REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 45/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G., OIB ... iz S., kojeg zastupaju punomoćnici M. B. i G. L., odvjetnici u S., protiv 1. tuženice J. S., OIB ... iz S., i 2. tuženika M. S., OIB ... iz S., koje zastupa punomoćnica M. D. R., odvjetnica u S., radi iseljenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1148/2023-2 od 19. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-35/2020 od 15. lipnja 2023., u sjednici održanoj 25. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Obrazloženje

1. Predlagatelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1148/2023-2 od 19. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-35/2020 od 15. lipnja 2023.

2. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen zbog pitanja koje tuženici smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase: „1. Da li je sud dužan odlučiti o svim prigovorima stranaka istaknutim tijekom postupka?

2. Da li je sud dužan u obrazloženju svojih odluka navesti valjane razloge zbog čega je istaknuti prigovor stranke uzeo kao osnovan ili neosnovan?

3. Može li se prigovor poštivanja prava na dom prvi put isticati u žalbi?

4. Da li je prilikom donošenja odluke o iseljenju obitelji-tuženika iz stana, te tijekom postupka, bitna činjenica utvrđenja razmjernosti miješanja u pravo tuženika na poštivanje doma, sukladno čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda i cilja koji se želi postići iseljenjem, odnosno, mjere koja se treba primijeniti, te da li je test razmjernosti nužan za donošenje pravilne i zakonite odluke o iseljenju?

5. Jesu li sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je činjenica što su tuženici vlasnici kuće za odmor na V. sama po sebi dovoljna osnova za gubitak statusa zaštićenog najmoprimca, a da prethodno nisu proveli test razmjernosti, a sve kako bi se utvrdilo da li tuženici kao zaštićeni najmoprimci, prodajom nekretnine koju imaju u svom vlasništvu, mogu riješiti vlastito stambeno pitanje?

6. Kada vlasnik stana zahtjeva iseljenje i predaju stana, je li kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, primjenjujući test razmjernosti, prednost ima pravo vlasništva u odnosu na tzv. pravo na dom?“.

2.1. Kao razlog važnosti u odnosu na postavljena pitanja predlagatelji se za pitanje naznačeno pod 3. pozivaju na odluku Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-117/2021 od 24. veljače 2021. i zapisnik broj Su-IV-245/2019-3 od 27. studenoga 2019. sastavljen prilikom sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pitanje pod. 4 na odluku revizijskog suda broj Rev-x 1050/2012 od 10. rujna 2014. i više odluka ESLJP te na zapisnik broj Su-IV-246/2015 od 16. i 17. rujna 2015. sastavljen prilikom sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pitanje pod 5. na odluku Rev-x 751/2017 od 29. siječnja 2019., pitanje pod 6. na odluku Revd 117/2020 od 28. siječnja 2020.

2.2. U prijedlogu tuženici navode da su im zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena prava zajamčena čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te prava iz čl. 8. st. 1. i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenilo je da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. To stoga jer postavljena pitanja pod 1. i 2. predstavljaju prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, koje polazi od pogrešne pretpostavke da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a ne pravno pitanje kakvo je propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a koje bi omogućilo ovom sudu da odgovorom na njega osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu.

6. Postavljenim pitanjima pod 3., 4., 5. i 6. tuženici problematiziraju pravo isticanja prigovora poštivanja prava na dom prvi put u žalbi i provođenje testa razmjernosti radi utvrđenja je li povrijeđeno njihovo pravo na dom.

7. Prihvaćajući utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda:

- da je razlog otkaza Ugovora o najmu stana od 4. listopada 2013. namjera tužitelja da sa svojom obitelji (suprugom i dvoje djece različitog spola) useli u predmetni stan veličine 114,00 m2, jer trenutno stanuju u neadekvatnom dvosobnom stanu koji je vlasništvo tužiteljeva oca, a koji stan otac želi prodati;

- da su tuženici tijekom trajanja ovog postupka prometovali nekretninama na način da je 1. tuženica naslijedila dio nekretnine u P., 2018. kupila više katastarskih čestica ukupne površine 4368 m2 na V., (od kojih se na jednoj nalazi i kuća), a 2. tuženik prodao poslovni prostor (trgovinu) u Š. površine 11,52 m2;

- da tuženici u svom vlasništvu imaju useljivu nekretninu na V. u kojoj povremeno borave, koju nekretninu od 2015. iznajmljuju, čime ostvaruju imovinsku korist;

- da je nekretnina namještena za stanovanje, ima struju i vodu, spavaonice i sanitarni čvor, klima uređaj, da ima vanjski bazen, te je uređena kao svaka druga kuća u kojoj se stanuje, odnosno u kojoj je moguće cjelogodišnje stanovanje, a što je nakon očevida na licu mjesta utvrdio i vještak građevinske struke;

- da su tuženici imali mogućnost isto uložiti u rješavanje stambenog pitanja kada se zbroje svi iznosi koje su tuženici uložili u kupnju nekretnina na V. te iznosi dobiveni iznajmljivanjem kuće na V. (a očito i još nekih apartmana);

drugostupanjski sud je žalbene navode tuženika da prvostupanjski sud nije proveo test razmjernosti i nije odlučio o njihovom prigovoru prava na dom odnosno da je predmetna nekretnina njihov jedini dok, dok je kuća na V. „kuća za odmor“ koju povremeno koriste, ocijenio neosnovanim jer da se pitanje prava na poštovanje doma ne nameće automatski u svakom sporu vezano uz prisilno iseljenje, već je stranka dužna pozvati se (istaknuti) na povredu tog prava, što su tuženici tek učinili u žalbi, a čl. 352. st. 1. ZPP-a onemogućava iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza tek u žalbi.

8. Iako se u tijeku prvostupanjskog postupka tuženici nisu izričito pozvali na pravo na dom prvostupanjski sud je ispitao čitav niz okolnosti vezanih za pravo tuženika na korištenje stana, te pravo na zaštićenu najamninu, u čemu se ogleda provođenje testa razmjernosti. Upravo je testom razmjernosti utvrđeno da je s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja osnovan tužbeni zahtjev za iseljenje te da tuženici nemaju pravo na zaštićenu najamninu u situaciji kada tužitelj nema riješeno stambeno pitanje, a tuženici imaju useljivu kuću te dostatna sredstva koja su mogli uložiti za rješavanje svojeg stambenog pitanja.

9. Stoga u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a u odnosu na postavljena pitanja pod 3., 4., 5. i 6., kada je prvostupanjski sud utvrdio da tuženici imaju u vlasništvu useljivu kuću, a tužitelj nema riješeno stambeno pitanje jasno je da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima razmatrano pravo na dom i proveden test razmjernosti.

10. Odluke ovog suda broj Rev-x 1050/2012, Rev-x 751/2017, Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-117/2021 te ESLJP na koje se tuženici pozivaju kao razlog važnosti ne koincidiraju s činjeničnom situacijom kakva je u ovom predmetu s obzirom na naprijed navedena činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Pravna shvaćanja i stavovi sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske nisu pravna shvaćanja i pravna stajališta ovoga suda i nisu obvezujući za sve sudove već jedino snagom svojih argumenata mogu utjecati na odluke sudova.

11. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

12. Tuženici nisu učinili vjerojatnim da im je u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, odredba čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1. Konvencije sadrže određena procesna jamstva, pa do povrede prava na pravično suđenje u pravilu dolazi u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tuženici u biti izražavaju nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom.

13. Naime, činjenica da je tužitelj uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su tuženicima ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U obrazloženjima prvostupanjske i drugostupanjske presude izneseni su i obrazloženi dostatni i pravno relevantni razlozi iz kojih je razvidno zbog čega sudovi smatraju da je, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, osnovan zahtjev tužitelja za iseljenje. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.

14. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 25. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.