REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4214/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kristine Saganić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA iza stečajnog dužnika EUROLINE d.o.o. u stečaju Zagreb, Kovinska 5, OIB 45497493732, kojeg zastupa punomoćnica Natalija Perić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mamić Perić Reberski Rimac d.o.o., Zagreb, Ivana Lučića 2A, protiv tuženika ZAGORJE- TEHNOBETON d.d., Varaždin, Podravska ulica 7, OIB 68289504926, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Crnogorac, odvjetnik u Varaždinu, Ankice Opolski 2, radi isplate iznosa od 43.482,04 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-37/2023-44 od 7. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-37/2023-44 od 7. travnja 2023. u točki III. izreke i u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena osnovanom tražbina tužitelja u iznosu od 43.482,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. srpnja 2002. do isplate te u dijelu kojim je od utvrđenog iznosa tražbine od 43.482,04 EUR naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 17.392,82 EUR i parnične troškove u iznosu od 22.471,57 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-37/2023-44 od 7. travnja 2023. u dijelu točke I. izreke kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 26.089,22 EUR s kamatama i za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 17.392,82 EUR i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne dospjele mjesečne iznose od po 181,18 EUR i to počevši od 1. lipnja 2023., 1. srpnja 2023., 1. kolovoza 2023., 1. rujna 2023., 1. listopada 2023., 1. studenoga 2023., 1. prosinca 2023. i od 1. siječnja 2024., do isplate, po kamatnoj stopi koja u razdoblju od 1. lipnja 2023. do 30. lipnja 2023. iznosi 10,50 % godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. iznosi 12,00% godišnje te od 1. siječnja 2024. po stopi od 12,50% godišnje.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati daljnje iznose od po 181,18 EUR mjesečno, od čega prvi obrok dospijeva na plaćanje 31. siječnja 2024., sljedeće obroke dužan je platiti zadnjeg dana svakog sljedećeg kalendarskog mjeseca, a posljednji obrok 31. svibnja 2031.

3. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 26.089,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.221,56 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 814,38 EUR taj tuženikov zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Varaždinu naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 43.482,04 EUR / 327.615,43 kn sa zateznim kamatama od 24. srpnja 2002. do isplate i troškove postupka u iznosu od 22.471,57 EUR / 169.312,04 kn, dok je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.797,04 EUR / 13.539,80 kn odbijen (točka I. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.290,44 EUR / 32.326,32 kn sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2002. do isplate (točka II. izreke), te utvrđeno nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 41.302,30 EUR / 311.192,20 kn (točka III. izreke).

2. Prvostupanjski sud je u ponovljenom suđenju odlučio o sporu iz ugovora o prodaji 11 vozila kojeg su stranke zaključile 18. ožujka 2002. Tužitelj se obvezao tuženiku isporučiti vozila najkasnije u roku od 90 dana od uplate avansa, a tuženik se obvezao platiti avans odmah po potpisu ugovora u visini 5% ukupne vrijednosti svih vozila, a ostatak cijene platiti najkasnije do prije isporuke vozila. Tužitelj od tuženika potražuje preostali neplaćeni dio kupoprodajne cijene, čemu se tuženik usprotivio prigovorom radi prebijanja i protutužbenim zahtjevom s osnove ugovorne kazne radi zakašnjenja u isporuci vozila i naknade štete koja prelazi taj iznos. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik dužan tužitelju platiti dugovani iznos kupoprodajne cijene za isporučena mu vozila sa zateznim kamatama (čl. 277. i 395. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO - čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO/05). U odnosu na tuženikove tvrdnje, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije kasnio s ispunjenjem ugovorne obveze isporuke vozila tuženiku pa nema osnove za plaćanje ugovorne kazne (čl. 275. ZOO-a), a niti je tuženiku po toj osnovi nastupila šteta u iznosu koji prelazi penale. Naime, tužiteljeva obveza isporuke vozila vezana je uz plaćeni avans i tek nakon što je tuženik platio avans, tužitelj je bio dužan naručiti vozila i isporučiti ih tuženiku u roku 90 dana od uplate avansa. Ostatak kupoprodajne cijene tuženik je trebao platiti najkasnije do prije isporuke vozila, a to nije učinio iako mu je tužitelj sva vozila isporučio u ugovorenom roku. Zato je prvostupanjski sud utvrdio i nepostojanje tuženikove protutražbine istaknute prigovorom radi prebijanja i neosnovanost protutužbenog zahtjeva.

3. Protiv navedene presude u dijelu točke I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i dosuđen trošak tužitelju te protiv točke III. izreke žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka s prijedlogom da je ovaj sud preinači, podredno da provede vještačenje radi utvrđenja visine štete koju je tuženik pretrpio zbog tužiteljevog kašnjenja s isporukom vozila, koja prelazi iznos obračunate ugovorne kazne od 19.502,00 EUR.

3.1. Tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o naravi njegovog prigovora, budući da on nije istaknuo prigovor radi prebijanja nego prigovor prijeboja, što proizlazi iz odgovora na tužbu i iz sadržaja protutužbe kojom traži da se tužba odbaci, podredno odbije. Tako postavljeni protutužbeni zahtjev ima smisla samo kod prigovora prijeboja, jer da se radi o prigovoru radi prebijanja tada bi on protutužbom tražio da sud utvrdi postojanje njegove protutražbine i izvrši prijeboj s tražbinom tužitelja. Isto tako, tuženik je odgovarajući na tužbu osporio tužitelju pravo na naplatu utuženog iznosa, zato što mu je zbog kašnjenja u isporuci vozila obračunao ugovornu kaznu i štetu koja prelazi iznos penala. Tuženik je u podnesku od 11. listopada 2022. obrazložio zašto se njegovi navodi iz odgovora na tužbu smatraju prigovorom prijeboja i to potkrijepio pravnom teorijom. Stoga tvrdi da je uslijed tog proturječja prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). Tuženik smatra da je i prekoračen zahtjev (čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a) kad je utvrđeno nepostojanje tuženikove tražbine, zato što on nije tražio utvrđenje postojanja tražbine nego da se tužba u tom dijelu odbaci ili odbije.

3.2. Daljnjim žalbenim navodima tuženik upućuje na to da je 20. ožujka 2002. tužitelju uplatio avans u iznosu od 293.805,63 kn (39.384,13 EUR). Mada je i sudski vještak utvrdio da je tuženik trebao uplatiti avans od 48.556,00 EUR koliko iznosi 5% ukupno ugovorene vrijednosti svih vozila, tužitelj nije prigovorio visini plaćenog iznosa niti je tuženika pozvao platiti razliku nego je po primitku uplate počeo s isporukom vozila. Tuženik smatra da mu je tužitelj time dao do znanja da uplaćeni iznos smatra ispunjenjem tuženikove obveze pa je zato 20. ožujka 2002. (a ne 8. srpnja 2002. kako je pogrešno utvrdio prvostupanjski sud) nastala tužiteljeva obveza u narednih 90 dana isporučiti tuženiku sva vozila. Tuženik je bio u uvjerenju da je on tada ispunio ugovornu obvezu i očekivao je isporuku vozila do 18. lipnja 2002. Tužitelj se ne može pozivati na to da avans iznosi 48.556,00 EUR nakon što je već uplaćeni manji iznos priznao tuženiku kao ispunjenje ugovorne obveze, jer je to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, tuženik smatra da je rok za isporuku vozila počeo teći 20. ožujka 2002. i istekao je 18. lipnja 2002., a tužitelj je zadnja vozila isporučio tek 23. srpnja 2002., što znači da je kasnio s isporukom 35 dana. Iz tih je razloga obračunao ugovornu kaznu u odnosu na ukupnu vrijednost svih vozila i izračunao da mu tužitelj duguje 557,20 EUR po danu zakašnjenja, ukupno 19.502,00 EUR uzimajući u obzir ukupnu cijenu vozila bez PDV-a, da bi nakon što je uočio grešku ugovornu kaznu izračunao po ukupnoj cijeni s PDV-om i protutužbom zatražio isplatu razlike (jer ukupni penali iznose 23.792,44 EUR, a ranije obračunati penali od 19.502,00 EUR i štetu koja prelazi penale je prebio s tužiteljevom tražbinom).

3.3. Pored toga, tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prijedlog za vještačenje visine štete koju je pretrpio zbog tužiteljevog kašnjenja u isporuci vozila, koji iznos štete prelazi iznos ugovornih penala. U spisu postoje isprave sa svim parametrima za izračun izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja vozila koja su kasnila u isporuci te za izračun stvarne štete u vidu plaće koju je tuženik bio dužan plaćati vozačima kamiona koji zbog kašnjenja u isporuci vozila nisu mogli raditi svoj posao. Sud je pogrešno utvrdio da nije bilo kašnjenja u isporuci vozila i da vještačenje nije potrebno, kao što je pogrešno utvrdio da ne postoje parametri za izračun štete.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Tuženikova žalba je djelomično osnovana, ne iz razloga u njoj navedenih.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U ovoj pravnoj stvari odlučuje se o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 43.482,04 EUR na ime neplaćenog dijela kupoprodajne cijene za ukupno 11 vozila koja je tužitelj nesporno isporučio tuženiku kao kupcu. Tuženik se tražbini usprotivio prigovorom radi prebijanja i protutužbom.

7.1. Tuženikova protutražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja odnosi se na ugovornu kaznu koju je obračunao tužitelju u omjeru od 0,07% cijene za svaki dan zakašnjenja (što u odnosu na ukupnu cijenu s PDV-om od 971.120,00 EUR, iznosi 679,78 EUR dnevno, a za 35 dana zakašnjenja iznos od 23.792,44 EUR), te na naknadu štete povrh tog iznosa do cijelog iznosa tog prigovora.

7.2. Protutužbeni zahtjev odnosi se na plaćanje razlike s osnove ugovorne kazne u iznosu od 4.290,44 EUR, jer je ranije obračunao ugovornu kaznu u iznosu od 19.502,00 EUR po parametru cijene bez PDV-a. O protutužbi je pravomoćno odlučeno, pa u žalbenom postupku preostaje za ispitati žalbom pobijane odluke o tužbenom zahtjevu i prigovoru radi prebijanja (dio točke I. i točka III. izreke presude).

8. U odnosu na tuženikove žalbene navode o naravi prigovora (procesnopravnog prigovora radi prebijanja / materijalnopravnog prigovora prijeboja), ističe se da je ovaj sud još ukidnim rješenjem poslovni broj Pž-2996/07 od 1. lipnja 2011. definirao narav tog prigovora uvažavajući tuženikovo procesno držanje i njegove odlučne tvrdnje. Tuženik nije prije niti nakon te sudske odluke izrazio neslaganje vezano uz zaključke o naravi njegovog prigovora, mada je u međuvremenu poduzimao brojne parnične radnje. On je tek pri kraju ponovljenog prvostupanjskog postupka u podnesku od 11. listopada 2022. pokušao dovesti u pitanje pravilnost ocjene naravi njegovog prigovora izraženog i u odluci ovoga suda, iako relevantne okolnosti u tom pogledu nije izmijenio. Dapače, i sada se poziva na njegove tvrdnje još iz odgovora na tužbu i na protutužbu. Dakle, kao što je već utvrđeno, tuženik je istaknuo procesni prigovor radi prebijanja kada je tvrdio da tužitelju nije platio iznos od 311.192,20 kn smatrajući da nije dužan, jer taj iznos odgovara ugovornoj kazni i šteti pa je taj iznos stavio u prijeboj s tužbenim zahtjevom, a iznos od 4.290,44 EUR potražuje po protutužbi kao preostali dužni iznos ugovorne kazne. Ako dužnik tvrdi da tražbinu nije platio, onda je jasno da ona nije prestala ispunjenjem (arg. iz čl. 336. ZOO-a, čl. 195. ZOO/05), a tuženik nije prigovorio da je imao istovrsnu i dospjelu tražbinu prema tužitelju te da je tužiteljeva tražbina prestala zbog tuženikove tražbine i konstitutivne izjave o kompenzaciji. Naprotiv, tuženik je iznosio u više navrata da utuženi iznos nije platio i tvrdio je da prema tužitelju ima protutražbinu koju ističe prigovorom radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP-a). Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio narav tog prigovora i o tome donio pravilnu i zakonitu odluku, iz razloga koji će se nastavno obrazlagati. Ujedno valja istaći da nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod o prekoračenju njegovog zahtjeva, odnosno njegove protutražbine iz točke III. izreke (čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a), jer je prvostupanjski sud u tom dijelu odlučio o tuženikovoj protutražbini istaknutoj prigovorom radi prebijanja sukladno čl. 338. st. 3. ZPP-a.

9. Spor proizlazi iz Kupoprodajnog ugovora broj 3068/02/ZK od 18. ožujka 2002. kojim je tužitelj prodao tuženiku jedanaest vozila po cijeni od 796.000,00 EUR (bez PDV-a). Stranke su ugovorile uvjete naručivanja vozila, rok i način isporuke. Tuženik se kao kupac obvezao uplatiti avans u iznosu od 5% ukupne vrijednosti svih vozila odmah po potpisu ugovora, a tužitelj se kao prodavatelj obvezao naručiti vozila odmah po uplaćenom avansu, dok će isporuka svih vozila uslijediti za najkasnije do 90 dana od uplate avansa. Ako prodavatelj ne isporuči vozila u ugovorenom roku, duguje kupcu kaznu za zakašnjenje i to u visini od 0,07% ukupne vrijednosti robe po danu kašnjenja, do maksimalno 5% vrijednosti robe. Tuženikova je ugovorna obveza bila i platiti ostatak ukupne vrijednosti vozila najkasnije do prije isporuke vozila.

10. Cijeneći suprotstavljene tvrdnje stranaka, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu prvostupanjski je sud trebao ispitati je li tužitelj ispunio ugovornu obvezu isporuke vozila tuženiku te je li to učinio pravovremeno. U slučaju njegovog kašnjenja s isporukom vozila tuženiku, nastupilo bi kupčevo ugovoreno pravo na naplatu ugovorne kazne, kao i eventualne štete ako ona prelazi iznos penala (što tuženik ističe prigovorom radi prebijanja). Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o odlučnim činjenicama u pogledu ispunjenja prava i obveza iz ugovora iznio pravilne zaključke, na osnovi valjane ocjene dokaza.

11. Nije sporno da je tuženik 20. ožujka 2002. uplatio predujam u iznosu od 293.805,03 kn (39.384,13 EUR), što ne odgovara ugovorenom omjeru od 5% ukupne cijene za sva ugovorena vozila. Razliku avansa u iznosu od 9.171,87 EUR tuženik je platio 8. srpnja 2002. i on je tada ispunio svoju obvezu u cijelosti. Osnova za plaćanje avansa bio je ugovor kojim su stranke jasno uredile tuženikovu obvezu plaćanja avansa kako u njegovom opsegu (5% ukupne vrijednosti svih vozila), tako i u pogledu roka plaćanja (odmah po potpisu ugovora). Unatoč tome, tuženik je tu obvezu ispunio u cijelosti tek 8. srpnja 2002. No, plaćanje avansa nije predmet ove parnice već se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu neplaćenog dijela kupoprodajne cijene za tuženiku isporučena vozila.

12. Nije sporno da je tužitelj tuženiku isporučio sva vozila u razdoblju od 18. lipnja 2002. do 23. srpnja 2002. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sukladno ugovoru rok za isporuku vozila počeo teći danom uplate ukupnog avansa 8. srpnja 2002. i da je tužitelj bio dužan isporučiti sva vozila tuženiku do 8. listopada 2002., jer su stranke tako ugovorile. Stranke ugovorom nisu odredile tuženikovu sukcesivnu obvezu plaćanja avansa i tužiteljevu sukcesivnu obvezu isporuke vozila ovisno o uplati avansa. Stranke su jasno ugovorile tuženikovu obvezu uplate avansa odmah po potpisu ugovora i u određenom postotku ukupne vrijednosti svih vozila, kao i tužiteljevu obvezu isporuke svih vozila u ugovorenom roku računajući od ispunjenja tuženikove obveze plaćanja avansa. O ispunjenju tuženikove obveze platiti avans, ovisio je nastup tužiteljeve obveze naručiti ugovorena vozila i isporučiti ih tuženiku.

13. Tuženik i u žalbi ponovljeno tvrdi da je tužitelj u zakašnjenju s isporukom vozila zato što mu je rok od 90 dana za isporuku vozila počeo teći 20. ožujka 2002., smatrajući da je prihvatom tog ispunjenja tužitelj priznao da je to ispunjenje tuženikove obveze pa otad kreće i rok za isporuku vozila. Međutim, to ne proizlazi iz ugovorenih uvjeta posla i izvedenih dokaza, niti je prihvatom djelomičnog ispunjenja tuženikove obveze plaćanja avansa tužitelj postupio protupravno. Zakonom je propisana obveza vjerovnika koji je dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interes to odbiti (čl. 310. ZOO-a). Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze (arg. iz čl. 307. ZOO-a). I konačno, tuženik je naknadno platio preostali dugovani iznos avansa i svoju je obvezu time u cijelosti ispunio. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj nije kasnio s isporukom vozila tuženiku, budući da je to bio dužan učiniti zaključno do 8. listopada 2002., a tu je obvezu ispunio u cijelosti 23. srpnja 2002.

14. Mada su tuženiku pravovremeno isporučena sva vozila, on svoju obvezu u cijelosti nije ispunio i kupoprodajnu cijenu u cijelosti nije platio po njenom dospijeću (čl. 454. ZOO-a). Tuženikova je ugovorna obveza platiti cijelu kupovninu najkasnije do 23. srpnja 2002. kada mu je isporučeno posljednje vozilo. Prvostupanjski sud je radi razjašnjenja spornih okolnosti oko opsega tuženikove obveze proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje i valjanom ocjenom tog dokaza utvrdio da je osnovana tužiteljeva tražbina s osnove neplaćenog dijela cijene po kupoprodajnom ugovoru u visini tužbenog zahtjeva; pritom su uračunati plaćeni iznosi.

15. Uvažavajući sve iznijeto, prvostupanjski sud je pravilno zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva i neosnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja, odnosno o nepostojanju tuženikove protutražbine istaknute tim prigovorom. Tuženik je smatrao da uslijed tužiteljevog kašnjenja s isporukom vozila ima pravo obračunati ugovorene penale i naknaditi štetu za koju tvrdi da mu je nastala zbog te činjenice i koja prelazi iznos tih penala. Međutim, utvrđeno je da tužiteljevog zakašnjenja u isporuci nije bilo pa nije ni bilo potrebe za provođenje daljnjih dokaza kako tuženik u žalbi neosnovano upućuje.

16. Iako je tužiteljeva tražbina u ovoj parnici slijedom rezultata dokaznog postupka pravilno u cijelosti utvrđena osnovanom, prvostupanjski sud je pri nalogu za njeno plaćanje propustio uvažiti učinak predstečajne nagodbe koju je tuženik kao dužnik sklopio s vjerovnicima; time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a) i nepravilno primijenio materijalno pravo. Naime, rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-175/2020-261 od 11. ožujka 2021. odobreno je sklapanje predstečajne nagodbe za tuženika kao dužnika. U spisu se nalaze isprave iz kojih se utvrđuju odlučne činjenice koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio (tužiteljeva prijava predmetne tražbine i njeno osporavanje od strane tuženika, zaključenje predstečajne nagodbe), ali nije cijenio učinak te nagodbe na odluku o tužbenom zahtjevu. Predstečajna je nagodba javna isprava javno objavljena i prvostupanjski je sud bio dužan ne samo utvrditi te okolnosti nego ih i cijeniti pravilnom primjenom materijalnog prava. Rezultat tog propusta je nepravilna odluka o tužbenom zahtjevu u smislu kondemnacije, odnosno u pogledu opsega naloženog plaćanja osnovane (utvrđene) tražbine.

16.1. Nad tuženikom je otvoren postupak predstečajne nagodbe rješenjem Nagodbenog vijeća Financijske agencije, Regionalnog centra Zagreb, Klasa: UP-I- I/110/07/14-01/6856 od 26. rujna 2014. Slijedom te činjenice ovaj je postupak bio u prekidu da bi bio nastavljen nakon pravomoćnosti predstečajne nagodbe. Tužitelj je prijavio tražbinu koju potražuje tužbenim zahtjevom u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom i ta mu je tražbina osporena. Iz tužiteljeve prijave proizlazi da je prijavljena tražbina ukupnog iznosa od 695.450,85 kn (glavnica 331.133,14 kn te kamate u iznosu od 364.117,71 kn) s osnove Ugovora o kupoprodaji. Specifikacijom prijave obrazloženo je da tužitelj prijavljuje tražbinu u iznosu od 43.482,04 EUR s kamatama od 24. srpnja 2002. do isplate, o kojoj je u tijeku upravo ova parnica. Iz zapisnika o utvrđivanju tražbina u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom od 22. prosinca 2014. kao i iz rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama od 22. prosinca 2014. i 9. travnja 2015. proizlazi da je tužiteljeva prijavljena tražbina u cijelosti osporena.

16.2. Postupci predstečajne nagodbe pokrenuti na temelju Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13; dalje: ZFPPN), dovršit će se prema odredbama toga Zakona (čl. 442. Stečajnog zakona, „Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22). Odredba čl. 81. ZFPPN-a propisuje da se na temelju predstečajne nagodbe dužnik oslobađa obveze da vjerovniku isplati iznos koji je veći od postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja odgađaju se u skladu s predstečajnom nagodbom. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da učinci nagodbe moraju prema svim vjerovnicima biti jednaki, odnosno da nema razlike između vjerovnika utvrđenih i neutvrđenih (osporenih) tražbina. Stoga bi i vjerovnicima osporenih tražbina za koje je u parnici utvrđeno da su prema tuženiku kao predstečajnom dužniku osnovano prijavili i istaknuli konkretnu tražbinu koja im je u tom postupku osporena, trebao biti isplaćen onaj iznos (sada) utvrđene tražbine koji nije veći od postotka određenog predstečajnom nagodbom (tako i u odlukama ovoga suda npr. poslovni broj Pž-441/2018, 4096/2017).

16.3. Predstečajnom nagodbom su utvrđene tražbine vjerovnika te podgrupe (3b-dobavljači) na način da će se svaka pojedina utvrđena tražbina umanjiti za iznos u visini od 60% od utvrđenog iznosa tražbine, a namirit će se kroz otplatu u mjesečnim obrocima. Dužnik se obvezuje umanjenje tražbine vjerovnika ove podgrupe namiriti nakon proteka razdoblja počeka (grace period) u trajanju od dvije godine, odnosno 24 mjeseca, koji počinje teći od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se odobrava sklapanje Nagodbe, u daljnjem roku od 8 godina, odnosno 96 mjeseci, kroz mjesečne obroke. Prvi mjesečni obrok umanjenih tražbina vjerovnika te grupe dospijeva na naplatu zadnji dan prvog kalendarskog mjeseca nakon proteka 24 mjeseca od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se odobrava sklapanje nagodbe, a preostali mjesečni obroci dospijevaju zadnjeg dana svakog sljedećeg kalendarskog mjeseca. Posljednji obrok dospijeva na naplatu zadnjeg dana prvog sljedećeg mjeseca nakon proteka 120 mjeseci od datuma pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda kojim se odobrava sklapanje nagodbe. Rješenje kojim je odobreno sklapanje predstečajne nagodbe postalo je pravomoćno, opskrbljeno je klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti s danom 28. travnja 2021.

16.4. To znači da u skladu sa sadržajem sklopljene predstečajne nagodbe i odredbe čl. 81. ZFPPN-a, tužiteljevu osnovanu tražbinu treba pri isplati umanjiti za 60% utvrđenog iznosa tražbine (tj. za iznos od 26.089,22 EUR) pa je tužiteljeva obveza tuženiku isplatiti iznos od 40% tražbine, odnosno 17.392,82 EUR. Tu je tražbinu tuženik dužan platiti u 96 jednakih mjesečnih obroka u iznosima od po 181,18 EUR. Prvi obrok dospijeva na naplatu 31. svibnja 2023., preostali obroci dospijevaju na naplatu zadnjeg dana svakog sljedećeg kalendarskog mjeseca, a posljednji obrok dospijeva 31. svibnja 2031. Tuženik duguje i zatezne kamate na neplaćene već dospjele obroke primjenom kamatne stope sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05. Tuženik je pao u zakašnjenje s plaćanjem dijela njegove novčane obveze, jer obvezu nije ispunio u roku određenom za ispunjenje (čl. 183. ZOO/05) pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate počevši od prvog idućeg dana od dospijeća, kao prvog dana tuženikovog zakašnjenja (dakle počevši od prvog dana odgovarajućeg kalendarskog mjeseca).

16.5. U odnosu na visinu kamatne stope ističe se sljedeće:

- od 1. siječnja 2023. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Europska središnja banka (dalje: ESB) objavila je 21. prosinca 2022. tu kamatnu stopu u visini od 2,5% pa se u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. primjenjuje stopa zateznih kamata od 10,5%.

- ESB objavila je 21. lipnja 2023. kamatnu stopu za glavne operacije refinanciranja za naredno 6-tjedno razdoblje od 4%; to je ujedno i referentna stopa za izračun zateznih kamata u Republici Hrvatskoj za naredno 6-mjesečno razdoblje tj. od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. i u tom se razdoblju primjenjuje u ovom slučaju stopa zateznih kamata u visini od 12,00%.

- od 1. siječnja 2024. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine. Polazna osnovica za izračun je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja (st. 8.) koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta. U Narodnim novinama 156/23. objavljeno je da kamatna stopa koju je ESB banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi 1. siječnja 2024. iznosi 4,50 % godišnje pa kamatna stopa u ovom slučaju iznosi 12,50%.

17. Slijedom svega navedenog, pobijana presuda je sukladno učincima predstečajne nagodbe potvrđena za iznos koji tuženik duguje tužitelju (iako je tražbina utvrđena osnovanom u cijelosti), a u preostalom je dijelu tužbeni kondemnatorni zahtjev odbijen (čl. 368. i 373.a ZPP-a). Umanjenje kondemnacije tj. naloga za plaćanje osnovane tražbine, ne povlači sa sobom preinaku odluke o prigovoru radi prebijanja, budući da je pravilno utvrđeno nepostojanje tuženikove tražbine u odnosu na postojanje osnovane tužiteljeve tražbine unutar njenog opsega, dakle ne više od onoga što tužitelj osnovano ističe (deklaracija), a isplata je umanjena iz prethodno obrazloženih razloga.

17.1. U pogledu tuženikove protutražbine istaknute prigovorom radi prebijanja, u odnosu na nastup pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, upućuje se i na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 24. rujna 2015. vezano uz dopuštenost prigovora radi prebijanja i protutužbe za tražbinu koja nije prijavljena u stečajnom postupku, koje glasi: „U parnici koju stečajni dužnik vodi protiv stečajnog vjerovnika kompenzabilna protutužba i prigovor radi prebijanja dopušteni su ako se odnose na tražbinu do visine tužiteljeve utvrđene tražbine, iako tuženikova tražbina nije prijavljena u stečajnom postupku otvorenom nad tužiteljem. Protutužba je nedopuštena za iznos tražbine koji prelazi visinu utvrđene tužiteljeve tražbine, ako tuženik tražbinu nije prijavio u stečajnom postupku otvorenom nad tužiteljem ili ako mu je prijavljena tražbina priznata.“

18. U odnosu na odluku o parničnim troškovima iz točke I. izreke pobijane presude kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 22.471,57 EUR, tuženik se argumentirano toj odluci nije usprotivio niti iznio razloge njenog osporavanja. Sama činjenica što je u ovoj parnici naložena isplata dugovane tražbine u skladu sa sadržajem predstečajne nagodbe, ne umanjuje tužiteljev uspjeh u ovoj parnici, budući da je utvrđeno da je njegova tražbina u cijelosti osnovana. Umanjenje u isplati ima svoju osnovu u sadržaju i pravnom učinku predstečajne nagodbe, jer se dužnik oslobađa obveze da vjerovniku isplati iznos koji bi bio veći od postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja tražbine odgađaju se u skladu s predstečajnom nagodbom. Pravni učinak nagodbe doveo je do umanjene isplate dugovane tražbine sukladno izreci ove presude, no ne i do umanjenog uspjeha u sporu osnovom kojeg se odlučivalo o parničnim troškovima. Iz tog razloga, odluka je u tom dijelu potvrđena (čl. 368. ZPP-a).

19. Tuženik ima pravo na trošak žalbenog postupka. Iako je do djelomične preinake pobijane presude došlo uslijed propusta prvostupanjskog suda uvažiti pravne učinke predstečajne nagodbe, to nije promijenilo tužiteljev uspjeh u parnici. Međutim, upravo je tuženik poduzimanjem pravne radnje podnošenja žalbe doveo do pravomoćne odluke kojom je naložena isplata tražbine u umanjenom iznosu. To je okolnost koju valja cijeniti kod odluke o troškovima žalbenog postupka (uspjeh s pravnim lijekom) i to je razlog djelomičnog prihvaćanja tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka. Primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19 i 92/21), tuženiku se priznaje trošak za sastav žalbe iznos od 1.243,75 EUR (Tbr. 10.1. OT), PDV od 310,94 EUR i pristojbe od 481,25 EUR, ukupno 2.035,94 EUR. Uvažavajući preinaku pobijane presude, odnosno činjenicu da je time tuženik polučio uspjeh s pravnim lijekom, dosuđuje mu se iznos od 1.221,56 EUR (60%), dok je u preostalom dijelu za iznos od 814,38 EUR taj neosnovani zahtjev odbijen (čl. 155. i 166. ZPP-a).

Zagreb, 24. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: 9-30862-6ecb6

Kontrolni broj: 0404d-f05d1-1ceab

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.