REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 7/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OSIJEK-KOTEKS d.d., OIB 44610694500, Osijek, Šamačka 11, kojeg zastupa punomoćnik Mojmir Ostermann, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ostermann i partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji podnesenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-37/2022-2 od 26. listopada 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-243/2021-36 od 29. studenoga 2021., na sjednici održanoj 25. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-37/2022-2 od 26. listopada 2022. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-243/2021-36 od 29. studenoga 2021. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Tužbeni zahtjev tužitelja OSIJEK-KOTEKS d.d. OIB:44610694500, Osijek, Šamačka 11, da mu tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, isplati iznos od 2.323.000,00 kn (dvamilijunatristodvadesettritisućekuna) zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos od 26. veljače 2015. pa do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 290.471,88 kn (slovima: dvjestodevedesettisućačetristosedamdesetjednakuna i osamdesetosamlipa), odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 139.390,00 kn (slovima:stotridesetdevettisućatristodevedesetkuna) u roku 15 ( petnaest) dana."

2. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 306/2023-2 od 6. rujna 2023. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Ako je Republika Hrvatska počinitelju kaznenog djela oduzela imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, može li oštećenik osnovanost svog imovinskopravnog zahtjeva dokazivati u parnici protiv Republike Hrvatske, na temelju odredaba Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (Narodne novine br. 145/2010, 70/2017)?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojega je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način da se u cijelosti prihvati njegov tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i tuženicu obveže da mu naknadi troškove žalbenog i revizijskog postupka, a podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove sastava revizije.

5. U odgovoru na reviziju tuženica predlaže odbiti reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojega je dopuštena.

8. U revizijskom stadiju postupka je prijeporno može li, ako je Republika Hrvatska počinitelju kaznenog djela oduzela imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, tužitelj, koji je u pravomoćno okončanom kaznenom postupku protiv tog počinitelja kaznenog djela imao svojstvo oštećenika s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom, dokazivati osnovanost svog imovinskopravnog zahtjeva u parnici protiv Republike Hrvatske na temelju odredaba Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10., 70/17. – dalje: ZPOIK).

9. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženica stekla iznos od 2.323.000,00 kn, čiju isplatu tužitelj zahtijeva, na način da je Drago Tadić taj iznos uplatio na račun tuženice na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj K-Us-6/2012-151 od 26. rujna 2014. Tom je presudom Drago Tadić proglašen krivim za kaznena djela počinjena u svojstvu predsjednika uprave OSIJEK KOTEKS d.d. Osijek te mu je naloženo Republici Hrvatskoj isplatiti novčani iznos od 4.844.489,30 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je oštećenik (ovdje tužitelj) s imovinskopravnim zahtjevom (u iznosu od 5.146.632,24 kn protiv Drage Tadića i Ramiza Pandžića te u iznosu od 100.000,00 kn protiv Drage Tadića, sve sa zateznim kamatama) u cijelosti upućen u parnicu. Drago Tadić je 26. veljače 2015. tuženoj, odnosno u Državni proračun uplatio iznos od 7.004.489,30 kn u koji je uključen i ovdje utuženi iznos. Budući da je tuženica taj iznos stekla na temelju pravomoćne sudske odluke, nižestupanjski sudovi su zaključili da je neosnovana tužiteljeva tvrdnja da je tuženica taj iznos stekla bez pravne osnove. Nadalje su utvrdili da tužitelj nije dokazao ni postojanje svoje tražbine prema tuženici po osnovi imovinskopravnog zahtjeva koji mu je u cijelosti ili djelomično dosuđen, bilo u kaznenom postupku bilo u posebnoj parnici na koju je upućen pravomoćnom kaznenom presudom. To stoga što do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu (25. listopada 2016.) nije pokrenuo posebnu parnicu u kojoj bi dokazivao svoje pravo zahtijevati isplatu iznosa stečenog kaznenim djelom od Drage Tadića te njegovu visinu, nego je tu parnicu pokrenuo nakon toga, odnosno najranije 21. rujna 2020. (pred Općinskim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem Pn-173/2020). Zbog toga je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a u vezi s čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, zaključeno da tužitelj nije dokazao postojanje svoje tražbine prema Republici Hrvatskoj po osnovi imovinskopravnog zahtjeva u skladu s čl. 24. st. 1. ZPOIK.

10. Osnovano tužitelj u reviziji ističe da nije pravilan stav nižestupanjskih sudova da on nema pravo tužbom u ovom postupku od tuženice zahtijevati namirenje svoje tražbine s osnove imovinskopravnog zahtjeva u smislu odredbe čl. 24. st. 1. ZPOIK i u tom postupku dokazivati osnovanost svog imovinskopravnog zahtjeva.

11. Odredbom čl. 12. st. 1. ZPP propisano je da kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema navedenoj odredbi, za odlučivanje suda u parničnom postupku o prethodnom pitanju moraju biti ispunjene određene zakonom propisane procesne pretpostavke, a to su: a) prethodno pitanje mora biti pravno pitanje koje predstavljata samostalnu pravnu cjelinu, b) mora biti riječ o odluci o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa, a ne neke činjenice c) rješavanje prethodnog pitanja mora biti uvjet za meritorno rješavanje predmeta odnosno odlučivanje o glavnom tužbenom zahtjevu; d) o tom pitanju već nije donio odluku sud ili koje drugo nadležno tijelo te d) nije nekim posebnim propisom određena zabrana rješavanja tog pitanja kao prethodnog po parničnom sudu.

12. Nadalje, u skladu s odredbom čl. 24. st.1. ZPOIK (koji je bio na snazi, kako u vrijeme donošenja prethodno citirane pravomoćne kaznene presude, tako i u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, tj. 12. kolovoza 2016.), Republika Hrvatska namirit će tražbinu oštećenika iz osnove imovinskopravnog zahtjeva samo do visine imovinske koristi oduzete u postupku prema tom Zakonu.

13. Iz navedene zakonske odredbe ZPOIK jasno proizlazi da oštećenik iz kaznenog postupka protiv počinitelja kaznenog djela na koje se odnosi oduzimanje imovinske koristi ima pravo izravnog namirenja od Republike Hrvatske i to do visine imovinske koristi oduzete prema odredbama ZPOIK. S obzirom na ovo pravo, a imajući na umu da je osnovanost imovinskopravnog zahtjeva prethodno pitanje u ovom sporu, sud nije mogao otkloniti odlučivanje o prethodnom pitanju i posljednično tome i mogućnost dokazivanja osnovanosti tužiteljevog imovinskopravnog zahtjeva u parnici protiv Republike Hrvatske.

14. Pri tome je za istaknuti da nijednom odredbom ZPOIK nije propisano da oštećenikov imovinskopravni zahtjev mora biti dosuđen u parnici protiv počinitelja kaznenog djela, a kako su to pogrešno zaključili nižestupanjski sudovi. Takvo tumačenje, ne samo da oštećeniku kaznenog djela onemogućuje bržu i ekonomičniju restituciju, nego otvara i pitanje povrede prava na vlasništvo zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/2017. - dalje: Konvencija). Ako bi, naime, oštećenik iz kaznenog postupka pokrenuo parnicu protiv počinitelja kaznenog/ih djela za iznos koji je pravomoćnom presudom donesenom u tom kaznenom postupku oduzet na ime imovinske koristi i uplaćen u državni proračun, odnosno Republici Hrvatskoj, počinitelj kaznenog djela bio bi obvezan dva puta platiti isti dug. S tim u vezi valja istaknuti da se ovaj sud već očitovao o zabrani dvostruke naplate, pa je tako u odluci poslovnoga broja Rev- 1595/2015-2 od 14. listopada 2015. (ponovljeno i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-808/2018-2 od 2. ožujka 2022.) u kojoj je navedeno:

„Sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje da je u trenutku kada je tužiteljica u cijelosti naknadila štetu počinjenu kaznenim djelom oštećeniku, istovremeno i prestala njezina obveza da isplati Republici Hrvatskoj iznos imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom na temelju presude koja predstavlja ovršni naslov u postupku koji se vodi pod brojem Ovrpl-4800/12, jer osuđena osoba ne samo da bi na taj način ostala bez ostvarene imovinske koristi nego bi za nju isplata tog iznosa značila i umanjenje imovine, a što nije cilj instituta oduzimanja imovinske koristi.“

15. Osim toga, valja imati na umu i odredbu čl. 1. st. 3. ZPOIK, u skladu s kojom su sud i tijela koja postupaju prema tom Zakonu dužna voditi računa je li oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev. Ako je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev koji s obzirom na osnovu isključuje oduzimanje imovinske koristi, prema tom Zakonu će se postupati samo u odnosu na dio imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.

16. Dakle, iz navedene zakonske regulacije jasno proizlazi da imovinskopravni zahtjev (kao institut građanskog prava i odraz načela da je onaj koji drugome prouzroči štetu dužan istu nadoknaditi) ima prednost pred oduzimanjem imovinske koristi (kao institutom kaznenog prava i odrazom načela da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom). U skladu s time, tek ako u kaznenom postupku protiv osobe koja je označena kao počinitelj kaznenog djela nema oštećenika ili ako on ne postavi imovinskopravni zahtjev, nužno je osigurati da nitko ne zadrži korist ostvarenu protupravnom radnjom. U konkretnom slučaju je, međutim, ovdje tužitelj u kaznenom postupku koji se vodio protiv njegovog tadašnjeg predsjednika uprave imao status oštećenika te je kao takav i postavio imovinskopravni zahtjev koji može ostvariti djelomično od Republike Hrvatske, a tek u preostalom dijelu od osuđene osobe u kaznenom postupku.

17. Slijedom svega navedenoga, odgovor na postavljeno pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije glasi:

Ako je Republika Hrvatska počinitelju kaznenog djela oduzela imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, oštećenik može, u slučaju da o imovinskopravnom zahtjevu odluku već nije donio sud u kaznenom postupku ili sud u parničnom postupku u kojem se o osnovanosti imovinskopravno zahtjeva raspravljalo kao o glavnom pitanju, osnovanost svog imovinskopravnog zahtjeva dokazivati i u parnici protiv Republike Hrvatske na temelju odredaba Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (Narodne novine br. 145/2010, 70/2017), a u kojoj će sud o osnovanosti istaknutog imovinskopravnog zahtjeva riješiti kao o prethodnom pitanju.

18. Kako je, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova propušteno raspraviti jesu li ispunjeni uvjeti za rješavanje navedenog prethodnog pitanja te ako jesu, je li imovinskopravni zahtjev tužitelja osnovan i ima li stoga tuženik pravo ostvariti naplatu od Republike Hrvatske i u kojem iznosu, činjenično stanje odlučno za rješenje spora ostalo je nepotpuno utvrđeno. Stoga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je ovaj sud prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo u cijelosti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratio na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu (čl. 391. st. 7. ZPP).

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, imajući na umu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, otkloniti uočene nedostatke, raspraviti sve odlučne činjenice za rješenje spora među strankama i ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

20. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP, o troškovima postupka, pa i onima u povodu revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Zagreb, 25. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Broj zapisa: 9-30862-f2b76

Kontrolni broj: 0082d-f90ff-a254c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.