REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: Ref. 10 P-1206/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u S. B. po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja B. B., iz S. B., zastupanog po odvjetnicima iz O. društva R. i kolege j.t.d. Z., P. u S. B. protiv tuženika R. A. d.d. Z., Z., zastupanog po odvjetnicima iz O. društva I., radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave 13. prosinca 2023. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice I. G. L., odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika V. B., odvjetnice iz S. B. i rasprave održane 23. siječnja 2024. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-3942560 sklopljenog između tuženika R. A. d.d., Z., kao kreditora i tužitelja B. B. iz S. B., kao korisnika kredita, od 28. veljače 2007. a koja u čl.1. glasi:

"...iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 18.361,71 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.." u čl.2. glasi "Kamatna stopa redovna kamata: 5,55% godišnja,promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva...", u čl.7. glasi "...kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospjeća.. i u čl.9.st.4. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom...",

pa stoga isti članci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., isplatiti tužitelju B. B. iz S. B., na ime stečenog bez osnove iznos od 2.111,24 EUR i to:

- s osnova preplaćenih kamata iznos od 462,61 EUR sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 8,08 EUR od 01.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 7,92 EUR od 01.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,95 EUR 01.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,91 EUR od 01.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,91 EUR od 01.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,60 EUR od 01.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,69 EUR od 01.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,64 EUR od 01.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,28 EUR od 01.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,11 EUR od 01.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,03 EUR od 01.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,64 EUR od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 9,92 EUR od 01.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,38 EUR od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,27 EUR od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,09 EUR od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,67 EUR od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,38 EUR od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,79 EUR od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,28 EUR od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,00 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,77 EUR od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,43 EUR od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,99 EUR od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,60 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,42 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,01 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,86 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,45 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,14 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,38 EUR od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,84 EUR od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,78 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,22 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 8,60 EUR od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 8,54 EUR od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 8,52 EUR od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,74 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,35 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 6,74 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 6,28 EUR od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 6,21 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,71 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 4,88 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 4,25 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 3,62 EUR od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 3,10 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 2,59 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 2,12 EUR od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 1,62 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 0,99 EUR od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 0,49 EUR od 01.04.2012. godine do isplate

s osnove razlike u tečaju za valutu CHF iznos od 1.648,63 EUR sa zateznim kamatama i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 3,03 EUR od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,53 EUR od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,36 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 18,25 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,81 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 22,99 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 22,45 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 24,62 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 40,48 EUR od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 37,71 EUR od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 47,90 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 44,96 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 39,95 EUR od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 51,89 EUR od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 67,01 EUR od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,10 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 61,24 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,07 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,39 EUR od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 78,72 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 81,19 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 98,60 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 90,56 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 81,68 EUR od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 81,18 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 80,95 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 85,96 EUR od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 90,42 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 91,51 EUR od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 89,12 EUR od 01.04.2012. godine do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., isplatiti tužitelju B. B. iz S. B., troškove parničnog postupka u iznosu 3.403,24 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika R. A. d.d., Z., prema tužitelju B. B. iz S. B., u iznosu od 462,61 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

− na iznos od EUR 3,43 počev od dana 1.5.2007. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 5,60 počev od dana 1.6.2007. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 7,09 počev od dana 1.7.2007. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 5,79 počev od dana 1.8.2007. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 4,69 počev od dana 1.9.2007. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 7,96 počev od dana 1.10.2007. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 9,40 počev od dana 1.12.2007. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 10,33 počev od dana 1.1.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 6,54 počev od dana 1.2.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 4,40 počev od dana 1.3.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 0,81 počev od dana 1.4.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 5,89 počev od dana 1.5.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 9,31 počev od dana 1.6.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 6,60 počev od dana 1.7.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 10,13 počev od dana 1.8.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 7,38 počev od dana 1.10.2008. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 1,49 počev od dana 1.12.2008. godine pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine određenim temeljem čl. 1. st. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti.

1.1.U tužbi je navedeno da je tužitelj 28. veljače 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3942560 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos u kunskoj protuvrijednosti od 18.361,71 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 351,15 CHF obračunatim po srednjem tečaju R. d.d. važećem za CHF na dan plaćanja. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 2 navedenog ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,55% godišnje. Iako je tužitelj uredno otplaćivao kredit tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Ugovorena kamatna stopa s početnih 5,55% je u razdoblju od 1. studenog 2007. do 30. travnja 2008. narasla na 6,55%, od 1. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. na 7,00%, od 1. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. na 7,75%, u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. siječnja 2012. na 7,50% i u razdoblju od 1. veljače 2012. do 31. ožujka 2012. na 7,30%. Isto tako, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju R. d.d. za CHF na dan plaćanja i isti su s početnih 1.575,27 kn povećani na iznos od 2.277,43 kn. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u toč. 4 izreke utvrđuje se da je tuženik R. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravnim i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. to je tuženik, sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve u vezi i s čl. 1111, čl. 115. te čl. 1046. ZOO-a. S obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Netočno je da se u pogledu kamatne stope iz U govora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope. Kriteriji su bili jasno definirani, a što i sam tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu promjenama tržišnih uvjeta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Neosnovana je tvrdnja tužitelja kako se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. Tužitelj je u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute. Tuženik je nadalje, opreza radi, istakao i prigovor zastare potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja tužbe.

3. Rješenjem broj P-26/2019-4 od 13. ožujka 2019. ovaj sud se oglasio mjesno nenadležnim (str. 79 spisa) i to rješenje je ukinuto rješenjem Županijskog suda u Z. broj Gž-563/19-2 od 3. lipnja 2019. (str. 85 do 86 spisa).

4. Rješenjem ovog suda broj P-1206/2019. od 17. siječnja 2022. je ovaj sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda (str.101 spisa) i to rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Z. broj Gž-34/2022-2 od 15. ožujka 2022. (str.109 do 111 spisa).

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 28. veljače 2007. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke na iznos od 18,361,71 CHF s promjenjivom kamatnom stopom radi kupnje osobnog automobila (str. 3 do 4 spisa). Uvidom u otplatni plan je vidljivo da je kredit otplaćivan od 31. ožujka 2007 do 31. ožujka 2012. (str. 6 do 10 spisa). Uvidom u preslik Informacija za klijente i Pravilnik o obračunu kamata i naknada je vidljivo da je iste sastavio tuženika i da na Informacijama za klijente nema datuma iz kojeg bi bilo vidljivo od kada su u primjeni, a na Pravilniku je naveden datum od 1. travnja 2011. dakle isti je donesen nakon što je Ugovor o kreditu zaključen, dakle ne primjenjuje se na isti, a i nema dokaza da su isti ikada uručeni tužitelja od strane djelatnika tuženika (str.29 do 56 spisa), kao niti Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz siječnja 2007. iz kojeg također nema dokaza da je dostavljen tužitelju (str. 57 do 78 spisa). Uvidom u promotivne uvjete za odobrenje kredita je vidljivo da je u istom navedeno koja je kamata promjenjiva rok otplate kredita i ostali općeniti modeli otplate kredita a nigdje nije navedeno upozorenje o mogućnosti povećanja kamatne stope i valutne klauzule i načini postupanja u slučaju istih (str. 118 do 119. spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedene je financijsko vještačenje po vještaku M. T. N..

5.1.Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 2007. Taj kredit mu je trebao za kupnju osobnog automobila koji je koristio za odlazak na posao i s posla, za osobne potrebe. Sve rate kredita je otplatio sam, išao je u banku i na uplatnicu je plaćao rate kredita. Malo se raspitivao prije podizanja kredita i rekli su mu da je najpovoljniji kredit u CHF, pa je tako i učinio. Potpisao je ugovor, otišao kod javnog bilježnika koji ga je ovjerio. Prije potpisivanja je pročitao ugovor, nema nikakvih ekonomskih znanja, tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Nije mu objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa. Prilikom potpisa ugovora nije mu bilo rečeno da može doći do promjene tečaja CHF. Osobno nije ništa pitao u banci u vezi toga, bio sam laik, išao je na povjerenje. Dobio je gotov obrazac Ugovora, otišao je kod javnog bilježnika ovjeriti ga. Ne zna zašto se odlučio za promjenjivu kamatnu stopu, kao što je rekao, dobio je gotov ugovor i otišao kod javnog bilježnika. Nije pitao u banci da mu se objasni što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nije znao da će promjenom kamatne stope i tečaja CHF doći do povećanja rata kredita. Nije bio u banci i pitao zašto je došlo do promjene kamatne stope Bio je i kod drugih banaka i raspitivao se i svi su mu rekli da je CHF najstabilniji.

5.2. Vještak M. T. N. je u nalazu i mišljenju navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 28. veljače 2007. iznosu od 18.361,71 CHF s ugovorenom kamatnom stopom od 5,55 %, godišnje, promjenjiva. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope i to: od 1.11.2007. do 30.4.2008. kamatna stopa je bila 6,55%, od 1.5.2008. do 28.02.2009. je bila 7,00%, od 1.3.2009. do 30.6.2011. je bila 7,75%, od 1.7.2011. do 31.1.2012. je bila 7,50% te od 1.2.2012. do 31.3.2012. je bila 7,30%. U razdoblju obračuna (ukupno razdoblje otplate kredita) za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se do 8. anuiteta na kredit obračunavala kamatna stopa 5,55% koja je i ugovorena. Od 8. do konačne otplate kredita obračunavala se kamatna stopa viša od ugovorene. Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu u iznosu od 462,61 EUR. Više je plaćeno zbog promjene kamatne stope 462,61 EUR. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.648,63 EUR. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 1.773,60 EUR, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 124,97 EUR.

6. Tužitelj je konačan tužbeni zahtjev postavio podneskom od 19. listopada 2023. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 462,61 eura zbog pretplaćenih kamata i iznos od 1.648,63 eura zbog promjene tečaja, dakle tužitelj je sam uračunao i tzv. negativnu razliku u postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 124,97 eura.

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 28. veljače 2007. broj 918-50-3942560 u kunskoj protuvrijednosti 18.361,71 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovorena je kamatna stopa od 5,55% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a rok otplate je bio 60 mjeseca, a namjena kredita je za kupnju osobnog automobila.

- kredit nije bio u konverziji i da je kredit otplaćen

- je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je više plaćen, zbog promjene kamatne stope, iznos od 462,61 eura. Razlika plaćanog zbog primjene valutne klauzule, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.648,63 eura Više je plaćeno zbog promjene tečaja 1,773,60 eura, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja iznos od 124,97 eura .

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

6. Tijekom postupka je bilo sporno je li:

- ništetna odredba ugovora kojom je ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (članak 4 predmetnog Ugovora o kreditu) i odredba članka 1 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

12. Vještačenjem je utvrđeno da je zbog povećanja kamatne stope nastala razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama Banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata po osnovi ugovora o kreditu (početna) Više je plaćen, zbog promjene kamatne stope, iznos od 462,61 eura, a radi primjene "valutne klauzule" sa uračuntim iznosom zbog manje plaćenih iznosa od 124,98 eura iznosi 1.648,63 eura.

13. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Ništetnost odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu stopu utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a zastara počinje teći od 14. lipnja 2014. kao prvi dan nakon nastupa pravomoćnosti presude (sudska praksa Županijski sud u Dubrovniku Gž-236/2020-2) i od tog dana počinje teći rok zastare od 5 godina, a tužba je podnesena 21.siječnja 2019. i rok zastare nije protekao. Konačan tužbeni zahtjev, kojim nije izvršena preinaka tužbe je podnesen 19.listoapda 2023., nego samo uređenje u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev, prije zaključenja prethodnog postupka.

13.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

13.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela niti u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle podnesena je prije isteka zastarnog roka.

14.Tužitelj, iako je otplatio kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredita. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

15. Ovaj sud posebno napominje da u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Tuženik je bio stranka kolektivnog spora pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu i naprijed navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese potrošača, korisnika kredita i to, pri zaključivanju ugovora o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Jednako tako, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače iz razloga što su u ugovorima korištene formulacije iz kojih su potrošači znali samo za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Iz navedenog proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, a korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

16. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamatne jednostranom odlukom kreditora kao i odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom kreditora, niti zato što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na visinu stope kamate, zato što buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, a glede valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ali činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Tužena je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju ugovornu kamatu temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi, prema kamatnoj stopi povećanoj svojom jednostranom odlukom, i da je dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita i iz razlike između tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

19. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

20. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu kupnje osobnog automobila, jer mu je automobil trebao isključivo u privatne svrhe. Tužitelj je kao slabija strana s tuženom bankom (trgovcem) te je vršio otplatu kredita upravo tuženiku. Iz samog ugovora je razvidno da je zaključen s tužiteljem kao fizičkom osobom. Sud je, dakle, utvrdio da je tužitelj kao slabija stranka potrošač, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga – banku. Podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

21. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12,103/14,118/14, 107/15, 37/22,126/22; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 67,57 eura , trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.st.1. OT), trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, trošak zastupanja na ročištima održanim kod ovog suda 9. travnja 2020. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), zatim 18. listopada 2022. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 21.studeni 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 13. prosinca 2023. u iznosu od 400,00 eura (tbr.9.t.1. OT), ročište za objavu odluke 23. siječnja 2024. u iznosu od 99,54 eura (tbr. 9.t.5. OT). Priznat je i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 17. siječnja 2020. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1 OT), trošak sastava podneska od 17. veljače 2020. iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. OT), trošak sastava podneska od 19. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. OT) i trošak sastava obrazloženog podnesaka od 21. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. OT), trošak pribave podataka iz banke u iznosu od 200,00 eura (tbr. 35. st. 3. OT), trošak sastava žalbe od 28. ožujka 2019. u iznosu od 250,00 eura. Pripadajući porez iznosi 587,50 eura, što ukupno iznosi 3.403,24 eura kako je to i navedeno u izreci presude.

21.1. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 23. siječnja 2024. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. ZOO-a.

22. Tužitelj je u podnesku od 10. studenog 2023. istakao prigovor prijeboja u iznosu od 462,61 eura dakle za iznos pretplaćenih kamata, a ne iznos od 124,97 eura koji predstavlja tzv. negativnu razliku, iako niti zbroj svih navedenih iznosa ne odgovara naznačenom iznosu. Ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju jer je tužitelj sam u skladu sa odlukom Vrhovnog suda broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. uračunao manje iznose prema stvarnim iznosima plaćenim u svezi valutne klauzule, te je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci presude pod točk. IV. Osim toga tužitelj je osnovano i istakao prigovor zastare jer se u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tuženika primjenjuje zastarni rok na temelju čl. 198. u svezi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) od pet godina, od dana kada je taj prigovor istaknut, a potraživanje iz prijeboja je iz 2007. i 2008. dakle proteklo je 15 godina od dana uplata do dana kada je istaknut prigovor prijeboja.

Slavonski Brod, 23. siječnja 2024.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu.