REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 27/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. V., OIB … , iz N. G., koju zastupa punomoćnik R. D., odvjetnik u N. G., protiv tuženika A. b. d.d., OIB … Z., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-927/2022-2 od 13. veljače 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-181/2019-27 od 10. siječnja 2022., u sjednici održanoj 25. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-927/2022-2 od 13. veljače 2023. i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-181/2019-27 od 10. siječnja 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 2.378,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U točki II. naloženo je tuženiku platiti iznos od 5.986,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja, 10. siječnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana. U točki III. odbijen je zahtjev tužiteljice sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-181/2019-27 od 10. siječnja 2022., pod stavkom I. i u dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 5.031,25 kn/667,76 eura. U točki II. preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi daljnji iznos od 937,50 kn/124,42 eura na ime parničnog troška (preko iznosa od 5.031,25 kn /667,76 eura do iznosa od 5.968,75 kn/792,18 eura) te je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu daljnjeg iznosa od 937,50 kn/124,42 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama. U točki III. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2222/2023-2 od 11. srpnja 2023.dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na dva pitanja, međutim u reviziji tuženik ističe i postavlja samo slijedeće pitanje:

„Jesu li sudovi u pojedinačnim postupcima u kojima se tužitelji, sukladno čl. 502. c ZPP-a, pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava dužni provoditi dokazni postupak u kojem će se po potrebi provesti i dokaz saslušanjem svjedoka i/ili stranaka (tzv. personalni dokazi)?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a.)Traži trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja-potrošača za isplatu iznosa od 2.378,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da je:

- da su pravni prednik tuženika /S. b. d.d. O.) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) sklopili 6. rujna 2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (kunska protuvrijednost od 17.000,00 CHF), namjena kojeg je bila adaptacija kuće, sa rokom otplate kroz 60 mjeseci

- da je u čl.3. ugovorena kamatna stopa 4,90% godišnje, a člankom 4. promjenjiva kamatna stopa, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je u čl. 3. točki 3. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob koji obračunava kreditor

- da je kredit vraćen tuženiku

- da razlika između ugovorene stope redovne kamate (4,90% godišnje) i plaćene po obračunu prednika tuženika na temelju njegove Odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi od 1. studenog 2007. do 5. studenog 2009. kad je uplaćena zadnja rata iznosi ukupno 2.378,58 kn (razlika po osnovi promjenjive kamatne stope 740,19 kn i po osnovi glavnice u CHF 1.638,39 kn)

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 2.378,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

10. Nižestupanjski sudovi su se u pobijanim presudama pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.). kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05).

11. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe članka 1111. do članka 1120. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Povodom revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

13. Tuženik naznačenim pitanjem osporava je li dovoljno da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, bez provođenja kontradiktornog postupka o tome je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita te je li ju upozorila kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njene kreditne obveze, iako na tu okolnosti nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavao izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača , te da je između ostalih navoda, isticao da je „prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja…“ te da je na tu okolnost predloženo saslušati radnika tuženika.

14. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu sa odredbom članka 81. stavka 4. ZZP-a.

15. Prema navedenom potrebno je dati odgovor na pitanje može li tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

16. Članak 81. ZZP-a glasi:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom postupku, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

18. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

19. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.)

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

„…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dana, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom , nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije , br. 39804/06, 27.presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)“.

21. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

22. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„U pojedinačnim postupcima, u kojima se tužitelji pozivaju sukladno čl. 502. c ZPP-a na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne može se zaključak suda temeljiti na tome da se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“

23. U konkretnom slučaju, tuženik je na okolnosti pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati radnika tuženika upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdio da je „…prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule , kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja….“ a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu članka 81. stavka 4. ZZP-a.

24. Na temelju svega naprijed navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu članka 395. stavka 2. ZPP-a.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Zagreb, 25. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.