REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 37 Pž-1429/2023-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O TELEKOMUNIKACIJE d.o.o., iz Čakovca (Grad Čakovec), Franje Punčeca 2, OIB 73879690126, kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Gjurgjan, Irena Šribar Radić i Hrvoje Radić, odvjetnici u Gjurgjan & Šribar Radić, Odvjetničko društvo iz Zagreba, Dalmatinska 10. protiv 1. tuženika HRVOJA KATIČIĆA iz Zagreba, Vrhovčev vijenac 44, OIB 32172458404, 2. tuženika OT POSLOVNA RJEŠENJA d.o.o. iz Čakovca, Franje Punčeca 2, OIB 70800378614, oboje zastupani po punomoćniku Borisu Jukiću, odvjetniku u Zagrebu, Cesarčeva 5, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-26/2021-50 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2024.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-26/2021-50 od 31. siječnja 2023. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak pred drugim sucem pojedincem.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom citiranom u izreci je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je odlučeno o naknadi troškova postupka. U iznimno obimnom obrazloženju je sud prvog stupnja prepisao sadržaj cijelog postupka pred sudom prvog stupnja te je u bitnome zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete.
2. Protiv navedene presude su tužitelj i tuženik izjavili žalbe.
Tužitelj je žalbu izjavio iz svih žalbenih razloga te ističe da u dijelu obrazloženja u kojem bi trebao dati zaključak o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva (točke 56. do 67. obrazloženja) prvostupanjski sud namjerno utvrđuje potpuno druge činjenice od onih koje su odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, te čak izbjegava utvrđivanje i obrazlaganje odlučnih činjenica koje je tužitelj utvrdio u historijatu tužbe kao one iz kojih proizlazi odgovornost tuženika za štetu u ovom postupku, iako su one su nesporno utvrđene tijekom prvostupanjskog postupka. Tužitelj ističe da je pokrenuo ovu tužbu zbog sljedećih štetnih radnji prvotuženika kao člana uprave tužitelja i člana uprave drugotuženika: (i) prijenosa 50% poslovnih udjela u drugotuženiku koje je do tada držao tužitelj na društvo CHARON d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Žlebec 45, OIB 39253260057 (dalje u tekstu: Charon) bez ikakve naknade i bez suglasnosti skupštine tužitelja; i (ii) prijenosa i preostalih 50% poslovnih udjela u drugotuženiku koje je do tada držao tužitelj na samog drugotuženika kao vlastiti poslovni udjel uz proizvoljno utvrđenu naknadu od 500.000,00 HRK koja nikad nije plaćena i sve bez suglasnosti skupštine tužitelja. Na navedeni način je u razdoblju od studenog 2019. godine do siječnja 2021. godine drugotuženik naplaćivao i zadržao znatne prihode od dotadašnjih poslovnih korisnika tužitelja. Radnjama prvotuženika tužitelju su oduzeta vlasnička prava u drugotuženiku čime je izgubio korist od takvih poslovnih korisnika. Tužitelj smatra notornim da poslovni udjeli tužitelja u društvu drugotuženika na kojega su preneseni dotadašnji poslovni korisnici tužitelja predstavljaju vrijednu poslovnu imovinu tužitelja, a navedeno je potvrdio i sam prvotuženik na saslušanju održanom 21. prosinca 2022. godine. Stoga smatra da prijenos na treće osobe takve vrijedne imovine tužitelja u obliku poslovnih udjela u društvu (drugotuženiku) koje u trenutku prijenosa upravlja svim poslovnim korisnicima i to prijenos bez stvarno plaćene naknade i čak bez suglasnosti tužitelja dane putem njegove skupštine nesporno predstavlja štetnu radnju. Nadalje ističe da nije jasno zašto je sud uopće navodio da je tužitelju zbog neupoznavanja sa financijskim izvješćima nastala šteta, kada isto nikada nije tužitelj tvrdio. U pogledu odgovornosti za štetu drugotuženika, sud prvog stupnja je naveo da ne postoji njegova odgovornosti niti po zakonu, iako to jasno proizlazi iz čl. 273. st. 1. i 3. Zakona o trgovačkim društvima što je tužitelj naveo i u tužbi pa nije jasan zaključak iz točke 67. pobijane odluke u kojem se navodi da tužitelj u tužbi nije ni naveo pravni osnov za taj dio tužbenog zahtjeva. Ističe i da je nejasno i obrazloženje prvostupanjskog suda da činjenica da je plaćana „određena naknada“ tužitelju opravdava postupanje prvotuženika. Tužitelj je jasno obrazložio i predložio dokaze da je u spornom razdoblju od studenog 2019. godine do siječnja 2021. godine, drugotuženik od poslovnih korisnika koji su mu preneseni uprihodio 3.303.762,54 HRK, a da je u istom razdoblju tužitelju platio samo 796.370,74 HRK, što znači da je razliku od 2.507.391,80 HRK zadržao upravo drugotuženik za svoju korist odnosno korist svojih tadašnjih vlasnika (Charon) kojemu je prvotuženik prenio poslovne udjele u drugotuženiku. „Određenu naknadu“ je prvotuženik dogovorio sam sa sobom nastupajući kao član uprave tužitelja i drugotuženika, bez suglasnosti skupštine tužitelja, te proizvoljno ugovaranje takve naknade, i zadržavanje razlike za sebe, sigurno ne može predstavljati postupanje sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika. Navodi i da je prvostupanjski sud neopravdano odbio provesti dokazni prijedlog provođenjem financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže uvažiti žalbu i pobijanu odluku preinačiti na način da se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno istu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
Tuženik je izjavio žalbu i prijedlog za ispravak točke II. izreke presude u kojoj je sadržana odluka o naknadi troškova postupka s obzirom da je u pobijanoj odluci navedeno da se trošak naknadi tuženiku umjesto ispravno tuženicima. Žalbu je tuženik izjavio iz svih dopuštenih razloga navodeći ponovno da u pobijanoj odluci nije odlučeno o naknadi troškova za dva tuženika već za samo jednog (neodređenog) tuženika. U pogledu odbijenog dijela zahtjeva za naknadu troškova se ističe da sud nije priznao zahtjev za odgovor na tužbu svakom tuženiku jer se njihovi odgovori na tužbu razlikuju s obzirom i na različite pravne osnove tužbenog zahtjeva. Dodatno ističe i da je pogrešno utvrđena vrijednost tarifnog boda, slijedom svega navedenog predlaže se drugostupanjskome sudu usvojiti žalbu te preinači pobijano rješenje.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Žalbe su osnovane kao i prijedlog za ispravak točke II. izreke pobijane presude, ali kako odluka o glavnoj stvari nije pravilna i zakonita ovaj sud je u skladu s načelom ekonomičnosti postupka odlučio istu ukinuti bez potrebe da se predmet vraća sudu prvog stupnja radi ispravka.
5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je odluka prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu nije pravilna i osnovana na zakonu.
6. Uvidom u spis i pobijanu presudu ovaj sud je utvrdio da su osnovani tužiteljevi žalbeni navodi da je odluka suda prvog stupnja iznimno opsežna, ali da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnost između onoga što se navodi u samom spisu i presudi. Isto je najočitije u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut prema drugotuženiku koji je sud prvog stupnja odbio navodeći samo da tužitelj nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva iako je tužitelj izričito u tužbi naveo kako se odgovornost drugotuženika temelji na čl. 273. st. 1. i 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - službeni pročišćeni tekst, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD). Predmetni članak uređuje pitanje iskorištavanja utjecaja u društvu te propisuje: „Tko s nakanom koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave, odnosno izvršnog direktora ili člana nadzornog, odnosno upravnog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu društva ili njegovih dioničara, odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena. Ta osoba odgovara za štetu i dioničarima, ako im je ona nastala, neovisno o šteti koja je pričinjena društvu.“ U stavku 3. se ističe da pored osoba iz prethodnih stavaka za štetu odgovara kao solidarni dužnik i onaj tko je imao koristi od štetne radnje ako je s nakanom u tome sudjelovao. Sud prvog stupnja je čak citirao predmetni članak u točci 14. obrazloženja pobijane odluke, ali u točci 67. navodi kako tužitelj uopće ne obrazlaže pravni temelj tog dijela tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja uopće nije u odnosu na drugotuženika obrazložio razloge zbog kojih bi tužbeni zahtjev bio u odnosu na drugotuženika neosnovan.
7. Osnovan je i žalbeni navod tužitelja da sud prvog stupnja uopće nije obrazložio jasno razloge zbog kojih smatra da ne postoji odgovornost prvotuženika sukladno čl. 252.a ZTD-a. Tužitelj je u tužbi kao štetne radnje naveo sljedeće štetne radnje prvotuženika kao člana uprave tužitelja i člana uprave drugotuženika: i to prijenos 50% poslovnih udjela u drugotuženiku koje je do tada držao tužitelj na društvo CHARON d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, bez ikakve naknade i bez suglasnosti skupštine tužitelja; potom prijenos i preostalih 50% poslovnih udjela u drugotuženiku koje je do tada držao tužitelj na samog drugotuženika kao vlastiti poslovni udjel uz proizvoljno utvrđenu naknadu od 500.000,00 HRK koja nikad nije plaćena i sve bez suglasnosti skupštine tužitelja. Tužitelj je istaknuo da je u razdoblju od studenog 2019. godine do siječnja 2021. godine drugotuženik naplaćivao i zadržao znatne prihode od dotadašnjih poslovnih korisnika tužitelja. Radnjama prvotuženika tužitelju su oduzeta vlasnička prava u drugotuženiku čime je izgubio korist od takvih poslovnih korisnika. No, sud prvog stupnja u presudi obrazlaže da nisu štetne radnje nesazivanje skupštine, nedostavljanje godišnjih financijskih izvješća i dr., ali isto tužitelj nikada nije ni tvrdio da su štetne radnje. Stoga odluka suda prvog stupnja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
8. Osnovano žalitelj ističe i da je sud prvog stupnja neosnovano i paušalno odbio provesti dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine pretrpjele štete navodeći: „jer isprave koje su dostavljene u spis, a koje je sud opisao i ocijenio u svom obrazloženju su neadekvatne, jer primjerice iz tablica sa popisima (list 26-28) spisa nije razvidno tko je i u odnosu na koga istu sačinio, a jednako je i sa ostalim dokazima, pa je upitno na temelju kojih isprava bi se trebalo provesti tako opsežno financijsko vještačene.“ Naime, tužitelj je na okolnost visine štete predložio financijsko vještačenje poslovnih knjiga kako tužitelja tako i drugotuženika, te nije niti mogao utvrđivati ili dostavljati vjerodostojne podatke o poslovanju drugotuženika, a dokumentacija koju je sud naveo je ispis iz poslovnih knjiga tužitelja koji se vode u računovodstvenom računalnom programu. Osnovano žalitelj i ističe da se sukladno čl. 259. ZPP-a na zahtjev vještaka mogu davati razjašnjenja i omogućiti pristup poslovnim knjigama tužitelja i drugotuženika temeljem kojih bi vještak mogao donijeti svoj nalaz i mišljenje. Slijedom navedenog, odluka suda prvog stupnja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
9. Osnovano žalitelj ističe i da nije jasno zašto je sud prvog stupnja u svojoj odluci u točci 63. izreke naveo kako tužitelj tijekom postupka nije iznosio tvrdnje da je uslijed načina poslovanja tužitelj ili tuženik postali nesposobni za plaćanje. Naime, za odnos odgovornosti za štetu nije relevantno da je zbog štetne radnje tužitelj možda postao nesposoban za plaćanje ili prezadužen, već da li je pretrpio štetu odnosno da li su ispunjeni svi elementi odnosa odgovornosti za štetu i to: 1) subjekti (štetnik i oštećenik); 2) štetna radnja; 3) šteta na strani oštećenika; 4) uzročna veza i 5) protupravnost.
10. Stoga je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a riješeno kao u izreci.
11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imajući u vidu istaknute primjedbe u ovoj odluci prvo ocijeniti sve do sada provedene dokaze, razjasniti da li ima nekih nejasnoća u pogledu dokumentacije koja prileži u spisu, potom će radi utvrđivanja svih elemenata odnosa odgovornosti za štetu zbog propusta u radu uprave sukladno čl. 252.a ZTD-a u odnosu na prvotuženika te radi iskorištavanja utjecaja u društvu sukladno čl. 273. ZTD-a u odnosu na drugotuženika odlučiti da li će provesti ostale predložene dokaze koje je sud prvog stupnja u prvom postupku odbio provesti te će ako utvrdi da je počinjena štetna radnja provesti i dokaze u pogledu utvrđivanja visine pretrpljene štete te će provesti i dokaze koji su povezani sa istaknutim prigovorom prijeboja ako utvrdi da je osnovan tužbeni zahtjev. Po provedenom dokaznog postupku će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u kojoj će odlučiti i o naknadi svih troškova postupka.
Zagreb, 30. siječnja 2024.
Predsjednica vijeća
Kamelija Parać
Broj zapisa: 9-30863-5f16f
Kontrolni broj: 0b183-095b7-82f90
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Kamelija Parać, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
