REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1081/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B., iz B., Z., OIB ..., koga zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB ..., koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž R-12/2022-2 od 14. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2770/2019-26 od 23. svibnja 2022., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 14.000,26 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koje teku na pojedine iznose kako je pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke), a zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka odbijen je kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke), a zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka su odbijeni (točka II. izreke).

3. Rješenjem ovog suda broj Revd 534/2023 od 24. svibnja 2023. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž R-12/2022-2 od 14. studenoga 2022. u odnosu na sljedeće pravno pitanje: „Je li pravilno stajalište suda da su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sudu protiv Republike Hrvatske prema čl. 186. a ZPP-a ukoliko je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora (čl. 186. a st. 1. ZPP-a) naznačio prekovremeni rad kao osnovu za zahtijevanu isplatu, a u konačno uređenom tužbenom zahtjevu je kao osnovu zahtijevane isplate naznačio redovan rad, radi čega tužbu treba odbaciti ili pak smatrati da je u navedenoj situaciji kada tužitelj više ne potražuje isplatu dodatka za prekovremeni rad tužitelj smanjio tužbeni zahtjev tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (čl. 191. st. 3. ZPP-a)?“.

4. Na temelju navedenog dopuštenja tuženica je podnijela reviziju zbog navedenog pitanja te je predložila nižestupanjske presude preinačiti i tužbu odbaciti, a podredno pobijanu drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu te obvezati tuženika da mu naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu plaće s osnove rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena i to za redovan radu u turnusu, a koji zahtjev se temelji na činjenici ranijeg dolaska na posao 30 minuta prije početka radnog vremena.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao policijski službenik u odjelu Službe za osiguranje i zaštitu štićenih diplomatskih misija i konzularnih ureda te da je poslove svog radnog mjesta obavljao u turnusima kao i da je 30 minuta prije službe dolazio u Policijsku postaju kako bi se izvršile provjere u smislu čl. 170. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika („Narodne novine“, broj 89/10, 76/15).

10. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da vrijeme provedeno na radu u vremenu duljem od formalno propisnog radnog vremena valja vrednovati i honorirati po osnovu rada u smjenama i rada u turnusu, a ne kao prekovremeni rad. Pri tome nižestupanjski sudovi nisu prihvatili prigovor tuženice da nije bila ispunjena pretpostavka za podnošenje tužbe iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a, a koji prigovor se temeljio na tvrdnji da je tužitelj u uređenoj tužbi zatražio isplatu s osnove redovnog rada u turnusu, a da je u zahtjevu za mirno rješenje spora tražio isplatu s osnove prekovremenog rada. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da se i zahtjev za mirno rješenje spora od 13. prosinca 2018. i tužba podnesena 11. listopada 2019., a konačno uređena podneskom od 9. listopada 2020., temelje na istoj činjeničnoj osnovi, a to je da je tužitelj u razdoblju od lipnja 2014. do studenoga 2018., postupajući po zahtjevu poslodavca, dolazio na posao 30 minuta prije početka radnog vremena te da je, stoga, ispunjena pretpostavka iz čl. 186.a ZPP-a za pokretanje ovog spora.

11. S obzirom na sadržaj pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena proizlazi da je u ovoj fazi postupka sporno je li tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora od 13. prosinca 2018. ispunio zakonsku pretpostavku iz odredbe čl. 186.a ZPP-a.

12. Naime, tužitelj se prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora. U predmetnom zahtjevu naveo je da na temelju odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika ima pravo na uvećanje osnovne plaće za svaki sat rada noću (40%), prekovremeni rad (50%), subotom (25%), nedjeljom (35%), blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs (150%) u drugoj smjeni (10%), dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta (10%) i rad u turnusu (5%). Nadalje je naveo da poslodavac zahtijeva da dolazi na posao pola sata ranije, a da mu taj raniji dolazak nije plaćen te da traži da mu se isplate uvećanja plaće za prekovremeni rad. Tužitelj je tijekom trajanja prvostupanjskog postupka promijenio pravnu osnovu svog zahtjeva te je isplatu utuženog iznosa zahtijevao po osnovi redovnog rada u turnusu, a ne prekovremenog rada kako je naveo u zahtjevu za mirno rješenje spora.

13. Tuženica u reviziji navodi da je pogrešno shvaćanje nižestupanjskih sudova da su ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP-a, jer da su redovan i prekovremeni rad dva različita instituta koja su posebno uređena odredbama čl. 42., 45. i 47. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) te da nije isto potražuje li tužitelj isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada ili s osnove redovnog rada u turnusu odnosno rada u smjenama.

14. Odredbom čl. 186.a ZPP-a propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Navedeni zahtjev mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 106. ZPP-a).

15. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, svrha postupka iz čl. 186.a ZPP-a je izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način. U predmetnom slučaju tužitelj je svoj zahtjev za mirno rješenje spora temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u postupku pred nižestupanjskim sudovima (dolazak na posao pola sata prije početka radnog vremena). Slijedom navedenog, neosnovan je revizijski navodi tuženice da bi promjena pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja (iz prekovremenog rada u redovni rad u turnusu) trebala dovesti do odbačaja tužbe u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a te ovaj sud takvo pravno shvaćanje smatra pretjerano formalističkim (tako i u odluci Rev-1296/22 od 28. prosinca 2022.). Prema tome, pravilan je zaključak iz pobijane odluke da je tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a.

16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

17. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju nije prihvaćen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice, a sve u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP te je slijedom toga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 30. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.