REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 319/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M., B. i V. d.o.o. u S., protiv tuženice Ž. K. G. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-1206/19-2 od 9. prosinca 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P Ob-570/16 od 16. srpnja 2019., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-1206/19-2 od 9. prosinca 2019. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na nalaganje tuženici isplatiti tužitelju iznos od 27.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče na naprijed od 15. veljače 2011. pa do isplate i to tekućom na pojedine mjesečne iznose od po 1.000,00 kuna od dana dospijeća, 15-tog u mjesecu za svaki pojedini mjesec, pa do isplate, za razdoblje od 15. veljače 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve uroku od 15 dana. U stavku II izreke naloženo je naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 3.500,00 kuna.

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I i II izreke na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 27.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom pobliže označenom u izreci te presude, dok je tuženica odbijena sa priznatim parničnim troškom u iznosu od 3.500,00 kuna. U stavku II izreke odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u stavku I izreke u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu zakonskih zateznih kamata preko iznosa od po 500,00 kuna do zatraženog iznosa od po 1.000,00 kuna plaćenih u razdoblju od 15. veljače 2011. pa do 31. srpnja 2015. U stavku III izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.681,50 kina, dok je u stavku IV izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1612/2020-2 od 2. rujna 2020. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-1206/19-2 od 9. prosinca 2019. zbog pravnog pitanja koje glasi:

"Ima li sud u bilo kojem slučaju ovlast naložiti bivšem bračnom drugu plaćanje polovice rata kredita drugom bivšem supružniku, za razdoblje dok su stranke bile u braku, odnosno bračnoj zajednici, ako se taj kredit za vrijeme trajanja braka podmirivao iz plaće supružnika koji sada traži isplatu?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u dijelu tražene isplate za period dok su stranke bile u braku, te da se sukladno navedenom cijeni uspjeh stranaka u postupku, uz obvezno uračunavanje tuženici nastalih troškova revizijskog postupka u naznačenoj visini. Podredno predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se revizija kao neosnovana odbije, uz obvezu tuženice naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 27.000,00 kuna na ime 1/2 dijela dospjelih mjesečnih rata s osnova ugovora o kreditu stambene štednje broj 4113281 i broj 43466230 sa zateznom kamatom od 15. veljače 2011.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su stranke bile u braku od 21. svibnja 2005. do 21. kolovoza 2013.,

- da su stranke 18. kolovoza 2009. sklopile Darovni ugovor, ovjeren kod javnog bilježnika u S., E. K. pod brojem OV-5117/09 od 16. rujna 2009., kojim je tuženica kao darovatelj darovala tužitelju 1/2 svog suvlasničkog udjela (162/512) na nekretninama upisanim u Z. U. 1173 k.o. P. označenim kao čest. zgr. 376 i čest. zem. 1221/13 k.o. P., koje je ona stekla na temelju Ugovora o darovanju od 1. rujna 2007. i dodatka ugovora o darovanju od 20. lipnja 2008. od svog oca I. M. i bake N. (N.) M.,

- da su čl. 1. točka 4. navedenog darovnog ugovora stranke ugovorile da će na predmetnom suvlasničkom udjelu od 162/512 dijela zajednički i dijelom od sredstava zajedničkog kredita u svojstvu investitora vršiti gradnju stambenog prostora, čime navedena nekretnina predstavlja bračnu tečevinu,

- da je tužitelj prije zaključenja braka i to 29. studenoga 2004. sklopio Ugovor o stambenoj štednji br. 4113281, na temelju kojeg je 6. travnja 2010., dakle tijekom trajanja braka, zaključio Ugovor o kreditu br. 41134281 na temelju kojeg je isplaćen namjenski stambeni kredit u svrhu rekonstrukcije, adaptacije i popravka obiteljske kuće na adresi …, na način da su sredstva ostvarenog kredita isplaćena na račun poduzeća "K. r. d.o.o." na temelju dostavljenog predračuna za radove na kući investitora tužitelja i tuženice,

- da je tužitelj navedeni kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima od po 1.000 kuna putem obustave na plaći i da je isti u cijelosti otplatio 19. svibnja 2015. u ukupnom iznosu od 54.000,00 kuna, dakle dijelom i nakon prestanka braka s tuženicom.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da su osim stranaka suvlasnici predmetne nekretnine (uknjižene kao kuća i dvor, ali neetažirane) i I. M. u 175/512 dijela te N. (N.) M. u 175/512 dijela, da je ulaganjem sredstava kredita na navedeni objekt tužitelj stekao obveznopravni zahtjev prema svim suvlasnicima razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, ukoliko je povećana vrijednost cijelog objekta, odnosno ukoliko se radi o nepodijeljenoj suvlasničkoj zajednici, a ne samo prema svojoj bivšoj supruzi s osnova bračne stečevine pa kako tužitelj nije u tom pravcu postavio tužbeni zahtjev odnosno nije obuhvatio tužbom sve suvlasnike, već samo od tuženice traži isplatu polovine isplaćenog kredita, odbija postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan uz napomenu da sve i da se radi o bračnoj stečevini, da je tuženica, iako nije uplaćivala osobno dio kredita, sudjelovala u njegovoj otplati za vrijeme trajanja bračne zajednice na drugi način, plaćanjem drugih životnih troškova, brigom o djetetu, kućanstvu i sl. Stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Drugostupanjski sud kraj nesporne činjenice da je tužitelj koji je koji je kroz cijelo vrijeme iz svojih sredstava (obustavom od plaće) otplaćivao namjenski kredit realiziran kod W. stambene štedionice za vrijeme trajanja braka stranaka, a za radove na kući investitora tužitelja i tuženice. Ocijenivši pritome da je tužitelj dokazao da su sredstva ostvarena kreditom tužitelja uložena u dogradnju i rekonstrukcije posebnog dijela obiteljske kuće u suvlasništvu stranaka te zaključuje da u takvoj situaciji bračni drug koji je vršio i vrši otplatu kredita u dijelu koji bi otpao na njegovog bračnog druga, ima prema tom bračnom drugu postaviti obveznopravni zahtjev za isplatu, a sve na temelju odredbe čl. 250. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj116/03 - dalje: ObZ). Dakle, ocjenjuje da u skladu s čl. 248. ObZ adaptirani dio predmetne zgrade predstavlja bračnu stečevinu, pa kako taj Zakon ne poznaje pojam dugova koji bi teretili bračnu stečevinu, ocjenjuje da tužitelj u smislu obveznog prava na koje upućuje odredba čl. 250. ObZ može prema tuženici u odnosu na dio kredita koji je otplatio, a bila ga je u obvezi u 1/2 dijela otplatiti i tuženica postaviti obveznopravni zahtjev pa kako je visina tužbenog zahtjev utemeljena je na potvrdi poduzeća "S." d.o.o., P. od 19. studenoga 2018. prema kojoj je tužitelju u vremenu od 15 veljače 2011. do 15. srpnja 2015. putem obustava na plaću obustavljen ukupni iznos od 54.000,00 kuna, u mjesečnim anuitetima od po 1.000,00 kuna, a prema dopisu W. stambene štedionice upućenom poduzeću S. d.o.o., od 23. srpnja 2015. proizlazi da ih pozivaju da se stornira zahtjev za zapljenom mjesečne otplate rate kredita na plaći tužitelja, jer je kredit br. 41134281 u cijelosti isplaćen te ocijenivši da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, djelomično preinačuje prvostupanjsku presudu i djelomično prihvaća tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Prema odredbi čl. 248. ObZ bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok odredba čl. 249. st. 1. ObZ propisuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili.

13. Člankom 250. ObZ propisano je da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno dok je odredbom čl. 253. st. 2. ObZ propisano da je vlastita imovina ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom trajanja bračne zajednice na pravnom temelju različitog od navedenog u čl. 248. tog Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

13.1. Prema odredbi čl. 249. st. 1. ObZ propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ukoliko nisu nešto drugo ugovorili.

13.2. Prema odredbi čl. 40. st. 1. ObZ bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.

14. Među strankama nije sporno da su bile u braku od 21. svibnja 2005. do 21. kolovoza 2013., te da je tuženik sklopio ugovor o kreditu broj 41134281 6. travnja 2010. na temelju kojeg mu je isplaćen namjenski kredit za radove na kući u P. gdje se kao investitori navode tužitelj i tuženica, te da je kredit otplaćivan u mjesečnim anuitetima na plaći tužitelja i u cijelosti je isplaćen 19. svibnja 2015. Dakle, predmetni kredit otplaćivan je tijekom trajanja braka i nakon prestanka braka.

14.1. Za navesti je da iako je tuženik jedini obvezan i odgovoran za vraćanje kredita jer ugovorni odnos postoji samo i isključivo između njega kao korisnika kredita i davatelja kredita – banke, on ima pravo od tuženice obveznopravnim zahtjevom tražiti povrat polovice iznosa kojeg je (eventualno) nakon prestanka bračne zajednice platio na ime kredita jer su sredstva kredita utrošena u stvar u njihovom suvlasništvu.

15. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Sud nema ovlast naložiti bivšem bračnom drugu vraćanje polovice kredita drugom bivšem supružniku za razdoblje dok su stranke bile u braku, odnosno dok je trajala bračna zajednica (ukoliko bračnim ugovorom nisu uredile imovinskopravne odnose na postojećoj ili budućoj imovini drugačije), ako se taj kredit za vrijeme trajanja braka podmirivao iz plaće supružnika koji sada traži isplatu.

16. Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji kao i tužbeni zahtjev tužitelja proizlazi da tužitelj potražuje isplatu iznosa od 27.000,00 kuna za razdoblje od 15. veljače 2011. pa do 31. srpnja 2015. dakle za razdoblje za vrijeme trajanja braka i nakon prestanka braka. Naime, brak između stranaka razveden je 28. kolovoza 2013. Međutim, to ne znači da je time prestala i bračna zajednica stranaka jer u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno kad je zaista prestala bračna zajednica stranaka.

17. S obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno kada je prestala bračna zajednica stranaka, iako je brak razveden 28. kolovoza 2013., a tužitelj je otplaćivao kredit do 31. kolovoza 2015. to je zbog pogrešnog pravnog pitanja drugostupanjski sud nije razmotrio sve žalbene navode, a naročito one koji su se odnosili na trajanje bračne zajednice pa je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će razmotriti sve žalbene navode od odlučnog značaja kako bi donio pravilnu i zakonitu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu.

18. S obzirom da je ukinuta drugostupanjska odluka valjalo je ukinuti odluku o trošku jer će se o trošku parničnog postupka odlučiti u konačnoj odluci, a na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

Zagreb, 30. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.