Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžzd-57/2022-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i Sande Janković, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog VC zbog kaznenih djela iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 13. travnja 2022. broj Kzd-4/2021-13, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika, odvjetnice Lidije Horvat održane 25. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom VC zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11., zbog kojeg je proglašen krivim pod točkom 1. izreke pobijane presude, na temelju članka 166. stavak 1. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok se prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke i kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11., opisano pod točkom 3. izreke te se optuženi VC, na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja od 8. listopada 2020. do 9. listopada 2020. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. listopada 2020. do 2. studenog 2020.
II U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i žalba optuženog VC u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru proglašen je krivim optuženi VC zbog tri kaznena djela i to pod točkom 1. izreke za teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u svezi sa člankom 158. stavak 1. KZ/11., za koje mu je uz primjenu članka 48. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a pod točkama 2. i 3. izreke za dva kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina, za koje mu je za svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine pa je optuženik, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme uhićenja od 8. listopada 2020. godine do 9. listopada 2020. godine i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. listopada 2020. godine do 2. studenog 2020. godine.
2. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan snositi troškove kaznenog postupka i to na ime troškova svjedoka iznos od 105,20 kuna, na ime troškova vještačenja iznos od 5.744,00 kuna, te na ime paušala iznos od 3.000,00 kuna.
3. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženik.
3.1. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.) zbog povrede kaznenog zakona (članak 469.točka 5. ZKP/08.) i zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3.2. Optuženi VC žali se po braniteljima, odvjetniku Marku Cvrkoviću i odvjetnici Lidiji Horvat zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, a braniteljica Lidija Horvat i zbog odluke o troškovima postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak i suđenje.
4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je branitelj optuženika, odvjetnik Marko Cvrković i ističe da "žalba državnog odvjetnika u pogledu odluke o kazni nije na zakonu osnovana".
5. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
6. Sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., prisustvovala je braniteljica optuženika, odvjetnica Lidija Horvat, dok optuženik i branitelj Marko Cvrković te državni odvjetnik, iako uredno izviješteni, nisu pristupili na sjednicu vijeća pa je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.
7. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana dok žalba optuženika nije osnovana.
8. Prije svega, nije u pravu državni odvjetnik kada ističe žalbenu osnovu bitne povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., navodeći da je izreka presude proturječna razlozima presude. U tom pravcu ističe da je prvostupanjski sud optuženika pravilno proglasio krivim zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u svezi sa člankom 158. stavak 1. KZ/11. na štetu LC, ali da u obrazloženju (i uvodu) pogrešno navodi da se radi o pokušaju tog djela. Nasuprot tome, iako je u pravu državni odvjetnik da je u uvodu i obrazloženju presude pod točkom 1. navedeno da se radi o pokušaju teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u svezi sa člankom 158. stavak 1. KZ/11. , očito je da se radi o grešci u pisanju, s obzirom da prvostupanjski sud ne navodi članak 34. KZ/11. koji se odnosi na pokušaj počinjenja djela, a iz izreke presude je vidljivo da činjenični i pravni opis te zakonska kvalifikacija djela iz točke 1. optužnice odgovara teškom kaznenom djelu spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u svezi sa člankom 158. stavak 1. KZ/11. za koje je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim. Dakle, izreka presude je razumljiva, potpuno je jasno što je njome odlučeno, a nema ni proturječja između izreke i razloga presude.
8.1. Jednako tako, nije u pravu optuženik kada u okviru iste žalbene osnove tvrdi da presuda nema razloga te da su razlozi koji su navedeni nejasni i da je sud neosnovano poklonio vjeru iskazu oštećene LC, što se zapravo odnosi na pobijanje činjeničnih utvrđenja izražavanjem nezadovoljstva o ocjeni dokazne građe, o čemu u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.2. Protivno prigovoru optuženika, razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku su navedeni i nisu nejasni ni proturječni dokazima. Prvostupanjski je sud argumentirano i okolnosno obrazložio koje je odlučne činjenice kaznenih djela za koje se optuženik tereti utvrdio i iz kojih dokaza, obrazložio je zašto poklanja vjeru iskazu oštećene-žrtve LC i koji dokazi podupiru njezin iskaz - svjedoci ĆC, ĐC i ZC, te nalaz vještakinje Marine Perković Kovačević, poruka s društvene mreže Facebook koje je optuženik slao oštećenici, te obrazlaže zašto ne prihvaća obranu optuženika.
8.3. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, teškom povredom prava na pravično suđenje (članak 468. stavak 2. ZKP/08.), odnosno da je povrijeđeno pravo obrane (članak 468. stavak 3. ZKP/08.). Ovi se žalbeni navodi obrazlažu tvrdnjom kako su odbijeni svi, odnosno, većina dokaznih prijedloga obrane i da odluka nije dostatno obrazložena.
8.4. Nasuprot ovim žalbenim prigovorima, iz spisa predmeta proizlazi da su na raspravi 10. ožujka 2022., prema prijedlogu obrane, ispitani svjedoci ĆC, ZC i ĐC. Vidljivo je kako su svjedoci odgovarali na dodatna pitanja optuženika, kao i vještakinja Marina Perković Kovačević, na koje iskaze i nalaz vještakinje stranke nisu imale primjedbi, dok je prvostupanjski sud ocijenio dokazne prijedloge optuženika, te jasno izložio zašto su odbijeni.
8.5. U članku 418. stavak 1. ZKP/08. određeno je kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, što ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Naprotiv, prvostupanjski sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavak 1. ZKP/08. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinom slučaju. U odnosu na prigovor da je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, valja imati na umu da je prvostupanjski sud cijenio dokazne prijedloge obrane uz jasno obrazloženje odluke o odbijanju, jer činjenice koje bi se predloženim dokazima, eventualno, mogle utvrditi, nisu odlučne, dok će činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u vezi pravilnost sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako sudovi nisu dužni dati detaljan odgovor na svaku iznesenu tvrdnju, a iz prvostupanjske presude proizlazi da se temelji na zakonitim dokazima, da se sud osvrnuo na bitna pitanja, te iako je u nekim dijelovima to obrazloženje šturo, ipak ne do te mjere da ugrožava poštenost suđenja kako ističe optuženik. Dakle, slijedom navedenog nema dvojbe da su bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti.
8.6. Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a niti ispitivanjem prvostupanjske presude u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Optuženik presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, nezadovoljan ocjenom prvostupanjskog suda da je djelo pod točkom 1. kvalificirano kao teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. te smatra pogrešnim da se radi o posebno ranjivom djetetu jer osim dobi od devet godina potrebno je postojanje drugih okolnosti koje ga čine posebno ranjivim.
9.1. Međutim, činjenični opis terećenog protupravnog djela iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. sadrži sve bitne elemente djela uključujući kvalifikatornu okolnost da je djelo počinjeno prema osobi posebno ranjivoj zbog njene dobi, dakle djetetu izrazito niske životne dobi od devet godina koje nedvojbeno ne može shvatiti značenje spolnih radnji, pa se oštećeno dijete ove starosti ima smatrati posebno ranjivom osobom. Konačno, prema vlastitom kazivanju optuženik je bio u prijateljskim odnosima s obitelji oštećene CC, međusobno su se posjećivali, djeci je kuhao i nosio ručak, a kako su njegova djeca iz ranijeg braka iste dobi kada su dolazila kod njega (svaki četvrtak) su se međusobno družila, pa svijest optuženika o dobi oštećenice, kao subjektivne komponente kaznenog djela, nije sporna.
9.2. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika kojima presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz gore navedenih razloga.
10. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obrana nastoji dovesti u sumnju iskaz oštećene LC koji je u cijelosti potvrđen personalnim i materijalnim dokazima, i ustraje na prijedlogu da se provede psihijatrijsko vještačenje oštećenice na okolnost je li, s obzirom na svoju razvijenost i protek vremena, vjerno iskazivala o proživljenim događajima te da li je sklona sugestibilnosti i konfabulaciji.
10.1. Oštećena LC je u iscrpnom i detaljnom iskazu na dokaznom ročištu 2. studenoga 2020. podrobno opisala sve okolnosti koje se tiču predmetnih kaznenih djela. Detaljno je opisala da je u vrijeme ljetnih školskih praznika sa sestrom dolazila u stan optuženika koji ih je čuvao, da je jedne zgode u njegovoj spavaćoj sobi legla na krevet, a optuženik da joj je skinuo tajice, rukom dodirivao po spolovilu i više puta gurnuo prst u njeno spolovilo. Druge zgode presreo ju je na stubištu zgrade svukao tajice i gaćice i prstima dodirivao po spolovilu i stražnjici, da bi naposljetku kada su brali trešnje, i kada ju je podignuo na ramena prstima dodirivao po spolovilu preko odjeće.
10.2. Vještakinja kliničke psihologije Marina Perković Kovačević testiranjem oštećenice utvrdila je da je sposobna valjano i istinito iskazivati o proživljenim događajima, nije procijenjena sklonost konfabulaciji, niti su uočeni elementi patološke motivacije za lažno optuživanje. Stav obrane da kod provođenja vještačenja nije korištena CBCA i SVA metoda, naprosto nije točan, jer je vještakinja Marina Perković Kovačević psihologijski nalaz i mišljenje sačinila upravo na temelju psihologijskog testiranja oštećenice i intervjua uz primjenu metoda za procjenu vjerodostojnosti iskaza CBCA i SVA. S pravom stoga prvostupanjski sud prihvaća da se radi o objektivnom, nepristranom nalazu i mišljenju iznijetom u skladu s pravilima struke, na koji stranke u tijeku postupka nisu imale primjedbe i nema niti najmanje sumnje da bi oštećenica bila sklona izmišljanju odnosno konfabulaciji i da bi njen iskaz bio nevjerodostojan, te je osnovano prvostupanjski sud odbio prijedlog za psihijatrijskim vještačenjem oštećenice.
10.3. Osim toga, iskaz oštećenice potvrđen je iskazom majke ĆC kojoj se povjerila nakon gledanja filma na temu seksualnog zlostavljanja ženske osobe koja je zbog toga oboljela od shizofrenije. Vještakinja je objasnila da oštećenica ranije nije ništa govorila jer u dobi od devet godina nije imala dovoljno znanja o seksualnosti, kao i o seksualnom primjerenom i neprimjerenom ponašanju i obzirom na uključenost poznate osobe, kao i činjenice da su ta ponašanja kratka (ljeto 2014.) nakon čega se obitelji više ne druže zbog drugog događaja, dok sada u adolescenciji oštećenica ima razvijeno stanje o seksualnosti, o primjerenom i neprimjerenom ponašanju, a sadržaj filma bio je okidač da se povjeri majci. Razlike u iskazima oštećenice na dokaznom ročištu i iskaza u izviješće Centra za socijalnu skrb Vinkovci, na koje se upire u žalbi treba reći, da se ovdje ne radi o različitosti, već o tome da je oštećena ispričala samo jedan događaj, o drugom je govorila majka, a to što o djelu pod točkom 1. nisu govorile ne znači da se to djelo nije dogodilo, jer je o njemu okolnosno i iscrpno oštećenica iskazivala na dokaznom ročištu. Ujedno, upravo je majka događaj ispričala mužu HC, zbog čega je s pravom sud odbio njegovo ispitivanje jer on saznanja o događaju ima iz priče supruge ĆC, koja pak je dala iskaz i iskazivala o psihičkom stanju oštećenice.
10.4. Kod takvog stanja stvari, osnovano je odbijen prijedlog za psihijatrijskim vještačenjem optuženika na okolnost njegovog pedofilskog poremećaja, jer taj prijedlog obrane ne utječe na zaključak o dokazanosti kaznenih djela, a osim toga takve seksualne aberacije ne mogu se psihijatrijskim putem sa sigurnošću verificirati, niti isključiti.
10.5. Jednako tako, činjenično stanje nije nepotpuno ni pogrešno utvrđeno time što su odbijeni prijedlozi za ispitivanjem ŽC i JC, bivše i sadašnje supruge optuženika, jer one nemaju neposrednih saznanja (oštećenica je navela da supruga optuženika nije htjela da dolaze u njihov stan pa su dolazili kada nje nije bilo), a na okolnost optuženikovog prethodnog života svjedokinje nisu ni bile predložene. Svjedokinje V i BC, kćeri optuženika iz ranijeg braka u odnosu na događaj pod točkom 3. ostale su kod vikendice pa logično nisu mogle vidjeti diranje optuženika po spolovilu oštećenice kada ju je dignuo na svoja ramena. S obzirom da su svjedokinje kod optuženika dolazile četvrtkom, a prema navodima oštećenice drugih osoba nije bilo, logično te svjedokinje nemaju relevantnih saznanja o kaznenim djelima. Jednako tako, ocjenjujući iskaz oštećenice vjerodostojnim, s pravom sud odbija nevažnim dokaz pribave podataka iz osnovne škole o vladanju i ocjenama oštećenice (o ocjenama je kazivala sama oštećenica) dok nalaz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba potkrjepljuje iskaz oštećenice o pogoršanju njenog psihičkog stanja nakon što se povjerila majci. Podaci iz oslobađajuće presude protiv optuženika radi istih djela u drugom postupku, nisu od značaja za ocjenu dokazanosti djela za koja se optuženik tereti.
10.6. Slijedom navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega je neosnovana i žalba optuženika zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona odnosno one povrede koja bi proizašla iz primjene kaznenog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
10.7. U pravu su optuženik i državni odvjetnik kada ističu da je sud prvog stupnja izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 2 mjeseca koja je veća od zbroja pojedinačno utvrđenih kazni zatvora čime je povrijeđena odredba članka 51. stavak 1. KZ/11.
10.8. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada ukazuje da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio otegotne i olakotne okolnosti i da je propustio vrednovati način počinjenja djela, izraženu upornost, životnu dob optuženika i da je iskoristio povjerenje žrtve koje okolnosti nisu bile obuhvaćene ocjenom prvostupanjskog suda. Po stavu ovog suda navedene okolnosti daju njegovom postupanju teži značaj tako da nije opravdana primjena instituta ublažavanja kazne, za djelo pod točkom 1., koja se temeljila na činjenici ranije neosuđivanosti optuženika, već je optuženiku za djelo iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. pod točkom 1. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine, dok se uzimaju utvrđenima kazne zatvora za dva kaznena djela iz članka 158. stavak 2. od jedne godine za svako djelo. Iako optuženiku nije olakotnim cijenjeno da je otac dvoje djece u dobi koje uzdržava i njegove godine života, te okolnosti iz žalbe optuženika nemaju takav značaj da kazna bude manja. Uzimajući u obzir broj tako teških i odioznih kaznenih djela koje je optuženik počinio prema oštećenici u kratkom razdoblju, te cijeneći optuženikovu ličnost i počinjena djela u njihovoj ukupnosti u kratkom vremenskom periodu, jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen u trajanju od četiri godine i dva mjeseca, je nužna i pravedna kako bi se izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima takvih kaznenih djela i upozorili drugi građani da se klone sličnih postupaka, a ujedno će se takvim kaznama u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih ponašanja. Slijedom toga nije osnovana žalba optuženika da je odluka o kazni previsoka.
10.9. Jednako tako, s obzirom na djelomično prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika u odluci o kazni i povišenje kazne za djelo iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. iako je sud pogriješio u izricanju jedinstvene kazne kako je obrazloženo pod točkom 10.7. ove presude, izricanjem jedinstvene kazne zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca u odnosu na pojedinačne kazne zatvora, pravilno je primijenjena odredba članka 51. KZ/11.
11. Optuženik u žalbi podnesenoj po braniteljici, odvjetnici Lidiji Horvat ističe žalbenu osnovu zbog odluke o troškovima postupka koju međutim posebno ne obrazlaže. Međutim, odluka o troškovima je ispravno donesena i obrazložena pod točkom 19. pobijane presude.
12. Slijedom izloženog, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 25. siječanja 2024.
Predsjednica vijeća:
mr.sc. Ljiljana Stipišić
