REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 218/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća i mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. S. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici N. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o. u Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-926/2021-4 od 18. siječnja 2022. u t. I. i IV. izreke, kojima je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7640/2019-26 od 14. lipnja 2021. i odlučeno o trošku žalbenog postupka tuženika, u sjednici održanoj 24. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-926/2021-4 od 18. siječnja 2022. u t. I. i IV. izreke, kao i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7640/2019-26 od 14. lipnja 2021. u t. I. izreke i u t. II. izreke za dosuđeni iznos od 10.266,34 kn i trošak parničnog postupka do iznosa od 6.050,00 kn, oboje s pripadajućim kamatama, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude (t. I. izreke) odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7640/2019-26 od 14. lipnja 2021. u t. I. izreke (kojom je utvrđeno da su ništetni dijelovi odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-638/2007 od 17. srpnja 2007., sklopljenom između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, koji glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke."), kao i u t. II. izreke za dosuđeni iznos od 10.266,34 kn i trošak parničnog postupka do iznosa od 6.050,00 kn, oboje s pripadajućim kamatama. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan (t. IV. izreke).

2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2421/2022-3 od 20. rujna 2022. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-926/2021-4 od 18. siječnja 2022. u odnosu na pitanje:

''Protivi li se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?"

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplatu razlike između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih prema naknadnim tuženikovim odlukama o kamatnim stopama.

7. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, da:

- su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 016-638/2007 od 17. srpnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti 51.825,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, radi kupnje novog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti;

- je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,90% godišnje, promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- je rok otplate kredita određen na 7 godina u 84 mjesečna anuiteta koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu;

- je tužiteljica bila potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog ugovora tj. kupnju vozila za osobne potrebe;

- je financijskim vještačenjem po dipl. oec. P. B., stalnom sudskom vještaku, utvrđeno da visina tražbine tužiteljice, po osnovi promjenjive redovne kamatne stope i iznosa kamate koji bi plaćala da je anuitete plaćala po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, koja je iznosila na dan sklapanja ugovora o kreditu 5,90% godišnje, iznosi ukupno 10.266,34 kn.

8. U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.) iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje ZZP) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO/05).

9. Drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. ZZP-a), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 502.c u vezi čl. 502.a ZPP-a.

10. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

11. Tuženik naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedokinje A. E., zaposlenice tuženika koja je radila na obradi spornog ugovora o kreditu, a kojeg je tuženik predložio upravo na tu okolnost, ali i na okolnost da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu ''tužiteljicu ozbiljno i potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivosti kamatne stope, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope''. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njegovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

12. Prema navedenom, potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., i može li u tom slučaju sud ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

13. Članak 81. ZZP, u, za ovaj spor, bitnom dijelu glasi:

''(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati."

14. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

15. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće …''

16. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

17. U ovom postupku, tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

19. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke).".

20. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da je povrijeđena odredba čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesna ravnopravnost stranaka, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša zaposlenica revidenta koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

21. Slijedom iznesenog, povrijeđena je odredba čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) kao i procesna ravnopravnost stranaka, ako na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu nije proveden predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu.

22. U ovom konkretnom slučaju tuženik je na navedenu okolnost predložio saslušati zaposlenicu A. E., te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, pa su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

23. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a.

24. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 24. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.