Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-425/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sande Janković i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog E. R., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. rujna 2023., broj K-81/2022., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog E. R. i njegovog branitelja, odvjetnika M. S.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog E. R. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi E. R. proglašen je krivim, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – silovanja, iz članka 153. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude, za koje je osuđen temeljem članka 153. stavak 2. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u koju je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. srpnja 2022., pa nadalje.

2. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja može trajati najdulje 3 (tri) godine.

3. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.) optuženi E. R. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 608,18 eura i to: trošak psihijatrijskog vještačenja u iznosu 456,57 eura, trošak svjedoka u iznosu od 18,89 eura i troškove postupka u paušalnom iznosu od 132,72 eura.

4. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni. Predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu optuženiku na način, da optuženom E. R. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

5. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku M. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom, da drugostupanjski sud prihvati žalbene navode i ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi E. R. s prijedlogom, da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

7. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

8. O sjednici drugostupanjskog vijeća na njihovo traženje obaviješteni su optuženik i njegov branitelj, odvjetnik M. S. te državni odvjetnik. Prisutnost optuženog E. R. na sjednici vijeća osigurana je u smislu članka 475. stavak 7. ZKP/08. uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj), dok je sjednici prisustvovao branitelj optuženika, odvjetnik M. S. Državni odvjetnik, iako uredno pozvan, nije pristupio na sjednicu vijeća, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak. 3. ZKP/08.

9. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog E. R. nisu osnovane.

10. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženik navodi da je izreka presude nerazumljiva, jer da je "…činjenični opis u presudi razlomljen u ispisu…", pa nije jasno na koji način je optuženik izvršio kazneno djelo. U pisanom otpravku prvostupanjske presude, u 11. redu teksta činjeničnog opisa pogrešno je "razlomljen" ispis teksta, pa je dio činjeničnog opisa izreke presude odvojen u novi odlomak (12.-16. red, stranica 2 izreke prvostupanjske presude, list 416-417 spisa). No, zbog takve pogreške u pisanju nije u konkretnoj situaciji došlo, a niti je moglo doći, do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., niti je zbog toga izreka presude nerazumljiva, kako to neosnovano tvrdi žalitelj. Da se doista radi o pogrešci u pisanju proizlazi iz stanja spisa i uvida u izvornik presude (zapisnik s rasprave od 5. rujna 2023., list 403-405 spisa).

10.1. Također, nije u pravu optuženik kada tvrdi da "…sud nije obrazložio oblik krivnje…", a ono što je navedeno (pasus 5. stranica 10 presude), da nije dostatno obrazloženje čime aludira na izostanak razloga o odlučnoj činjenici. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u pogledu oblika krivnje jasno navodi da nalazi utvrđenim, da je optuženik postupao s izravnom namjerom obrazlažući da je optuženik bio svjestan svoga djela i htio njegovo počinjenje, da je bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno te svjestan protupravnosti takvog ponašanja, čime je u kontekstu preostalog dijela obrazloženja prvostupanjske presude dostatno obrazloženo subjektivno obilježje kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. i 2. KZ/11.

10.2. Međutim, u odnosu na tu žalbenu osnovu treba reći da optuženik zapravo sadržajno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja osporavajući, između ostalog, da je ostvario objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. i 2. KZ/11.

11. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi, da je osuđujuća presuda utemeljena isključivo na iskazu oštećene J. V. koja izravno tereti optuženika, no po njegovoj vlastitoj ocjeni radi se o dokazu koji se "…ne može cijeniti dovoljno vjerodostojnim i istinitim…". Optuženik prigovara sadržaju iskaza oštećene u pogledu primjene sile pogrešno suprotstavljajući njezin iskaz iz istrage podacima iz službene zabilješke o dojavi (list 7 spisa), za koju žalitelj opet pogrešno tvrdi da je prihvaćena kao dokaz. Neosnovan je žalbeni prigovor optuženika da je službena zabilješka o dojavi III PP, PU Zagrebačke od 18. srpnja 2022., na listu 7 spisa, koja je tijekom dokaznog postupka pročitana i pregledana (presuda stranica 3, prvi odlomak), relevantna za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice iz istrage, kako to pogrešno navodi žalitelj. Naime, izvođenje kao dokaza dijelova službene zabilješke o dojavi (gdje je, kada i od koga zaprimljena dojava, odnosno prijava), u konkretnoj situaciji nije odlučna za utvrđenje odlučne činjenice, primjene sile. Na izloženi način žalitelj u stvari izražava nezadovoljstvo iznesenom argumentacijom suda u pogledu istinitosti i vjerodostojnosti ključnog dokaza, iskaza oštećene i iznoseći vlastitu analizu provedenih dokaza, pa i onih koji to nisu (službena zabilješka o dojavi list 7) sugerira suprotne zaključke od onih koje prezentira prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude.

11.1. Suprotno tvrdnjama žalitelja o tome, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, prvostupanjski sud je na temelju pravilne i sveobuhvatne analize iskaza oštećene J. V. u kontekstu izvedenih kontrolnih dokaza (iskaz svjedokinje D. M.), iskaza svjedokinje M. E. i svjedoka A. M. pravilno zaključio o objektivnoj prihvatljivosti i vjerodostojnosti iskaza oštećene. Nadalje, prvostupanjski sud s pravom ističe dosljednost i uvjerljivost u opisivanju dinamike i detalja inkriminiranog događaja koji je potpuno podudaran iskazu svjedokinje D. M., kojoj je oštećena prepričala svoje traumatično iskustvo odmah slijedećeg dana, kao svojoj partnerici i osobi od povjerenja uz vidnu emocionalnu uznemirenost, o čemu je također iskazivala svjedokinja D. M., a što s obzirom na cjelokupni kontekst inkriminiranog događaja je gotovo nemoguće opisati ako oštećena doista nije proživjela opisano traumatsko iskustvo.

11.2. Također nije u pravu optuženik kada osporava zaključke prvostupanjskog suda o istinitosti iskazivanja žrtve, pa time i vjerodostojnost njezinog iskaza u pogledu izostanka prisile na spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, tvrdnjama u žalbi da oštećena jako voli drogu, a ima jako malo novaca i sve je za drogu spremna napraviti, čime sugerira da se družila i s drugim muškarcima, pa moguće i dobrovoljno davala oralne spolne usluge optuženom i drugima za novac, da prema optuženom ima ambivalentan odnos, tipičan narkomanski, intervale dobrih i loših osjećaja. Pri tome optuženik u žalbi uporno ignorira činjenicu da oštećenica tijekom cijelog postupka dosljedno opisuje postupanje optuženika vezano uz primjenu sile i postupanje bez njezinog pristanka te navodi da je vikala, izmicala se i "…hrvala se s njime…" sve dok je nije koljenom pritisnuo za rame i našao se iznad nje te joj ugurao spolovilo u usta unatoč tome što se izmicala i zatvarala usta.

11.3. Navedeni zaključci prvostupanjskog suda nisu osporeni ni žalbenim navodima o tome da oštećena i optuženik nisu prijavili nikakve ozljede, pa ni najmanju ogrebotinu, da su prethodno događaju konzumirali marihuanu i alkohol, čime suštinski optuženik i sada u žalbi nastoji diskreditirati žrtvu, a u konačnici i obezvrijediti njezin iskaz kao ključni personalni dokaz. Izloženi žalbeni prigovori isključivo su usmjereni na relativiziranje kaznene odgovornosti optuženika, kao uostalom i svi njegovi daljnji žalbeni navodi o tome da su oboje dugogodišnji ovisnici o opojnim drogama i alkoholu, što apsolutno nije od utjecaja na ispravnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, tim više što oštećena izložene okolnosti ne osporava u svojim iskazima, a čime je dodatno, po ocjeni drugostupanjskog suda, potkrijepljena vjerodostojnost njezinog iskaza, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

12. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga i da nije prikladna za ostvarenje zakonske svrhe kažnjavanja, a s obzirom na utvrđene otegotne okolnosti na strani optuženika (višestruka osuđivanost, odnos dugogodišnjeg bliskog prijateljstva sa žrtvom, iskorištavanje njezinog povjerenja, činjenje kaznenih djela u kontinuitetu godinama). Nasuprot tome, bez obzira na "…višestruki recidivizam…", optuženik izrečenu kaznu smatra prestrogom, a posebno s obzirom na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka kojim je utvrđena njegova smanjena ubrojivost. Također smatra, da je visina kazne determinirana potrebom da optuženik ostane u istražnom zatvoru do pravomoćnosti presude, što po ocjeni žalitelja nije u skladu sa zahtjevima specijalne i generalne prevencije.

12.1. Ispitujući pobijanu presudu u pogledu izrečene kazne utvrđeno je, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i adekvatno ocijenio sve okolnosti koje u skladu s odredbom članka 47. KZ/11. utječu na vrstu i mjeru kazne. Tako je, suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, prvostupanjski sud dostatno valorizirao otegotne okolnosti, a posebno činjenicu da je kazneno djelo počinjeno na štetu žrtve dugogodišnje bliske prijateljice koja je u njega imala veliko povjerenje, što počinjenom kaznenom djelu svakako daje teži značaj i što se opravdano odrazilo na visinu izrečene kazne zatvora. Nadalje, sud prvog stupnja je s pravom optuženiku kao otegotno cijenio činjenicu njegove dosadašnje višestruke osuđivanosti za različita kaznena djela. Iz izvatka iz kaznene evidencije (list 31-35 spisa predmeta) proizlazi, da je on do sada osuđivan zbog više kaznenih djela, među kojima su neka i s elementima nasilja (teška krađa, razbojništvo i prijetnja), dok mu je pravilno olakotnim cijenio činjenicu da je prema nalazu psihijatrijskog vještaka tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, ali ne u bitnoj mjeri. Sve navedeno, i prema ocjeni drugostupanjskog suda, protivno optuženikovim žalbenim navodima, opravdava izricanje kazne zatvora u trajanju 5 godina u odnosu na zakonski minimum i maksimum propisane kazne zatvora za kazneno djelo silovanja. No, cijeneći s druge strane da je unatoč tome što je djelo počinio na štetu njemu poznate osobe, njegove prijateljice i iskoristio njezino povjerenje uz osuđivanost, kriminalna količina u njegovu postupanju ne opravdava niti optuženikovo strože kažnjavanje, kako to neosnovano predlaže državni odvjetnik, nego je upravo kazna zatvora 5 (pet) godina kazna koja će ostvariti specijalno-preventivnu svrhu, ali utjecati i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna i po ocjeni drugostupanjskog suda sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik prouzročio počinjenjem djela i društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava tim više, izrečena kazna zatvora šalje jasnu poruku da društvo neće tolerirati nasilje nad ženama i općenito rodno uvjetovano nasilje te je s aspekta generalne prevencije opravdano pooštravanje kazni za kaznena djela s elementima nasilja.

13. Imajući u vidu da je kod optuženika psihijatrijskim vještačenjem potvrđeno da je počinjenje kaznenih djela povezano sa njegovom ovisnošću o opioidima i psihoaktivnim tvarima, iz čega jasno proizlazi postojanje opasnosti od ponavljanja istovrsnih kaznenih djela, zbog koje je potrebno provesti obvezno liječenje od ovisnosti, to je prvostupanjski sud primjenom članka 69. KZ/11. pravilno optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti.

14. Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanoj presudi nisu nađene povrede kaznenog postupka iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., niti je na štetu osuđenika povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., temeljem odredbe članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 30. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.