Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 49 Gž-3618/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Milene Frankić, predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, Vukovarska ulica 237D, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., OIB: 57500462912, Zagreb, Širolina ulica 4, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Peniću, odvjetniku u Zagrebu, Svetice br. 23, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1842/2020-48 od 3. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1842/2020-48 od 3. svibnja 2023. godine.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.074,12 EUR / 15.627,45 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2020. pa do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.940,59 EUR / 22.155,88 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2023. pa do isplate (točka I izreke), dok točkom II izreke odbijen u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 186,64 EUR / 1.406,25 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019. – dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u korist tuženika, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka jest naknada imovinske štete do koje je došlo naletom divljači (lisice) na vozilo tužitelja.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i odgovornost tuženika te postojanje uzročno- posljedične veze između postupanja tuženika i štetnog događaja.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud ne nalazi da su učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

8. Ujedno ovaj sud nije našao da bi bila povrijeđena odredba članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika te stoga nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

9. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pri čemu su u cijelosti prihvaćena utvrđenja prvostupanjskog suda te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, i za svoja utvrđenja dao valjane razloge da je 15. ožujka 2019., dok je tužitelj upravljao osobnim vozilom na autocesti Bregana – Zagreb – Lipovac primjerenom brzinom došlo do naleta divlje životinje (lisice) na vozilo tužitelja. Prvostupanjski sud je u obrazloženju reproducirao iskaz tužitelja te je istom povjerovao navodeći kako je njegov iskaz životan, logičan i uvjerljiv te u suglasju sa svim provedenim dokazima, a na temelju kojeg iskaza je prvostupanjski sud utvrdio dinamiku nastanka štetnog događaja. Nasuprot tome, navode tuženika iznesene u tijeku postupka kojim je osporavao svoju odgovornost navodeći kako je poduzeo sve mjere za osiguranje sigurnog i neometanog prometa na javnoj cesti prvostupanjski sud nije prihvatio. Iznesena utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda glede osnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj viši su jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi žalbe tuženika u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojima ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio. Vlastita ocjena dokaza nije način kojim stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (članak 8. ZPP- a).

11. Slijedom navedenoga, ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvaća da je 15. ožujka 2019. vozilo tužitelja oštećeno naletom divlje životinje – lisice – koja je pretrčavala kolnik pri čemu se vozilo tužitelja kretalo primjerenom brzinom, a do kojeg štetnog događaja je došlo zbog propusta tuženika kao osobe odgovorne za održavanje autoceste i to stoga što je tuženik propustio poduzeti primjerene mjere s ciljem sprječavanja naleta divljači odnosno omogućavanja odvijanja sigurnog i neometanog prometa.

12. Navedeni zaključak potvrđuju i:

- službena zabilješka Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave sisačko-moslavačke, Postaje prometne policije Kutina, broj 511-10-17-05-5- 45/2019 od 20. ožujka 2019. (stranice spisa 82 – 83) iz koje proizlazi kako je na mjestu događaja pronađena divljač (lisica), kao i da su na kolniku pronađeni tragovi dlake i krvi, dok su na osobnom automobilu tužitelja pronađeni tragovi dlake,

- nalaz i mišljenje Nevena Ereša, stalnog sudskog vještaka za promet, vozila, plovila i strojarstvo (stranice spisa 120 – 124) iz kojeg proizlazi kako je vozilo tužitelja prednjim desnim dijelom naletjelo na divljač koja je prelazila kolnik dolazeći vozilu tužitelja s lijeve strane, pri čemu je brzina osobnog vozila tužitelja prije naleta tehnički mogla iznositi oko 100 km/h, te

- nalaz i mišljenje dr. sc. Irene Petak, stalne sudske vještakinje za veterinarstvo i zoologiju (stranice spisa 151 – 157) iz kojeg proizlazi kako visina ograde na autocesti, a koja iznosi od 1,4 do 2,2 metra, ne predstavlja prepreku lisicama s obzirom na to da lisica može potkopati ogradu ako ona nije ukopana u zemlji, pregristi žicu i provući se kroz otvor žice ili se popeti preko ograde u slučaju da ne postoji tzv. prevjes.

13. Pritom je potrebno navesti i kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio načelo slobodne ocjene dokaza, i to prije svega članak 8. ZPP-a, kao odredbu koja podrazumijeva metodu traženja istine kod koje sud nije vezan posebnim formalnim dokaznim pravilima, već odlučuje uzimajući u obzir prilike svakog pojedinog slučaja ispitujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja induktivnom metodom donosi svoj sud pri čemu je vezan, između ostaloga, zakonima logike, znanosti i iskustva. Navedeni institut prvostupanjski je sud prema mišljenju ovog višeg suda koristio na način i pod uvjetima koji su propisani zakonom kojim se uređuje parnični postupak, a koja primjena svoju pozadinu ima u utvrđenim činjenicama do kojih je sud došao na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

14. Konačno, potrebno se i osvrnuti na navode tuženika koje je isticao u tijeku postupka kako se djelatnost održavanja kolnika autoceste ne može urediti na način da na svakom metru stoji po jedan radnik koji će odmah po nastanku opasnosti taj izvor opasnosti i ukloniti. Nesporno je kako se navedeno od tuženika ne može očekivati, međutim, od tuženika se može i mora očekivati da je autocesta, kao javna cesta na kojoj se razvijaju visoke brzine kretanja vozila, ograđena na primjeren način kojim se sprječava ulazak divljih životinja koje mogu za posljedicu imati ne samo imovinsku štetu, kao u ovom slučaju, već i teške tjelesne ozljede i smrt osoba.

15. Člankom 6. stavkom 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017. i 70/2019. – dalje: ZSPC) propisano je kako se ceste, kao osnova na kojoj se odvija promet, moraju projektirati, izgrađivati, opremati, održavati i štititi tako da odgovaraju svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa u skladu s odredbama posebnog zakona i propisima donesenim na temelju tog zakona, dok je stavkom 2. istoga članka propisano kako je pravna ili fizička osoba obrtnik nadležna za održavanje ceste dužna voditi brigu i poduzimati mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa.

16. Člankom 50. stavkom 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014. i 110/2019. – dalje: ZC) propisano je kako se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok je stavkom 2. istoga članka propisano kako pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz prethodnog stavka nastalu na javnoj cesti ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

17. Člankom 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. – dalje: ZOO) propisano je kako se za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te tvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da nisu bile uzrok šteti, dok je člankom 1064. ZOO-a propisano kako za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi.

18. U vezi s tim pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako se odredba članka 50. ZC-a ne može tumačiti strogo formalno i gramatički na način koji bi za posljedicu imao neodgovornost tuženika, odnosno kao pravnu normu odvojenu od ostalih normi, prije svega gore navedenih odredaba ZOO-a i ZSPC-a. Svako protivno tumačenje u suštini bi pravo lišilo svog korisnog učinka onemogućujući da se norme tumače i primjenjuju u njihovoj međusobnoj povezanosti i ukupnosti.

19. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako, polazeći od toga da je divljač koja pretrčava autocestu opasna stvar, kao i da je motorno vozilo u pogonu opasna stvar, se odredba članka 50. ZC-a ima tumačiti u korelaciji s drugim već spomenutim odredbama, prije svega člankom 6. ZSPC-a koja obvezuje tuženika da cestu održava na način kojim se jamči sigurnost prometa. Dakle, do naleta divljači (lisice) došlo je na prostoru autoceste koja je morala biti ograđena na primjeren način koji sprječava ulazak divljači, a što nije bila, a niti je tuženik dokazao da postoji koji od razloga isključenja odgovornosti iz članka 1067. ZOO-a. Naime, u konkretnom slučaju divlja životinja (lisica) se mogla pojaviti samo kroz postojeću žičanu ogradu koju održava tuženik, a što upućuje na zaključak kako navedena ograda nije održavana na način da s potpunom sigurnošću isključi mogućnost dolaska divljih životinja na autocestu. Slijedom svega navedenoga, postoji odgovornost tuženika za nastali štetni događaj pri čemu je potrebno naglasiti da kada je riječ o autocesti, a uzimajući u obzir brzine kretanja koje se na autocestama postižu, je na tuženiku obveza u potpunosti isključiti mogućnost pojavljivanja divljih životinja na autocesti (v. presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2216/2021-3 od 21. ožujka 2022., točka 8.).

20. Pritom se ne mogu prihvatiti navodi kako je u konkretnom slučaju isključivo odgovorno lovačko društvo jer je prije svega obveza tuženika ograditi autocestu na način kojim se sprječava ulazak divljih životinja na nju, a sama činjenica da tuženik nije dobio zahtjev za postavljanjem znaka kojim bi se ukazalo na postojanje divljači na cesti ne isključuju njegovu odgovornost. Naime, životno je logično da se u velikom dijelu područja uz autoceste čije se dionice često nalaze na nenaseljenim ili slabo naseljenim mjestima može pojaviti divljač pa je upravo tim više na tuženiku obveza da osiguranjem autoceste ogradama i pravilnim održavanjem tih ograda spriječi ulazak životinja na autocestu i time potencijalnu štetu koja korisnicima autoceste može nastati. Međutim, u ovom slučaju je potrebno posebno navesti i kako se tuženik kretao brzinom manjom od najveće dopuštene jer je vozio brzinom od oko 100 km/h, a na autocestama je dopuštena brzina kretanja vozila od 130 km/h.

21. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i kako nije postojao doprinos tužitelja nastaloj šteti u smislu odredbe članka 1065. ZOO- jer je tuženik vozio primjerenom brzinom koju tužitelj nije uspio dovesti u pitanje u tijeku postupka, a niti iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi tužitelj vozio brzinom većom od dopuštene, odnosno brzinom većom od 130 km/h. Pritom iz stanja spisa proizlazi i kako je kolnik bio suh, a vidljivost dobra te stoga nisu postojale one posebne okolnosti koje bi od tužitelja kao savjesnog vozača zahtijevale poseban oprez i postupanje u smislu članka 51. stavka 1. ZSPC-a.

22. Konačno, a vezano za visinu tužbenog zahtjeva, ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u tom dijelu, a koje za svoj temelj ima nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka kojim je utvrđena visina štete na vozilu u iznosu od 1.822,50 EUR / 13.731,61 kuna (v. točku 9. obrazloženja prvostupanjske presude).

23. Nastavno na žalbene navode tuženika kako je neprovođenjem svih dokaza koje je predložio tuženik onemogućen u raspravljanju valja odgovoriti kako je sud taj koji upravlja postupkom u smislu članka 311. stavaka 1. i 2. ZPP-a te odlučuje kada se o predmetu raspravilo u dovoljnoj mjeri da bi se mogla donijeti odluka (članak 304. ZPP-a). Navedeno je odraz položaja sudbene vlasti kao nepristranog foruma koji odlučuje o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina (članak 1. ZPP-a) te se samo navođenje da je neprovođenjem pojedinog dokaza stranka onemogućena u raspravljanju ne mogu prihvatiti. Naime, ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da je tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom kako sa stajališta procesnog prava, tako i sa stajališta prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.). Slijedom navedenoga, žalbeni navodi se u tom dijelu ukazuju u cijelosti neosnovanim.

24. U vezi s tim potrebno je odgovoriti i kako bi saslušanje radnika tuženika na okolnost urednog obilaska autoceste i stanja autoceste prije i nakon nastanka štetnog događaja u konkretnom slučaju bilo nepotrebno s obzirom na to da štetni događaj nije posljedica neurednog obilaska autoceste, nego nedostataka odgovarajuće ograde.

25. Odluka o trošku pravilna je kako po osnovi tako i po visini (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a), a žalbeni navodi tuženika kako je prvostupanjski sud pogrešno dio poduzetih radnji odmjerio prema vrijednosti boda od 1,99 EUR / 15,00 umjesto 1,33 EUR / 10,00 kuna su neosnovani.

26. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015. i 126/2022. – dalje: OT) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke (Tbr. 48. OT-a). Kako je Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 37/2022.), a koja je stupila na snagu 5. studenoga 2022., izmijenjena vrijednost boda na način da iznosi 1,99 EUR / 15,00 kuna, a da je odluka o trošku donesena 3. svibnja 2023. to je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku o trošku kada je za sve radnje u postupku računao vrijednost boda prema izmijenjenoj OT.

27. Odluka iz točke I izreke donesena je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

28. Odluka iz točke II izreke donesena je na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, a uzimajući u obzir da tuženik nije uspio sa žalbom.

29. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Frankić