REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4127/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Klinička bolnica Merkur, OIB 25883882856, Zagreb, Zajčeva 19, kojeg zastupa punomoćnik Luka Mađerić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika DN, OIB [osobni identifikacijski broj] vl. obrta za trgovinu i ugostiteljstvo ABC, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milko Križanović, odvjetnik u Zagrebu, radi predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4212/2022-3 od 10. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022 od 11. svibnja 2022. na sjednici održanoj 25. siječnja 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, te na povredu prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prijedlog za dopuštenje revizije tuženika se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4212/2022-3 od 10. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-31/2022 od 11. svibnja 2022., postavljajući slijedeća pravna pitanja:
„1. U kojem trenutku se može cijeniti da zakonsko ograničenje autonomije volje stranaka prelazi granice pravne sigurnosti na način da ugrožava legitimna očekivanja tih istih stranaka?
Konkretno, je li ispravan stav ugovorne strane (i) ujedno adresata pravne norme
- ukoliko zakonsko ograničenje autonomije volje nije bilo na snazi u trenutku ugovaranja bitnih sastojaka ugovora/ ugovornog odnosa, a isto u trenutku stupanja na snagu u dostatnoj mjeri ne predstavlja određenu i preciznu pravnu normu, da se utoliko konkretan ugovorni odnos ima referirati ( i nastaviti) na mjerodavne ugovorne odredbe temeljene na prijašnjem propisu odnosno autonomiji volje stranaka?
2. Kakve reperkusije na pravnu sigurnost i načelno vladavinu prava može imati pravno stajalište da ugovorna klauzula koja se izravno vezuje na zakonsku normu predstavlja ništetnu ugovornu odredbu samo zato što je nakon sklapanja ugovora izmijenjen zakon koji je važio u trenutku njena ugovaranja, dok istovremeno prijelazne odredbe noveliranog zakona dopuštaju njenu iznimnu primjenu, dok nadležno tijelo državne uprave potvrđuje da je upravo riječ o takvom slučaju u kojem se ista ima primijeniti?“ navodeći da pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda (Rev- 2097/2011 od 10. lipnja 2015.), te od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-994/2004 od 13. ožujka 2007.) pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). U odnosu na razloge propisane čl. 385.a st. 2. ZPP poziva se na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske "Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) i to pravo na pravično suđenje uključujući načelo pravne sigurnosti i pravo na djelotvoran pravni lijek zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čl. 6. ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija)
2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), ovaj revizijski sud je zaključio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4. Ovo iz razloga što su postavljena pravna pitanja općenita i svojim sadržajem ne odgovaraju kriteriju univerzalnosti koji se odgovorom na takva pitanja treba ostvariti (čl. 385.a st. 1. ZPP).
4.1. Nadalje, navodi tuženika da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (Rev 2097/11-2 od 10. lipnja 2015.) nisu osnovani. U citiranoj odluci pravno shvaćanje se odnosi na primjenu propisa koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja imovine stranaka tijekom trajanja bračne zajednice što ne koincidira u odnosu na konkretni slučaj.
5. Stoga je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja odbijen te je primjenom čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke.
6. Neosnovani su i navodi iz prijedloga koji se odnose na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom.
6.1. U odnosu na pozivanje tuženika na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske valja odgovoriti da se citirane odluke ne odnose na istu pravnu situaciju (U-III-994/2004 od 12. ožujka 2007. i U-I-1865/2019 od 3. studenoga 2020., odnosno da pobijana odluke ne odstupa od pravnih shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske u pogledu primjene Zakona.
6.2. U odnosu na navode tuženika da je do došlo povrede prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek, valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
7. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
8. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu pobijanom odlukom povrijeđena temeljna prava zajamčenih Ustavom i to ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno je kao pod točkom II. izreke.
Zagreb, 25. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
