REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1002/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja Ž. Đ., iz D., , OIB ... i II-tužitelja G. R., iz D., , OIB ..., oboje zastupani po punomoćnici T. V. B., odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., B. & R. iz R., protiv tuženika A. B. d.d Z. (kao pravni sljednik H. A.- A. B. d.d.), , OIB ..., zastupan po punomoćnici I. Š. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2694/2022-2 od 27. rujna 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-405/2021-16 od 26. svibnja 2022., u sjednici održanoj 24. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2694/2022-2 od 27. rujna 2022. i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-405/2021-16 od 26. svibnja 2022. u dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđena je ništetnost odredbe članka 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 336-97/2005 od 19. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 52.107,83 kn preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i u visini kako je to pobliže navedeno pod točkom II. izreke prvostupanjske presude. Pod toč. III. izreke utvrđena je ništetnost dijela odredbe članka 6. predmetnog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu za iznos od 16.833,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i u visini kako je to pobliže navedeno pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude. Pod toč. V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 7.059,36 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26.05.2022. do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., II., III. i dijelu točke V. izreke kojim je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.059,36 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2022. do isplate, dok je preinačena u dijelu točke V. izreke kojim je odlučeno o stopi zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 7.059,36 kuna tako da je dosuđena zatezna kamata po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-494/2023-2 od 4. srpnja 2023. tuženiku dopustio reviziju u odnosu na sljedeća pitanja:

„1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Je li sud omogućio raspravljanje o činjenicama koje su predmet vještačenja u parnici ako nije prihvatio dokazni prijedlog za usmenim saslušanjem vještaka na glavnoj raspravi na okolnost istaknutih prigovora na pisani nalaz i mišljenje ili je na taj način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP što presudu čini nezakonitom i nepravilnom?“.

4. Postupajući po navedenom rješenju tuženik podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. i 389.e Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže ukinuti odluke nižestupanjskih sudova te predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao potrošača za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na ime preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti spornih odredbi.

8. Na temelju utvrđenja da o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarano, zbog čega su te odredbe ništetne, nižestupanjski sudovi prihvatili su kao osnovane zahtjeve tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, te je djelomično prihvaćen zahtjev za isplatu u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 52.107,83 kn preplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

9. U nižestupanjskim presudama sudovi su se pozvali na učinke presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP).

10. Tuženik u reviziji, u odnosu na prvo pitanje za koje je revizija dopuštena, navodi da mu je u postupku odbijanjem saslušanjem djelatnika tuženika S. S. povrijeđeno pravo na jednakost oružja i na pristup sudu, te sadržajno ističe pitanje pravilnosti primjene odredbe čl. 220. st. 2. ZPP i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, tuženik je u postupku predlagao saslušanje navedenog zaposlenika tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu kao dokaz da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo, a drugostupanjski sud je smatrao da opisanim postupanjem prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP, pozivajući se na odredbu čl. 220. st. 2. ZPP te da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak s obzirom na utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača protiv banaka kojima je sud vezan u individualnim postupcima potrošača.

11. Iz navedenog proizlazi da je sporno predstavljaju li utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), oborivu ili neoborivu presumpciju, te je li u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivati da je pojedinačno pregovaranje prethodilo sklapanju ugovora, pa i spornih odredbi.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Nadalje, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kako to propisuje odredba čl. 81. st. 2. ZZP, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati (st. 4. istog članka).

13. Po ocjeni ovog suda, neovisno o odlukama o zaštiti potrošača donesenim u kolektivnim sporovima, tuženiku (trgovcu) dopušteno je, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, u pojedinačnom sporu dokazivati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Kada tuženiku ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njemu teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

14. Takvo pravno shvaćanje izrazio je ovaj revizijski sud u svojoj odluci Rev-392/2023- 2 od 6. lipnja 2023., u kojoj je dat odgovor na postavljeno pitanje, a koji se odgovor i ovdje navodi:

Utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) ne predstavljaju neoborivu presumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivati da je sklapanju spornih odredbi ugovora prethodilo pojedinačno pregovaranje.

15. Slijedom iznesenog, nižestupanjski sudovi su neprihvaćanjem naprijed navedenog dokaznog prijedloga saslušanjem zaposlenika tuženika postupili protivno načelu o procesnoj ravnopravnosti stranaka, a time ujedno pogrešno primijenili odredbu čl. 220. st. 2. ZPP, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, pa je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

16. U odnosu na drugo postavljeno pitanje koje se tiče provođenja dokaza saslušanjem vještaka povodom prigovora na nalaz i mišljenje vještaka treba odgovoriti da je sud dužan pozvati vještaka da usmeno obrazloži svoj pisani nalaz kada su na njega izneseni prigovori. Naime, iz odredbe čl. 260. ZPP proizlazi da se vještačenje uvijek obavlja (usmeno) na raspravi, a sud da može odrediti hoće li vještak svoj nalaz i mišljenje, osim usmeno na raspravi, podnijeti i u pisanom obliku prije rasprave, s time da u svakom slučaju vještak svoje mišljenje mora obrazložiti. Stoga je stranka onemogućena u raspravljanju ako sud od vještaka ne zatraži očitovanje o prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka (tako i Rev-660/2016 od 3. rujna 2019. i Rev-78/2022 od 23. veljače 2022.)

17. Iz stanja spisa, a suprotno stavu nižestupanjskih sudova, proizlazi da tuženik na financijsko vještačenje nije stavio samo prigovore koji su pravne naravi, jer je u postupku osporio izračun vještaka navodeći da je nalaz i mišljenje vještaka nejasan i neodređen u potpunosti obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom (podnesak list 236 spisa), pa kada je tuženik stavio prigovore na nalaz i mišljenje koji nisu samo pravne naravi te je zatražio dopunu vještačenja, iako izričito nije naveo da traži usmeno saslušanje vještaka na glavnoj raspravi, prvostupanjski sud je trebao zatražiti očitovanje vještaka odnosno pozvati ga na raspravu radi saslušanja, što nije učinio, a drugostupanjski sud je to propustio sankcionirati. Stoga je od strane nižestupanjskih sudova počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

18. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo je ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 24. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek