1                     Poslovni broj Gž R-585/2020-3

 

 

 

 

 

 

 

 

             

 

             

 

              Poslovni broj Gž R-585/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz Z., OIB: ...., koju zastupaju punomoćnici D.R., M. R., H. K. i K.K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Dom za starije osobe Sv. A. Z., iz Z., OIB: ...., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5369/18-81 od 17. svibnja 2019., na sjednici vijeća 5. prosinca 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažava se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5369/18-81 od 17. svibnja 2019., te se sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Utvrđuje se nedopuštenom Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 22. srpnja 2013. godine, kao i Odluka tuženika Ur.broj: 2246 od 04. rujna 2013. godine kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa tužiteljice, te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika na radnom mjestu njegovateljice, nije prestao.

 

              Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto njegovateljice, u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe“,

 

te se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.600,00 kn/ 477,80 eur. [1]

2. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.250,00 kn/ 564,07 eur u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

              1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je nedopuštena Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 22. srpnja 2013., kao i Odluka tuženika Ur.broj: 2246 od 04. rujna 2013. kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa tužiteljice, te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika na radnom mjestu njegovateljice, nije prestao. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto njegovateljice te je u točki III izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.600,00 kn.

              2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nezakonitom tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 22. srpnja 2013. i Odluke kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava od 4. rujna 2013. te da slijedom toga nije prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika, uz zahtjev za vraćanje na rad.

              7. Treba navesti da je prvostupanjski sud presudom poslovni broj Pr-10162/13-45 od 11. prosinca 2015. prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice te je Županijski sud u Bjelovaru presudom poslovni broj Gž R-61/2016-2 od 11. veljače 2016. povodom izjavljene žalbe tuženika, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio citiranu prvostupanjsku presudu. Tuženik je izjavio reviziju protiv citirane presude suda drugog stupnja te je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj 1147/2016-2 od 26. rujna 2018. prihvatio reviziju tuženika te su ukinute presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž R-61/2016-2 od 11. veljače 2016. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-10162/13-45 od 11. prosinca 2015. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

8. Prvostupanjski sud je u ponovnom suđenju utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu, a iz razloga jer se tužiteljica od 14. srpnja 2013. do odluke o otkazu nije pojavljivala na poslu, niti je na bilo koji način opravdala svoj izostanak i time da je počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa;

- da je tužiteljica bila na bolovanju od 29. kolovoza 2012. do 27. svibnja 2013. kada joj je to bolovanje zaključila nadležna komisija HZZO, nakon čega je koristila godišnji odmor od 28. svibnja 2013. do 4. lipnja 2013., a od 5. lipnja 2013. do 7. lipnja 2013. je bila na bolovanju, dok je od 8. lipnja 2013. do 13. srpnja 2013. ponovno bila na godišnjem odmoru koji je iskoristila zaključno s 13. srpnjem 2013. te je nakon toga trebala doći raditi;

- da se tužiteljica ni 14. srpnja 2013., a ni kasnije nije pojavila na poslu, već je 14. srpnja 2013. telefonski obavijestila tuženika da se obratila svojoj izabranoj liječnici obiteljske medicine jer se osjećala loše, no da joj liječnica nije otvorila bolovanje, već joj je izdala uputnicu za bolnicu;

- da tužiteljica nakon istog telefonskog razgovora tuženiku nije dostavila niti doznake o korištenju bolovanja niti potvrdu izabrane liječnice obiteljske medicine o privremenoj nesposobnosti za rad;

- da tužiteljica, u razdoblju od 28. svibnja 2013. pa nadalje sve do donošenja odluke o otkazu, a prema nalazu i mišljenju angažiranog vještaka medicinske struke, nije bila radno sposobna;

- da je radničko vijeće dalo suglasnost za predmetni otkaz, ali da savjetovanje s radničkim vijećem nije provedeno u skladu sa Zakonom te da tuženik tužiteljici nije na pravilan način omogućio iznošenje obrane;

- da iz podataka u zdravstvenom kartonu tužiteljice u odnosu na ostvarivanje prava na bolovanje proizlazi da se tužiteljica dana 5. lipnja 2013. obratila svojoj liječnici, te potom 7. lipnja 2013. kada je liječnica notirala da je tužiteljica bila na bolovanju od 28. kolovoza 2012. do 27. svibnja 2013., te da joj se pravda bolovanje od 5. lipnja 2013. do 7. lipnja 2013., kada je tužiteljica pristupila nadležnom kontroloru radi ocjene i zahtjeva radi daljnjeg bolovanja, ta da je bolovanje od 5. do 7. lipnja 2013. potvrđeno od ovlaštenog kontrolora Zavoda koji se složio s ocjenom liječnice da zahtjev za daljnjim bolovanjem nije opravdan, a također je upisano da je tužiteljica tražila mišljenje o svom pravu na bolovanje; sljedeće javljanje tužiteljice je uslijedilo 19. lipnja 2013. kada je liječnica u zdravstvenom kartonu notirala da tužiteljica traži ponovno mišljenje nadležnog kontrolora o pravu na bolovanje, te nadalje notira da je tužiteljica bila na bolovanju od 29. kolovoza 2012. do 27. svibnja 2013., koje bolovanje joj je zaključeno po tročlanom povjerenstvu Zavoda, te da je liječnica notirala da je tužiteljici objasnila da s datumom 18. srpnja 2013. ima pravo na bolovanje (kada je naručena u dnevnu bolnicu), s čim se tužiteljica nije složila, te je zatražila da joj se bolovanje otvori odmah, međutim liječnica smatra da kako nije došlo do promjene ni u statusu, niti u dijagnozi, to tužiteljicu ponovno upućuje nadležnom kontroloru da odluči o pravu na bolovanje tužiteljice, a da u razdoblju od 20. lipnja 2013. pa sve do 30. srpnja 2013. u zdravstvenom kartonu nema podataka da bi se tužiteljica javljala liječnici;

- da ni jedna od strana u postupku ne tvrdi, niti dokazuje da bi o bolovanju tužiteljice koje joj je zaključeno po tročlanom povjerenstvu Zavoda dana 27. svibnja 2013., u upravnom postupku ili upravnom sporu bilo drugačije riješeno, odnosno da bi tužiteljici pravomoćnom i konačnom odlukom bilo priznato pravo na bolovanje i nadalje iza tog datuma,

- da iz podataka u zdravstvenom kartonu ne proizlazi da bi se tužiteljica obraćala liječničkom povjerenstvu Zavoda nezadovoljna usmenom odlukom liječnice od dana 19. lipnja 2013. kojom joj liječnica odbija otvoriti bolovanje.

              8.1. Slijedom toga prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao osiguranik nezadovoljna odlukom izabranog doktora o utvrđivanju prestanka privremene nesposobnosti, a radi zaštite prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja nije zatražila izdavanje rješenja u upravnom postupku, temeljem čl. 47. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Međutim, prvostupanjski sud zauzima shvaćanje da bi se takvo rješenje temeljilo na utvrđenom zdravstvenom stanju tužiteljice i ostvarivanju prava na bolovanje na datum 19. lipnja 2013. i eventualno nadalje, a da sud ne može pretpostaviti kakav bi sadržaj te odluke bio i da li bi takva odluka obuhvaćala i razdoblje do dana 14. srpnja 2013. (i nakon tog dana) kada se tužiteljica trebala vratiti na posao, zbog čega smatra da u ovom sudskom postupku treba utvrditi je li tužiteljica bila radno sposobna od 14. srpnja 2013., kada se trebala vratiti na posao. Sukladno tome te cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prema kojem tužiteljica nije bila radno sposobna od 28. svibnja 2013. i nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici u smislu čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje: ZR). Nadalje, prvostupanjski sud je shvaćanja da da je tuženik u konkretnom slučaju trebao pozvati tužiteljicu da iznese svoju obranu sukladno čl. 111. st .2. ZR-a, s obzirom na okolnosti koje su postojale u odnosu na zdravstveno stanje tužiteljice, prilikom čega bi bio u mogućnosti po dostavi medicinske dokumentacije, utvrditi razloge zbog kojih tužiteljica nije u mogućnosti pristupiti na rad. Pored toga, prvostupanjski sud cijeni da je tuženik obavijestio radničko vijeće o namjeri davanja otkaza tužiteljici zbog njena nedolaska na posao od 14. srpnja 2013. kao i da tužiteljica svoj izostanak s posla nije ničim opravdala, međutim, da je zz tuženika L. S. članove radničkog vijeća izvijestila, između ostalog, i o činjenici da je tužiteljica pozvana da iznese obranu, pa kraj utvrđenja da tužiteljica nije pozvana da iznese obranu prije otkaza, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik postupio protivno čl. 118. i 149. ZR-a u postupku savjetovanja s radničkim vijećem jer radničkom vijeću nije dostavio istinite podatke važne za donošenje odluke o otkazu tužiteljici, te zaključuje da je otkaz i zbog toga nedopušten.

9. Izneseno shvaćanje suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može se prihvatiti.

              9.1. Prije svega, treba napomenuti da su u citiranom rješenju Vrhovnog suda nižestupanjski sudovi upućeni utvrditi odlučne činjenice u odnosu na to je li tužiteljica eventualno tražila izdavanje rješenja izabrane liječnice obiteljske medicine i pokrenula postupak pred nadležnim tijelom HZZO, bilo protiv odluke o zatvaranju bolovanja 27. svibnja 2013., bilo protiv odluke izabrane liječnice obiteljske medicine o odbijanju otvaranja novog bolovanja, (koji postupak bi, možebitno, rezultirao drukčijim rješenjem pitanja privremene nesposobnosti za rad tužiteljice od odluke o zatvaranju bolovanja tužiteljice sa 27. svibnjem 2013.), kako bi se moglo ocijeniti je li izostanak tužiteljice s posla nakon 14. srpnja 2013. zaista bio opravdan odnosno posljedično tome je li tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje tužiteljici ugovora o radu.

              9.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pri tom izrazio pravno shvaćanje da u situaciji kada nadležno upravno tijelo (konkretno komisija HZZO) pravomoćno odluči o pravnom pitanju iz svoje nadležnosti, sud ne može sam drugačije odlučiti u svezi tog pitanja, pa u slučaju kada postoji pravomoćno rješenje HZZO kojim je odbijen zahtjev radnika za priznanjem privremene nesposobnosti za rad, sud je vezan odlukom nadležnog upravnog tijela o privremenoj nesposobnosti za rad radnika, slijedom čega nema osnova da bi se u prvostupanjskom postupku medicinskim vještačenjem provjeravalo da li je zaista kod tog radnika postojala privremena nesposobnost za rad ili ne. Stoga proizlazi da tek kada ne postoji nikakvo rješenje nadležnog upravnog tijela, može se dokazivati postojanje privremene radne nesposobnosti drugim dokaznim sredstvima. Međutim, u ovom konkretnom postupku ne radi se o takvoj situaciji jer je utvrđeno da je tužiteljica zadnje bolovanje koristila od 29. kolovoza 2012. do 27. svibnja 2013. kada je nadležno upravno tijelo (komisija HZZO) odlučilo da joj se bolovanje zatvara, nakon čega se tužiteljica obratila svojoj izabranoj liječnici obiteljske medicine koja joj nije htjela otvoriti bolovanje, već joj je izdala uputnicu za bolnicu. Dakle, postoji odluka o zaključenju tužiteljičinog bolovanja sa 27. svibnjem 2013. i postoji odluka tužiteljičine izabrane liječnice obiteljske medicine o neodobravanju tužiteljici daljnjeg bolovanja.

              9.3. Nadalje, u citiranoj odluci je naznačeno da treba imati u vidu da početak i dužinu trajanja privremene nesposobnosti za rad utvrđuje izabrani doktor obiteljske (opće) medicine. Izabrani doktor utvrđuje dužinu trajanja privremene nesposobnosti osiguranika ovisno o vrsti bolesti koja utječe na privremenu nesposobnost osiguranika u skladu s medicinskom indikacijom i smjernicama koje pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravlje, po prethodno pribavljenom mišljenju stručnih društava Hrvatskog liječničkog zbora, odnosno ovisno o drugim razlozima privremene spriječenosti za rad. Dakle, za utvrđivanje početka ili prestanka privremene nesposobnosti za rad isključivo je nadležan izabrani doktor koji izdaje obavijest o trajanju privremene nesposobnosti za rad (čl. 38. st. 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, „Narodne novine“, broj 80/13 - dalje: ZOZO),  a osiguraniku nezadovoljnim odlukom izabranog doktora o utvrđivanju prestanka privremene nesposobnosti, radi zaštite prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, izdat će se na njegov zahtjev rješenje u upravnom postupku, a na osnovi prethodno pribavljenog obrazloženog nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva, koje je obvezno prije donošenja nalaza, mišljenja i ocjene izvršiti pregled osiguranika (čl. 47. st. 1. ZOZO).

              9.4. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje te utvrđenje da tužiteljica nakon dugotrajnog bolovanja koje joj je zaključeno 27. svibnja 2013., nije pokretala postupak u smislu čl. 47. st. 1. ZOZO slijedom čega je to bolovanje konačno zaključeno s tim danom, kao i cijeneći da tužiteljici nije odobreno ni daljnje bolovanje od strane liječnice opće prakse i nadležnog kontrolora HZZO nakon 7. lipnja 2013., kada joj je zaključeno bolovanje za razdoblje od 5. lipnja 2013. do 7. lipnja 2013., niti je tužiteljica nadalje poduzimala radnje u odgovarajućem postupku radi mogućnosti drugačijeg rješenja pitanja njene privremene nesposobnosti za rad od onog koji je dala nadležna liječnica opće prakse 19. lipnja 2013., odbijanjem zahtjeva tužiteljice za otvaranjem bolovanja i upućivanjem nadležnom kontroloru, s uputom da ima pravo na bolovanje tek od 18. srpnja 2013., tada je osnovano za zaključiti da u razdoblju kada je tužiteljica trebala pristupiti na rad 14. srpnja 2013. do donošenja pobijane odluke postoji jedino konačna odluka nadležne liječnice opće prakse od 19. lipnja 2013. kojom tužiteljici nije odobreno bolovanje, zbog čega nije bilo uvjeta da se provođenjem medicinskog vještačenja ispituje je li kod tužiteljice u relevantno vrijeme postojala privremena nesposobnost za rad. Naime, nije prihvatljivo shvaćanje prvostupanjskog suda da se za razdoblje od 14. srpnja 2013. pitanje sposobnosti za rad tužiteljice treba utvrđivati u ovom sudskom postupku na temelju rezultata medicinskog vještačenja jer tužiteljica nakon što je odbijen njen zahtjev za otvaranje bolovanja 19. lipnja 2013. nije poduzimala radnje u odgovarajućem postupku koje bi eventualno izmijenile takvu odluku.

              9.5. Prema tome, proizlazi da je tužiteljica u relevantnom razdoblju neopravdano izostala s posla jer nije ishodila odgovarajuće isprave o privremenoj nesposobnosti za rad nakon što je njen zahtjev za bolovanje konačno odbijen 19. lipnja 2013., te je tuženik opravdano otkazao ugovor o radu tužiteljici izvanrednim otkazom sukladno čl. 108. ZR-a.

              9.6. Pri tome nije prihvatljiv ni zaključak prvostupanjskog suda da bi postojali formalni nedostaci u postupku otkazivanja tužiteljici onemogućavanjem tužiteljici da iznese svoju obranu u smislu čl. 111. ZR-a, kraj činjenice da je tužiteljica u svom iskazu navela da za time nije bilo potrebe jer je poslodavcu preko telefona objasnila svoju situaciju, a što je navela i u zahtjevu za zaštitu prava (list 7-8 spisa) na način da se pozivala na otežanu mogućnost ishođenja bolovanja u naznačenom razdoblju te je tvrdila da nije bila radno sposobna, međutim, s obzirom na prednja utvrđenja, ti razlozi nisu ni mogli dovesti do povoljnijeg ishoda za tužiteljicu. Posljedično tome, protivno shvaćanju prvostupanjskog suda, ne postoje ni nedostaci u postupku savjetovanja s radničkim vijećem jer je sadržajem zapisnika o savjetovanju s radničkim vijećem (list 20 spisa) potvrđeno da je radničko vijeće obaviješteno o svim bitnim razlozima namjere izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici na kojima je i utemeljena pobijana odluka o izvanrednom otkazu.

10. Slijedom navedenog, žalbu tuženika trebalo je prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

11. S obzirom na ishod postupka, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška nije osnovan, dok tuženiku u primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a  i čl. 155. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,107/15-dalje:Tarifa) pripada jedan iznos jednokratne nagrada prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife u iznosu od 2.000,00 kn, nagrada za sastavljanje žalbe protiv presude Pr-10162/13-45 od 11. prosinca 2015. u iznosu od 600,00 kn prema Tbr. 10. toč. 2. Tarife i revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-61/2016-2 od 11. veljače 2016. u iznosu od 800,00 kn prema Tbr. 10. toč. 6. al. 2. Tarife, uvećano za PDV. Međutim, tuženik neosnovano zahtijeva jednokratnu nagradu za zastupanje u prvostupanjskom postupku u dvostrukom iznosu. Naime, odredbom Tbr. 7. toč. 2. Tarife propisano je da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, a među ostalim i u postupcima iz radnih odnosa u neprocjenjivim predmetima, te smislenim tumačenjem ove odredbe valja zaključiti da okolnost da je u ovom predmetu prethodno bila ukinuta prvostupanjska presuda te je predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje, ne znači da se nakon toga pred tim sudom vodio zasebni prvostupanjski postupak, pa da bi uslijed toga tuženiku pripadalo pravo na dvije jednokratne nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, jer se radi o jednom te istom postupku, zbog čega je u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

 

 

U Rijeci 5. prosinca 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.