Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-39/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐM, zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog ĐM podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj Kzd-6/2020. od 5. srpnja 2022. u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog ĐM kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kzd-6/2020. od 5. srpnja 2022. optuženi ĐM proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. u vezi stavka 1. KZ/11., a na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), oštećenica je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženi ĐM dužan je na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. podmiriti iznos od 7.008,80 kuna, s naslova troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. platiti paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna, s naslova troškova iz članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08. za nagradu i nužne troškove branitelja po službenoj dužnosti iznos od 28.551,60 kuna, dok će se o visini nagrade i nužnih izdataka opunomoćenice žrtve iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. donijeti posebna odluka sve u roku od petnaest dana u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi ĐM po branitelju Krunoslavu Kunštiću, odvjetniku u Koprivnici.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženi ĐM osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženi ĐM po branitelju Krunoslavu Kunštiću žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni s prijedlogom "da se ukine pobijana presuda i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju".

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe nisu osnovane.

5.1. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. a u žalbi se ustvari samo citira zakonska odredba da postoji znatna proturječnost odlučnih činjenica između onoga što se navodi u razlozima presude i zapisnika o ispitanim svjedocima u postupku i pribavljenim ispravama tijekom postupka te da je izreka presude proturječna provedenim dokazima, (a potonje ne predstavlja bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., nego je riječ o prigovoru pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), a što se kasnije ne obrazlaže. Međutim, jasni i nedvosmisleni razlozi presude se temelje na iskazima svjedoka i pribavljenim ispravama tijekom postupka i između razloga presude i iskaza svjedoka i isprava nema nikakvih proturječja. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje povrede odredaba kaznenog postupka.

5.2. Žalitelj, optuženi ĐM se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da nije sporno da je doista došlo do spolnog odnosa inkriminiranog dana te da nema spora niti o okolnostima koje se odnose na dob žrtve i saznanja optuženika o toj dobi, ali se ponavlja iznesena obrana, da pri inkriminiranom počinjenju kaznenog djela nije bila primjena sile pa stoga da nije ostvaren teži oblik ovog kaznenog djela.

5.3. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, nije nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zato što prvostupanjski sud nije proveo psihijatrijsko vještačenje djeteta žrtve, jer je ocijenio iskaz djeteta kao vjerodostojan. Prvostupanjski sud ispravno obrazlaže da bitne činjenice proizlaze iz iskaza žrtve o tome kako se događaj odigrao pa i prema iskazima posrednih svjedoka, djevojčice, sestre TM, koja je spavala u istoj sobi gdje i žrtva UM i koja potvrđuje da je čula da je UM poslije rekla da joj je optuženi ĐM napravio nešto loše, a isto je i potvrđeno iskazom svjedokinje ĐMJ, psihologinje u Centru za socijalnu skrb Koprivnica kao nalazom stručnog multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

5.4. Stoga nije osnovan navod žalitelja da nije dokazana primjena sile u onom stupnju vjerojatnosti u kojem bi trebala biti dokazana kod ovako teškog kaznenog djela, jer se radi o ocijeni vjerodostojnosti iskaza žrtve djevojčice koji iskaz je potvrđen iskazima stručnih osoba, iskazom njezine sestre te zaključkom multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Time je ispravno postupio prvostupanjski sud i nije odredio vještačenje žrtve jer za to nije imao razloga. U žalbi se neosnovano navodi da je iskaz žrtve prožet brojnim kontradiktornostima koje žalitelj vidi u tome da žrtva dijete nije o spolnim odnosima govorila BM, udomiteljici pa potom da je svojoj sestri TM rekla da je trudna, a djevojčica TM je poricala da je o tome znala, a da je pri prvom ispitivanju na policiji iznijela najmanje tri varijante s kim je ostala trudna, što sve ne dovodi u pitanje iskazivanje žrtve na dokaznom ročištu, koja na sudu iskazuje vrlo ozbiljno i logično o tome što se dogodilo, a što je potvrđeno ranije navedenim iskazima posrednih svjedoka.

6. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno iz razloga što je valjalo ispitati svjedokinju GM i ponovno neposredno ispitati žrtvu. Međutim, prvostupanjski sud je u točkama 19. i 20. ispravno naveo koje su bile činjenice koje nisu bile sporne, a to je da je optuženik imao spolni odnošaj s djetetom mlađim od petnaest godina te da je uporaba sile od strane optuženika utvrđena na temelju iskaza oštećenice i posrednih svjedoka, a sam događaj se zbio u noći kada je udomiteljica bila izvan kuće, a njezin partner, optuženik ĐM je ostao sam sa djecom te je djevojčicu UM izvukao iz sobe.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih relevantnih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. KZ/11., a kako je to i navedeno u izreci pobijane presude.

8. Državni odvjetnik i optuženik se žale zbog odluke o kazni. Državni odvjetnik je stavio prijedlog da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju dok optuženik smatra da je kazna prestroga u odnosu na počinitelja i kazneno djelo.

9. Suprotno žalbenim navodima obje strane prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice važne za individualizaciju kazne. Kao olakotne okolnosti optuženiku je cijenio djelomično priznanje kada je naveo da je imao spolni odnos sa djetetom UM za koju je znao da je mlađa od petnaest godina dok mu je kao otegotno uzeta njegova ranija osuđivanost za kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja djeteta, kao i jačina povrede zaštićenog dobra koje se ogleda u pobudama iz kojih je počinjeno kazneno djelo (s ciljem zadovoljenja spolnog nagona – što nije konstitutivni element tog kaznenog djela, kako to pogrešno drži žalitelj) te iskazanu upornost i značajnu količinu kriminalne volje kao i posljedice koje trpi žrtva dijete UM.

9.1. Naime, iz nalaza i mišljenja Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, kod žrtve su nađeni simptomi psihotraumatizacije u vidu izrazite tjeskobe, uznemirenosti, intruzivnih sjećanja, košmarnih snova, sklonosti disocijaciji te simptomi spolne uznemirenosti. Stoga je ispravno prvostupanjski sud za kazneno djelo za koje je propisana minimalna kazna zatvora od pet godina osudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, dakle kazne u trajanju iznad posebnog zakonskog minimuma, u kojoj su u dovoljnoj mjeri izražene ne samo sve otegotne okolnosti, nego i ispravno utvrđene olakotne okolnosti. Zbog toga nema mjesta ni odmjeravanju kazne zatvora u kraćem, ali ni duljem trajanju od one izrečene prvostupanjskom presudom.

9.2. Ovako odmjerena kazna zatvora nužna je i pravedna kako bi se njome izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima kaznenih djela na štetu djece te utjecalo na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih ponašanja, ali i da se tom kaznom upozore drugi građani na štetnost činjenja takvih kaznenih djela.

10. S obzirom na izloženo, a budući ispitivanjem prvostupanjske presude u skladu sa člankom 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 23. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić

U zamjenu potpisala:

Snježana Hrupek-Šabijan