REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 627/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. H. iz B. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. J. M., odvjetnica u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2208/2017-2 od 7. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskoga suda u Osijeku, poslovni broj Pn-245/2016-19 od 14. lipnja 2017., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada štete u iznosu od 350.000,00 kuna (46.452,98 €) s pripadajućom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 kuna (3.981,68 €).
2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Odredba članka 391. stavka 1. ZPP ovlašćuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.
7. Bez osnove tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
7.1. Što se tiče relativno bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP počinjene pred prvostupanjskim sudom, odgovoriti je da je tu povredu u reviziji moguće isticati samo ako je učinjena pred drugostupanjskim sudom. Stoga, revizijski navodi kojima se ukazuje na relativno bitnu povredu počinjenu pred prvostupanjskim sudom nisu od odlučnog značenja za ocjenu osnovanosti revizije. U pogledu, pak, tvrdnji o počinjenju ove bitne povrede pred drugostupanjskim sudom, odgovoriti je da, suprotno revizijskim navodima, sud drugog stupnja nije sam ocjenjivao u postupku izvedene dokaze, već je ocjenjivao pravilnost ocjene dokaza koju je dao sud prvog stupnja i pritom zaključio da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio u postupku izvedene dokaze. Kod navedenog je detaljno analizirao zašto nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja, na kojima ustraje i u reviziji, o utvrđenoj činjenici mjesta pronalaska ručne bombe i zašto je i u tom dijelu prihvatljiva ocjena dokaza koju je dao sud prvog stupnja. U takvim okolnostima nije počinjena ni ova bitna povreda.
7.2. Stoga valja zaključiti da u postupku nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog smrti bliskih osoba, supruge Z. H. i sina S. H., koji su smrtno stradali u obiteljskoj kući u B. B., ..., u štetnom događaju od 21. veljače 2015. kada je u kući došlo do eksplozije ručne bombe.
9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je do predmetnog štetnog događaja došlo u obiteljskoj kući tužitelja nakon što su djeca (S., I., V. i J.) pronašla ručne bombe na smetlištu - divljem odlagalištu otpada koje se nalazi iza dječjeg igrališta u kanalu u plastičnoj vrećici time da su bombe bile u PVC zelenim kontejnerima u kojima se čuvaju. Djeca su se s bombama igrali, dvije su bombe odnesene u kuću tužitelja u kojoj se, uslijed nestručnog rukovanja eksplozivnim sredstvom, ručna bomba aktivirala i dovela do eksplozije u kojoj su smrtno stradali supruga i sin tužitelja. Mjesto na kojem su bombe pronađene nije bilo frekventno niti se radi o mjestu kojim se redovno kreću ljudi budući da su bombe bile odbačene u odvodni kanal.
10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženice za predmetni štetni događaj jer tužitelj nije dokazao da radi o aktu terora ili drugom aktu nasilja iz Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (″Narodne novine″ broj 117/03 - dalje: ZOŠTA) pa u tom smislu nisu ostvarene pretpostavke za odgovornost tuženice na temelju odredbe članka 1. stavka 1. ZOŠTA.
11. Bez osnove tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod ovakvog zaključka sudova u primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
12. U domaćem pravnom okviru, odgovornost za štete počinjene aktima terora i drugim aktima nasilja uređena je odredbama ZOŠTA koji u članku 1. stavku 1. propisuje da Republika Hrvatska odgovara za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima, pri čemu se, u skladu sa stavkom 2. tog članka, terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.
13. Odgovor na pitanje može li se neka šteta okarakterizirati štetom nastalom terorističkim aktom, ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja u kojima je štetna radnja počinjena. Pritom za ocjenu ima li neki akt nasilja značenje terorističkog akta u smislu tih odredaba ZOŠTA nisu od značaja samo objektivna obilježja toga akta, već je, pored toga, nužno da je riječ o aktu nasilja poduzetom s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana. Kod toga valja osobito naglasiti da, prema odredbi članka 3. ZOŠTA, obveza naknade štete po tom Zakonu postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim. Međutim, takvo pravilo o odgovornosti za štetu ne isključuje potrebu da oštećenik u parničnom postupku dokaže da je konkretnu štetu pretrpio uslijed akta terora, drugog akta nasilja poduzetog s ciljem teškog narušavanja javnog reda sa zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana ili uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima.
14. Tužitelj je stoga, da bi uspio u sporu, prema prethodnim odredbama i pravilu o teretu dokazivanja, prije svega, trebao dokazati postojanje činjenica na koje se pozvao: da je akt nasilja kojim je oštećen poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda izazivanjem osjećaja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.
15. U okolnostima su konkretnog slučaja sudovi pravilno ocijenili da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, s obzirom na naprijed utvrđene činjenice, nije dokazao da su njegova supruga i sin smrtno stradali uslijed akta terora odnosno akta nasilja poduzetog s ciljem teškog narušavanja javnog reda izazivanjem straha, užasa i osjećaja nesigurnosti građana, a niti uslijed demonstracija ili drugog oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnom mjestu. To posebno stoga što se predmetni štetni događaj zbio na području i u vrijeme kada nije bilo drugih terorističkih akata i to na prostoru na kojem nije bilo za očekivati kretanje ljudi, osobito djece, a iz načina nastanka štetnog događaja ne proizlazi da je riječ o aktu nasilja poduzetog s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana.
16. Slijedom navedenoga, sudovi su pravilno ocijenili da utužena šteta nema obilježje štete nastale terorističkim aktom ni prema subjektivnom obilježju terorističkog akta, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.
17. U odnosu na revizijske navode kojima se revident poziva odluke revizijskog suda broj Rev 976/2008-2 od 27. siječnja 2008. i Rev 136/2009-2 od 13. travnja 2011., valja odgovoriti da te odluke nisu donesene u istim činjeničnim okolnostima, već u drugačijim okolnostima, i to onima u kojima je utvrđeno da su radnje postavljanja eksplozivne naprave na njivi kada je bio predvidiv dolazak obrađivača njive i to u blizini kuća, bile učinjene s ciljem ne samo nanošenja štete, već i zastrašivanja, odnosno na javnom mjestu u jutarnjim satima, u dijelu grada gdje se nalazi poslovno središte tužitelja, tako da je u to vrijeme postojala velika fluktuacija ljudi, što je dovelo do toga da je taj čin takvog karaktera da je izazvao strah i osjećaj nesigurnosti. U okolnostima su konkretnog slučaja, pak, eksplozivne naprave bile odbačene na smetlištu - divljem deponiju koji se nalazi u kanalu u plastičnoj vrećici u PVC kontejnerima u kojima se čuvaju koje okolnosti su pravilno ocijenjene okolnostima koje ne upućuju na postojanje cilja zastrašivanja i nanošenja štete.
18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 30. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
