjek te da isti moguće stoji iza pokušaja ubojstva njenih unuka, i po ocjeni i ovog drugostupanjskog suda, sa stanovišta objektivnih kriterija, kako po svom sadržaju i značenju, tako i po svojem intenzitetu, premašuju razinu "jako uvredljivog sadržaja" i neprijeporno, da kao takve, izrečene u javnosti, imaju neizbježno izravan učinak na privatni život privatnog tužitelja u negativnom smislu.

7.4. Što se tiče analize prvostupanjskog suda je li opisano postupanje optuženice bilo u javnom interesu i je li isto doprinosi raspravi od javnog interesa, polazeći od činjenice da je optuženica postupala na način kao je to opisano u izreci prvostupanjske presude, odnosno da je sporne izjave dala u službenim prostorijama suda pred kojim je iznosila svoju obranu, dakle u kaznenom postupku kojeg je protiv navedene inicirao privatni tužitelj, također zbog kaznenog djela klevete, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako u konkretnom slučaju objektivno nije postojao javni interes. Od odlučne je važnosti to kako je optuženica i ranije iznosila tvrdnje o privatnom tužitelju koje nisu istinite pa ponavljanjem sličnih takvih tvrdnji i to u postupku pred sudom u kojem se odlučivalo o krivnji optuženice za kazneno djelo protiv časti i ugleda počinjenog na štetu privatnog tužitelja ČI, izrečene neistinite tvrdnje imaju dodatnu težinu, a što predstavlja dodatni kriterij koji ide u prilog zaštiti prava na čast, ugled i dostojanstvo privatnog tužitelja. Nadalje, javni interes uobičajeno se odnosi na ona pitanja koja su od utjecaja na javnost u tolikoj mjeri da ona može legitimno iskazati interes za njih ili se radi o pitanjima koja privlače pažnju javnosti ili o pitanjima koja u značajnoj mjeri zabrinjavaju, posebno ako na bilo koji način utječu na život građana, ili šire zajednice, ili se radi o pitanjima za koja bi bilo u interesu javnosti da o njima bude obaviještena. No, privatni tužitelj dulje vrijeme ne obnaša javnu dužnost, ne sudjeluje u javnim aktivnostima od posebnog značaja za širu društvenu zajednicu, stoga pravilno zaključuje prvostupanjski sud kako se ipak od njega ne zahtijeva onaj stupanj tolerancije, koja se očekuje od osobe koja se aktualno aktivno bavi politikom ili nekom javnom dužnosti. U tom kontekstu izjave optuženice svode se na razinu osobnog i vrlo neprimjerenog napada na ugled i čast privatnog tužitelja, u kojem slučaju takvo postupanje optuženice postaje samo sebi cilj i svrha, pogotovo što optuženica unatoč osobnoj spoznaji i svijesti da ne postoji ni jedan relevantan dokaz da bi privatni tužitelj doista bio počinitelj bilo kojeg kaznenog djela, još naknadno nakon provedenog dokaznog postupka pred sudom, nastavlja s činjenjem istovrsnog kaznenog djela, ističući da će takvo što govoriti cijeli život. Takvo postupanje optuženice nedvojbeno upućuje na nužnost miješanja suda u konkretnom slučaju i pružanja sudske zaštite privatnom tužitelju, zbog čega pravo privatnog tužitelja na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva prevladava nad slobodom izražavanja optuženice.

8. U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, utvrđenje je ovog suda kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, još i nakon provedenog testa razmjernosti, pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženu TI proglasio krivom zbog počinjenja kaznenih djela klevete iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11 i uvrede iz članka 147. stavaka 1. i 2. KZ/11, kao ubrojivu počiniteljicu, koja je postupala s izravnom namjerom, svjesna protupravnosti svojeg postupanja, a bez postojanja ijednog ispričavajućeg razloga. Pri tome još valja istaći kako su neutemeljeni navodi žalbe optuženice u kojima navodi kako je prvostupanjski sud počinio i povredu kaznenog zakona pogrešno je označavajući kao onu "iz članka 469. stavka 1. točke 1 ZKP/08" jer se radi o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08, smatrajući kako ono što joj se stavlja na teret "ne predstavlja kazneno djelo klevete". Međutim, činjenični opis kaznenog djela u privatnoj tužbi pod točkom 1., a za koje je pobijanom presudom proglašena krivom, sadržava sva zakonska obilježja kaznenog djela klevete iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ/11.

9. Optuženica u uvodu žalbe navodi kako pobija presudu i zbog odluke o kazni, ali nastavku žalbe tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu u odluci o kazni ovaj sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud prilikom odluke o pojedinačnim i jedinstvenoj kazni pravilno ocijenio stupanj krivnje optuženice jer je kaznena djela počinila s najvećim stupnjem krivnje, izravnom namjerom, a isto tako pravilno je vrednovao i sve ostale okolnosti koje su od odlučnog značaja za odabir vrste i mjere kazne. Kao olakotne okolnosti, u odnosu na svako počinjeno djelo, prvostupanjski sud je optuženoj TI na pravilan i dogovarajući način cijenio obiteljske prilike jer je udana i majka dvoje djece, kao i protek vremena od počinjenja djela, na što navedena nije značajno doprinijela svojim postupanjem, dok joj je kao otegotnu okolnost pravilno cijenio njenu dosadašnju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela. Imajući u vidu brojnost i značaj olakotnih okolnosti, kao i značaj samo jedne otegotne okolnosti na strani optuženice, uz sve ostale okolnosti koje se tiču počinjenih djela, prvostupanjski sud je sasvim osnovano optuženicu osudio na novčane kazne za svako pojedino kazneno djelo, a potom i na jedinstvenu novčanu kaznu u visini njenih 140 osobnih dnevnih dohodaka, što ukupno iznosi 2.477,43 Eura-a/18.667,20 kuna. Međutim, polazeći ujedno i od individualizacije kazne, zaključak je i ovog suda da optuženoj TI nije nužno izvršenje izrečene jedinstvene novčane kazne jer će se uvjetnom osudom, s duljim rokom provjeravanja, u trajanju od tri godine, na optuženicu utjecati da ubuduće više ne čini kaznena djela i da će se time ostvariti u potpunosti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

10. Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci, a u suglasju sa člankom 482. ZKP/08.

Split, 30. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj