REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-5247/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DARIJE DIVKOVIĆ iz Zagreba, Jaruščica 7a, OIB 49970810196, koju zastupa punomoćnica Lea Lukšić Acinger, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri d.o.o. Rijeka, Riva 4, protiv tuženika ORION GRUPA d.o.o. u stečaju, Zagreb, Jaruščica 7a, OIB 89775200621, kojeg zastupa punomoćnica Srđana Barišić, odvjetnica u Zagrebu, Maksimirska cesta 48, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1575/2020 od 11. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužiteljičina i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1575/2020 od 11. listopada 2022. u pobijanim točkama I. i II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1575/2020 od 11. listopada 2022. u točki III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.075,05 EUR (tisućusedamdesetpet eura i pet centi), sa zakonskim zateznim kamatama od 24. siječnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio je (točka I. izreke) da je tužiteljica stekla pravo vlasništva nekretnina upisanih u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu, u naravi stan i garaža pobliže označeni u izreci kao: a) 176. suvlasnički dio: 22/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-176), trosoban stan oznake B/S 67 u 4. katu objekta S1, dilatacija B, Jarušćica 7a, neto korisne površine 56,83 m2, u etažnom elaboratu označeno plavom bojom koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k.č.br. 1197/1, stambeno poslovna zgrada površine 2028 čm u Zagrebu, Jaruščica br. 7 i 7a, stambeno poslovna zgrada tlocrtne površine 2284 čm u Zagrebu, Jaruščica 5 i 5A i dvorište od 10343 m2, zk.ul. 2855, k.o. Blato Novo i b) 504. suvlasnički dio: 5/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-504), garaža oznake G-12 u prizemlju objekta S2, Jaruščica 5a, neto korisne površine 12,04 m2, u etažnom elaboratu označeno zelenom bojom, koja garaža se nalazi u zgradi sagrađenoj na k.č.br. 1197/1, stambeno poslovna zgrada površine 2028 čm u Zagrebu, Jaruščica br. 7 i 7a, stambeno poslovna zgrada tlocrtne površine 2284 čm u Zagrebu, Jaruščica 5 i 5A i dvorište od 10343 m2, zk.ul. 2855, k.o. Blato Novo. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na tim nekretnina na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. studenoga 2008. pa da je predbilježba određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-39221/09 od 3. rujna 2009. opravdana, kao i zahtjev za nalog tuženiku da tužiteljici izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka III. izreke).

1.1. Pobijanu je presudu prvostupanjski sud donio primjenom odredaba čl. 159. i 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZV), zaključivši o tužiteljičinom stjecanju prava vlasništva na temelju zakona dosjelošću, a ne na temelju pravnog posla.

2. Protiv navedene presude žalbu su izjavile obje stranke.

3. Tužiteljica je izjavila žalbu protiv točke II. i III. izreke isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud istovremeno utvrdio da je ona stekla pravo vlasništva dosjelošću, da bi u točki II. odbio isti zahtjev s osnove kupoprodajnog ugovora pa je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP).

3.1. Tužiteljica u bitnome smatra da je dokazala stjecanje vlasništva na temelju ugovora, jer je platila kupoprodajnu cijenu i stupila u posjed nekretnina. Osim što je sud zaključio da se ta okolnost ne može dokazati iskazom tužiteljice i njenog supruga, proturječno tumači njeno stupanje u posjed. Kod ispitivanja dosjelosti sud je zaključio da tužiteljica nije mogla steći posjed bez isplate cijene, ali to nije uvažio kod ispitivanja stjecanja vlasništva na temelju ugovora. Osim toga, u zapisniku o primopredaji je navedeno da je kupac podmirio sve financijske obveze. Tuženik nije dokazao da ona nije trebala biti u posjedu, nikada joj nije pokušao oduzeti posjed niti je ugovore raskinuo. Protivi se i odluci o troškovima, jer je tužiteljica uspjela u parnici osim u dijelu uknjižbe oko čega nisu nastali posebni troškovi.

4. Tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer je predmet spora utvrđenje prava vlasništva na temelju ugovora o kupoprodaji i izdavanje tabularne isprave, a ne stjecanje prava vlasništva dosjelošću. S obzirom na to da je tužiteljica temeljila zahtjev na jednoj pravnoj osnovi, prvostupanjski sud nije mogao odluku razmatrati po drugačijoj osnovi pa je nepravilno primijenio čl. 5. st. 4. ZPP-a i učinio povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

4.1. Daljnjim žalbenim navodima tuženik ističe da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo i pogrešno je utvrdio da tuženik nije osporio činjenicu proteka zakonom određenog vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, nego da je prigovorio da tužiteljica nema kvalificirani posjed. Tuženik je osporio sve tužiteljičine tvrdnje pa tako i protek vremena potrebnog za stjecanje vlasništva dosjelošću, a osporavanje kvalificiranog posjeda je posebno obrazložio, jer tužiteljica nije dokazala zakonitost posjeda. Dakle, tuženik u bitnome tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je platila kupoprodajnu cijenu, zatim da zapisnik o primopredaji nije vjerodostojan dokaz (nije dokazano tko ga je potpisao), a uvjerenje o prebivalištu ne dokazuje pravo vlasništva. Jedini dokazi na temelju kojih je sud odlučio su iskazi tužiteljice i njenog supruga. Nije logično niti uvjerljivo da ona ne bi bila u posjedu potvrde o isplati i sud je pogrešno odlučio kada je utvrdio da tužiteljica nije znala niti morala znati da joj ne pripada pravo na posjed. Zato smatra da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

6. Žalbe nisu osnovane, osim tužiteljičine žalbe u dijelu odluke o parničnim troškovima.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora se odnosi na tužiteljičino pravo vlasništva na nekretninama (u naravi stan i garaža) koje joj tuženik osporava. Tužiteljica je tvrdila da je stekla pravo vlasništva po dvije osnove: na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina pa traži izdavanje tabularne isprave i na temelju zakona dosjelošću. To je tužiteljica istaknula još u tužbi pa su tuženikovi suprotni žalbeni navodi o činjeničnoj i pravnoj osnovi zahtjeva neosnovani. Tim više, tuženik se i na te tužiteljičine tvrdnje očitovao već u odgovoru na tužbu.

8.1. Činjeničnu osnovu zahtjeva tužiteljica temelji na tvrdnji da je u cijelosti platila kupoprodajnu cijenu iz Ugovora o kupoprodaji, kao i na trajanju posjeda (zakonit, istinit i pošten) duljem od 10 godina. Cijeneći međusobno suprotstavljene tvrdnje stranaka, prvostupanjski sud je trebao ispitati ima li osnove za tužiteljičino pravo vlasništva u pravnom poslu, odnosno zakonom propisanom proteku vremena. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tužiteljičinom stjecanju prava vlasništva na temelju zakona, dosjelošću i ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje strake žalbom ukazuju (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Prvostupanjski je sud jasno obrazložio po kojoj osnovi zaključuje o tužiteljičinom pravu vlasništva i za to dao jasne i valjane razloge utemeljene na rezultatima izvedenih dokaza.

9. Pravni temelji stjecanja prava vlasništva mogu biti različiti: pravni posao, odluka suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanje i zakon (čl. 114. st. 1. ZV-a). Pravo vlasništva je stečeno tek kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom (čl. 114. st. 2. ZV-a). U odnosu na pravne osnove koje je tužiteljica isticala i o kojima se raspravljalo i odlučivalo u ovoj parnici, upućuje se na relevantne zakonske odredbe.

9.1. Prema odredbi čl. 115. st. 1. ZV-a na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZV-a vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, kada je pravni temelj stjecanja vlasništva na nekretnini ugovor, pravo vlasništva ne stječe se sklapanjem ugovora već tek ako i kada se ispuni i pretpostavka zakonom određenog načina stjecanja, a to je upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. To znači da samim sklapanjem kupoprodajnog ugovora tužiteljica nije stekla stvarno pravo.

9.2. U tom smislu, s obzirom na to da je nad tuženikom rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1112/2013 od 11. srpnja 2013. otvoren stečajni postupak, treba naglasiti sljedeće. Tužitelj koji tvrdi da je vlasnik nekretnine prije otvaranja stečajnog postupka, da bi svoja prava mogao ostvarivati izvan stečajnog postupka mora dokazati da je prije otvaranja stečaja stekao pravo vlasništva, odnosno da je upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, što znači da samo postojanje kupoprodajnog ugovora nije dovoljno. U ovom slučaju tužiteljica nije upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina pa ne postoji stvarno ili osobno pravo na temelju kojeg nekretnina ne bi spadala u stečajnu masu tuženika (čl. 79. st. 1. Stečajnog zakona, „Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12), jer ona nije stekla pravo vlasništva. U takvom slučaju, nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, tužiteljica ne može isticati zahtjev za izdavanje tabularne isprave već ona kao kupac koji tvrdi da je platio kupoprodajnu cijenu ima prema stečajnom dužniku nenovčanu tražbinu koju može ostvariti samo kao stečajni vjerovnik podnošenjem prijave stečajnom upravitelju ističući je u vrijednosti na koju se može procijeniti u vrijeme otvaranja stečajnog postupka (čl. 77. SZ-a). Ovakvo pravno shvaćanje već je prihvaćeno u sudskoj praksi (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 139/2015, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4394/2022, Pž-453/2021, Pž-10215/2013). Budući da zahtjev na izdavanje tabularne isprave tužiteljica ne može ostvariti kao izlučni vjerovnik niti kao vjerovnik stečajne mase, tužbeni zahtjev je u ovom dijelu svakako valjalo odbiti. Dakle, nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, tužiteljica ne može ostvariti pravo da od tuženika traži ispunjenje ugovorne obveze izdavanja tabularne isprave (što ne znači da stečajni upravitelj stečajnog dužnika to ne bi mogao učiniti dobrovoljno). Također, za naglasiti je da već i zakon prepoznaje situaciju u kojoj netko posjeduje stvar kao da je njen vlasnik kroz određeno vrijeme i ako su za to ispunjene pretpostavke zaista će postati vlasnikom te stvari kroz institut dosjelosti (neovisno o uknjižbi), kao u okolnostima konkretnog slučaja.

9.3. Što se tiče dosjelosti, prema odredbi čl. 159. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st. 1). Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 2.). Odredbom čl. 18. ZV-a propisana je zakonitost, istinitost i poštenje posjeda; posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja tj. pravo na posjed (st. 1.); posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (st. 2.); posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. (st. 3.). Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (st. 5.).

9.4. Pritom se naglašava da je tužitelj, vezano uz stjecanje prava vlasništva u parnicama u kojima tvrdi da je to pravo stekao na temelju zakona, ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, ali ne i tražiti od tuženika izdavanje tabularne isprave za upis stečenog prava vlasništva. Zahtjev za izdavanje tabularne isprave je obvezno-pravni zahtjev koji pretpostavlja postojanje određenog građansko- pravnog odnosa među strankama, čega nema u slučaju stjecanja prava vlasništva na temelju zakona. To je pravno shvaćanje izraženo u brojnim odlukama ovog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( Rev x 434/2013, Rev-2550/2011, Rev-59/2011, Rev-1993/2018, Rev 2786/2016).

10. Nije sporno da su stranke 12. studenoga 2008. sklopile Ugovore o kupoprodaji nekretnina (stana i garaže) na temelju kojih je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Z-39221/09 od 3. rujna 2009. dopuštena predbilježba prava vlasništva u korist tužiteljice, uz uvjet opravdanja dostavom tabularne isprave. Tuženik tužiteljici nije izdao tabularnu ispravu, jer tvrdi da kupoprodajna cijena nije plaćena.

10.1. Što se tiče plaćanja kupoprodajne cijene, iz oba Ugovora o kupoprodaji proizlazi da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu za te nekretnine: 8.000,00 EUR za garažu i 102.294,00 EUR za stan. Stranke su ugovorile (čl. 4. i čl. 5. tih Ugovora) da se kupac obvezuje u roku od 30 dana od sklapanja ugovora uplatiti ukupnu kupoprodajnu cijenu na račun prodavatelja, a ako kupac ne bi uplatio cijenu u ugovorenom roku, prodavatelj ima pravo jednostrano raskinuti ugovor. Po izvršenoj cjelokupnoj uplati prodavatelj će kupcu izdati potvrdu iz koje će se vidjeti koliko iznosi uplaćena kupoprodajna cijena u kunama. U konkretnom slučaju nema te potvrde, ali niti raskida ugovora.

10.2. Što se tiče predaje nekretnina u posjed tužiteljici, ugovorima je (čl. 9. i 10.) određeno da se prodavatelj obvezuje najkasnije do 30. studenoga 2008. (za garažu) odnosno u roku 5 dana od plaćanja cijene (za stan) predati nekretnine kupcu u posjed, pod uvjetom da je kupac u cijelosti platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, a nakon uspješno obavljenog tehničkog pregleda zgrade, te da prodavatelj neće predati nekretninu kupcu prije nego što on u cijelosti podmiri kupoprodajnu cijenu. Ugovoreno je i to da će pri pozivu na primopredaju prodavatelj istovremeno pozvati kupca da u cijelosti podmiri kupovnu cijenu ako to kupac već ranije nije učinio. Ako kupac već prije nije u cijelosti platio ukupnu kupoprodajnu cijenu, on je u obvezi izvršiti uplatu najkasnije u roku od 15 dana od primitka poziva za primopredaju i plaćanje cijene, u protivnom se ugovor raskida po sili zakona. Stranke su ugovorile (čl. 10. i 11. ugovora) da će prilikom primopredaje nekretnine sačiniti zapisnik u kojem će konstatirati stanje u kojem se nekretnina nalazi. U konkretnom slučaju tužiteljica je u posjedu stana, a drugih isprava osim zapisnika o primopredaji nema.

11. Tužiteljica je tvrdila da je platila kupoprodajnu cijenu i tomu u prilog predložila izvođenje dokaza saslušanjem nje i supruga, te dostavila Zapisnik o primopredaji iz kojeg proizlazi da su joj stan i garaža predani u posjed 30. siječnja 2009. Prvostupanjski sud je utvrdio da plaćanje cijene nije moguće dokazati samo iskazom tužiteljice i njenog supruga, a niti da je dostavom zapisnika tužiteljica tu činjenicu dokazala. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da saslušanje stranke i njenog supruga, samo po sebi, u konkretnom slučaju nije dokazno sredstvo dostatne dokazne snage u prilog utvrđenja činjenice koju ona tvrdi, a suprotna parnična stranka osporava. S druge strane, dokaze valja cijeniti kako svaki zasebno, tako i u kontekstu svih ostalih dokaza. Iz sadržaja Zapisnika o primopredaji proizlazi da je kupac podmirio sve financijske obveze prema prodavatelju i da s tog naslova nema nikakvih potraživanja, no tuženik je doveo u pitanje vjerodostojnost te isprave u izostanku bilo kojih drugih isprava o plaćanju. Prvostupanjski sud je i taj dokaz cijenio nedovoljnim za utvrđenje plaćanja kupoprodajne cijene, što uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja prihvaća i ovaj sud. Naime, osim što nije identificirano tko je u ime tuženika potpisao taj zapisnik, rezultati dokaznog postupka upućuju na to da su se plaćanja obavljala na razne načine (na ruke tuženikovom predstavniku, preko posrednika, uz potvrdu ili bez potvrde o plaćanju, plaćanje tijekom izgradnje objekta, komunikacija s glavnim izvođačem radova), a nema materijalnih dokaza o tome koliko je, kada i kome plaćeno. Tužiteljica se pozivala na to da ima neke uplatnice ali ih nije dostavila s obrazloženjem da su nečitke pa je to i bio razlog njenog odustajanja od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem. Upravo bi se time moglo ispitati postoje li takve isprave, mada u poslovnim knjigama uplate nisu evidentirane.

12. Zato, cijeneći sve okolnosti ovog slučaja, sa sigurnošću nije moguće utvrditi osnovanost tužiteljičine tvrdnje o plaćanju kupoprodajne cijene, kao što je to utvrdio i prvostupanjski sud. Naime, zadaća suda u parničnom postupku je uvjeriti se u postojanje ili nepostojanje činjenica od kojih zavisi primjena prava. Kad uvjerenje suda o relevantnoj činjenici isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost, tek se tada prihvaća da je određena tvrdnja (teza) dokazana, odnosno da postoji izvjesnost o njenom sadržaju i postojanju. Ovo nije postupak u kojem je sudac kod izvođenja zaključaka ovlašten reducirati svoja uvjerenja sa stupnja izvjesnosti na slabiji stupanj, na stupanj vjerojatnosti i utvrditi postojanje određene činjenice već i samo na temelju njenog mogućeg poklapanja sa stvarnošću. I to je razlog zašto i ovaj sud cijeni da tužiteljica nije osnovano postavila zahtjev za utvrđenje njenog prava vlasništva na temelju pravnog posla, jer suprotno uvjerenje od onog izraženog u pobijanoj presudi, ne proizlazi iz dokaznog postupka.

13. Ovaj sud kao i prvostupanjski, zaključuje o stjecanju tužiteljičinog prava vlasništva na temelju zakona dosjelošću, jer su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za taj način stjecanja prava vlasništva (čl. 159. ZV-a). Tužiteljica je dokazala samostalni posjed tih nekretnina kroz zakonom propisano vrijeme od deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se tužiteljica u posjedu nekretnina nalazi od 27. travnja 2010. i u odnosu na koju je na dan podnošenja tužbe 10. rujna 2020. proteklo više od 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

13.1. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da njen posjed ima i zakonom određenu kakvoću, odnosno da je njen posjed zakonit, istinit i pošten (čl. 18. ZV-a). Tužiteljica ima valjani pravni temelj toga posjedovanja tj. pravo na posjed (ugovor o kupoprodaji). Posjed nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja; tuženik joj je predao nekretnine u posjed. Njen je posjed i pošten, jer u vrijeme stjecanja faktičke vlasti na tim nekretninama ona nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed. Tim više, zakonom je propisana presumpcija poštenja posjeda, a tuženik suprotno nije dokazao. Unatoč tome što je tuženik tvrdio da su ugovori raskinuti i da je tužiteljicu upoznao s obvezom osloboditi nekretnine od osoba i stvari i predati ih natrag tuženiku, odnosno da ju je pozvao iseliti iz nekretnina - na te okolnosti koje je tužiteljica izričito osporila tuženik nije dostavio niti predlagao ikakve dokaze (čl. 219. i 221.a ZPP-a). Tuženik nije ničim dokazao činjenicu da je tužiteljicu ikada pozvao na iseljenje iz tih nekretnina niti da su Ugovori o kupoprodaji raskinuti.

14. Iz tih je razloga pobijana presuda odbijanjem neosnovanih žalbi, u odluci o tužbenom zahtjevu potvrđena (čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a).

15. U odnosu na parnične troškove, prvostupanjski je sud pogrešno zaključio o jednakom uspjehu stranaka u sporu. Naime, tužbeni zahtjev odnosi se na stjecanje prava vlasništva i tužiteljica je u parnici uspjela s njenim zahtjevom, neovisno o tome što je zaključeno o osnovanosti jedne pravne osnove zahtjeva, a istaknute su dvije osnove, niti je zbog zahtjeva po drugoj osnovi nastao poseban trošak. Zato tužiteljica ima pravo na naknadu parničnih troškova (čl. 154. i 155. ZPP-a) sukladno zahtijevanom popisu troškova (str. 96. spisa) primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21, 37/23) za sastav tužbe (Tbr. 7.1. OT), zastupanje na četiri ročišta (30. studenoga 2021., 18. ožujka 2022., 19. srpnja 2022. i 14. rujna 2022.; Tbr. 9.1. OT) i za sastav jednog podneska od 14. prosinca 2021. (Tbr. 8.1. OT), u zatraženim iznosima od po 1.000,00 kn po radnji i PDV u zatraženom iznosu od 1.500,00 kn, ukupno 7.500 kn. Tužiteljici pripada i pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 200,00 kn i presudu 400,00 kn, sveukupno 8.100,00 kn, odnosno 1.075,05 EUR.

15.1. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljica ima pravo i na zakonske zatezne kamate sukladno njenom zahtjevu i odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, primjenom niže kamatne stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po kojoj se od 1. siječnja 2024. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena (kao u ovom slučaju), pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine. Polazna osnovica za izračun je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja (st. 8.) koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta. U „Narodnim novinama“ broj 156/23 objavljeno je da kamatna stopa koju je ESB banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi 1. siječnja 2024. iznosi 4,50 % godišnje pa kamatna stopa u ovom slučaju iznosi 7,50%.

15.2. Trošak žalbenog postupka tužiteljici ne pripada, uzimajući u obzir njen uspjeh s pravnim lijekom u dijelu odluke o parničnim troškovima, ne i u odnosu na glavnu stvar.

Zagreb, 24. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: 9-30862-6ea2f

Kontrolni broj: 0055c-38dfa-4bb19

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.