Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Gž R-667/2023-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. A., OIB: ..., iz K., zastupanog po punomoćnici S. J., odvjetnici u S., protiv tuženika K. d.o.o., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćnicima iz OD V. & L. d.o.o., odvjetnicima u S., radi otkaza, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1876/2022-10 od 12. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1876/2022-10 od 12. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u dosuđujućem dijelu odluke o trošku pod točkom II. izreke, dok se djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika prvostupanjska presuda preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke ukoliko je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 497,71 eur/3.750,00 kuna[1] na način da se tuženiku na ime parničnog troška dosuđuje i daljnji iznos od 124,43 eura / 937,50 kuna.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tuženika K. d.o.o., OIB: ... od 21. kolovoza 2019., kojom je tužitelju I. A., OIB: ..., otkazan Ugovor o radu od 21. ožujka 2007., zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.

Utvrđuje se da je tužitelju I. A., OIB: ... radni odnos kod tuženik K. d.o.o., OIB: ..., prestao dana 27. lipnja 2019. temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu od 13. lipnja 2019., poslovno uvjetovanim otkazom.“

2. Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 497,71 eur/3.750,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

3. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) uz prijedlog da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik se žali protiv odluke o trošku ukoliko je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 497,71 eur / 3.750,00 kuna i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se ista preinači.

5. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražio je i trošak odgovora na žalbu.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

7. Suprotno tvrdnji tužitelja istaknutoj u žalbi, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a u odnosu na odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Naime, činjenično stanje utvrđeno je temeljem savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza, a pobijana presuda sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama te se može ispitati, a navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni i proturječni.

8. Tužitelj neutemeljeno ukazuje i na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP-a).

9. U žalbenom stadiju postupka sporno je od kakvog je utjecaja Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu koju je tuženik stavio izvan snage istovremeno kada je izvanredno tužitelju otkazao ugovor o radu i s tim u vezi pravilna primjena odredbe članka 116. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje: ZR).

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bilo zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu od 21. ožujka 2007., koji ugovor mu je otkazan zbog poslovno uvjetovanih razloga odlukom tuženika od 13. lipnja 2019.,

- da je na tu odluku tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava 22. srpnja 2019.,

- da je tuženik dana 14. kolovoza 2019., donio odluku o povlačenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju, koja je tuženiku dostavljena dana 20. kolovoza 2019., time da je o istom obaviješten već dana 16. kolovoza 2019., putem SMS poruke,

- da je punomoćnica tužitelja dopisom od dana 19. kolovoza 2019., kojeg je tuženik zaprimio dana 21. kolovoza 2019. obavijestila tuženika da djelomično odustaje od zahtjeva za vraćanje na rad odnosno da ustraje samo u zahtjevu za isplatu pripadajuće otpremnine i naknade plaće te ostalih materijalnih prava za tužitelja koja je istim danom i upućena tuženiku putem pošte,

-da se tužitelj nije javio na posao po pozivu tuženika dana 19. kolovoza 2019.,

- da je dana 21. kolovoza 2019. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz razloga što je tužitelj počev od 19. kolovoza 2019. pa nadalje prestao dolaziti na posao, a svoj izostanak nije opravdao,

- da je na Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. kolovoza 2019., tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava, osporavajući predmetnu odluku kao nezakonitu i ništetnu.

11. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je našao da je tuženik bio ovlašten odlukom od 14. kolovoza 2019. poništiti svoju odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, te pozvati tužitelja da nastavi kod njega raditi.

12. S obzirom na to da se tužitelj po pozivu nije vratio na radno mjesto, odluka o izvanrednom otkazu ugovora nije nedopuštena.

13. Naime, stavljanje izvan snage odluku o otkazu od 13. lipnja 2019. ima za posljedicu vraćanje tužitelja u onaj radno pravni položaj kao da odluke o otkazu nije ni bilo.

14. Tužitelj osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se nakon opoziva otkaza trebao odazvati pozivu poslodavca i nastaviti raditi, jer više nije bio u radnom odnosu pa mu poslodavac nije mogao otkazati ugovor o radu koji je već otkazan, navodeći da je poslodavac mogao opozvati svoju raniju odluku o otkazu samo dok je trajao rok od 15 dana u kojemu zaposlenik može tražiti zaštitu svojih prava, dakle dok odluka o otkazu nije postala konačna. Smatra da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora donesena isključivo radi izbjegavanja plaćanja otpremnine i plaće za vrijeme trajanja otkaznog roka.

15. Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženik u konkretnom slučaju mogao ovlašteno svojom odlukom od 14. kolovoza 2019. opozvati svoju odluku o poslovno uvjetovanom otkazu od 13. lipnja 2019. Naime, tužitelj je primio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu 11. srpnja 2019., te je protiv iste podnio zahtjev poslodavcu za zaštitu svojih prava, a poslodavac je opozvao Odluku o otkazu 14. kolovoza 2019., pa je stavljanjem ove odluke izvan snage tuženik upravo udovoljio zahtjevu tužitelja iz zahtjeva za zaštitu prava.

16. Slijedi da je tuženik opozvao odluku o otkazu u razdoblju dok ta odluka nije postala konačna, a takvom opozivu se radnik nije protivio već je štoviše u tom dijelu povukao svoj zahtjev za zaštitu prava.

17. Navedenim je ugovor o radu nastavio proizvoditi učinke pa je po prirodi stvari poslodavac bio ovlašten pozvati radnika da nastavi ispunjavati obveze iz ugovora o radu budući je odluka tuženika od 14. kolovoza 2019. o opozivu odluke od 13. lipnja 2019. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja proizvela pravni učinak, te se smatra da je radni odnos između stranaka nastavljen.

18. U navedenim okolnostima tužitelj je bio dužan po pozivu poslodavca nastaviti ispunjavati obveze iz ugovora o radu, što ovaj nije učinio, pa se njegov izostanak s radnog mjesta nakon što se po opozivu odluke o otkazu odbio vratiti na posao, ima smatrati neopravdanim.

19. Odredbom članka 116. ZR-a propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na određeno ili neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih drugih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

20. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužitelj nakon opoziva odluke o redovitom otkazu odbio vratiti se na posao, tuženik je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu bez obveze da radniku omogući davanje obrane u smislu odredbe članka 119. ZR-a, jer u tim okolnostima nije opravdano od poslodavca očekivati da to učini.

21. S druge strane, kako nakon opoziva odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu više ista ne postoji, to nije osnovan zahtjev tužitelja ni u dijelu da sud presudom utvrdi kako mu je radni odnos prestao temeljem odluke o otkazu ugovora o radu od 13. lipnja 2019.

22. Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti pravilno primijenjeno materijalno pravo.

23. Pri tome na žalbene prigovore glede ovlaštenja tuženika da opozove svoju odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, valja tužitelju odgovoriti da bi tuženik kao poslodavac svoje ovlaštenje izgubio tek nakon konačnosti odluke o otkazu ugovora o radu, dakle u situaciji da tužitelj tu odluku nije osporavao.

24. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj je osporavao predmetnu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 13. lipnja 2019. u rokovima i na način propisan u članku 133. ZR-a, radi čega je još uvijek postojala mogućnost valjanog opoziva otkaza kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

25. Odluka o trošku ispravno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i odredbi Tbr. 7. točka 2. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22). Međutim, osnovano tuženik ističe kako mu je prvostupanjski sud propustio dosuditi iznos od 124,43 eura / 937,50 kuna na ime žalbe od 24. veljače 2022. Pritom je za istaći kako se suprotno žalbenim navodima tuženika za postupke iz Tbr. 7. toč.

2. primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan (Tbr. 52. točka 4.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 138/23).

26. Slijedom svega iznesenog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

27. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a), dok trošak odgovora na žalbu nije bio nužan.

U Splitu 24. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Tironi, v. r.